– Dala je znao zabijati gol glavom, iako nije nešto pretjerano visok, i zbog toga smo ga zvali Tony Cascarino, po engleskom igraču poznatom po golovima glavom. Kad bi Dala zabio gol, svi smo vikali ‘Tony Cascarino, Tony Cascarino’ i cijepali se od smijeha. Ja ga i danas znam tako zvati – kaže Samir Toplak, bivši suigrač Zlatka Dalića, čovjeka koji je vratio nadu da će se Hrvatska plasirati na Svjetsko nogometno prvenstvo.
Nakon velike pobjede u Ukrajini Dalić je odlučio nakratko se povući iz javnosti i ne davati izjave.
– Nemojte se ljutiti, ali rekao sam nakon utakmice sve što sam imao i odlučio da jedno vrijeme nikome neću davati izjave. Meni to ne treba – ljubazno je odbio razgovor Dalić koji se odlučio nakratko odmoriti.
Masne ponude
Čeka odluku HNS-a o tome hoće li i dalje voditi reprezentaciju ili će karijeru, nakon sedmomjesečnog odmora, nastaviti negdje drugdje. A ponuda, tvrde njegovi prijatelji, ima. I to masnih.
– Za mene nakon Ukrajine tu više nema nikakvih upitnika. Dalić treba ostati izbornik. U toj jednoj utakmici s Ukrajinom je pokazao da ima žicu. Ne pušta da utakmica prolazi pokraj njega, već on vodi utakmicu. Vidim da se za izbornika vrte razna imena, no Dalić je jedini slobodan, a treba cijeniti i to što je jedini podmetnuo leđa, pa zaslužuje da mu se pruži prilika. Ovih sedam mjeseci, koliko nije radio, imao je puno ponuda, a puno ih je i odbio. Čekao je top ponudu. Nije više bio spreman ići u neki manji klub u Saudijskoj Arabiji ili Emiratima, čekao je nešto slično Al-Ainu. Trebao mu je vjerojatno odmor, zaželio se obitelji i Varaždina, a ovo s reprezentacijom prilika je koja se ne odbija – smatra Toplak, koji je Dalića upoznao 1992., kad je u prijelaznom roku Dalić iz BiH kao pojačanje stigao u varaždinski Varteks.
– Dala je došao kao zadnji vezni, no igrao je libera pa ga i dan-danas zafrkavam da mu je lako bilo igrati libera dok ispred ima brzog stopera – dodaje Toplak.
Te 1992. Varteks je zadesila velika tragedija. U istom prijelaznom roku kao i Dalić iz BiH su kao pojačanja stigli i Vejsil Varupa iz Sarajeva i Esad Zilkić iz zeničkog Čelika.
– Gostovali smo u Đurđevcu gdje smo igrali pripremnu utakmicu. Njih dvojica zamolila su trenera Branka Ivankovića da ostanu malo duže jer u Đurđevcu imaju prijatelje iz BiH. Po povratku kući dogodila im se prometna nesreća, Zilkić je poginuo, a Varupa je bio teško ozlijeđen i nikad nije više zaigrao pravi nogomet – prisjeća se Toplak, koji se idućih godina najviše družio s Dalićem, Davorom Vugrincom i Miljenkom Mumlekom.
Magnet za navijačice
– Bili smo stvarno dobra klapa, atmosfera je u Varteksu bila jako dobra, vladala je euforija kad je Varteks bio u prvoj ligi. Zajedno smo feštali, a družili smo se i obiteljski. Dala je, sjećam se, bio veliki fajter. Sve što je napravio, kao što i sam kaže, napravio je vlastitim radom. Zato ga je i zavoljela publika u Varaždinu, a na kraju krajeva ostao je i živjeti u Varaždinu. Da, i još jedan detalj koji moram otkriti. Prije svake utakmice Dala je stavljao veliku količinu gela na kosu. Bez toga nije mogao na teren. Bio je magnet za navijačice. Znao je reći da tako rade Talijani – smije se Toplak koji je Daliću bio i prvi pomoćni trener.
– Kad sam završio igračku karijeru 2003., on je bio sportski direktor Varteksa. Meni i još nekim bivšim igračima odmah je ponudio da počnemo raditi kao treneri u omladinskoj školi, a nakon dvije godine povukao me k sebi za pomoćnog trenera. Dala je radnik, ima vrhunski osjećaj za igru. To sam primijetio kad sam s njim radio, a u ovih nekoliko godina koje je proveo vani sigurno je još i više napredovao. O njemu mogu samo sve najbolje kao čovjeku i treneru – zaključuje Toplak.
Dalić je rođen 26. listopada 1966. u Livnu, općini s oko 38.000 stanovnika u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Tamo mu žive roditelji i brat. Zanimljivo je da podrijetlo iz Livna vuče i bivši izbornik Niko Kovač, a i Davor Šuker s očeve strane ima korijene iz tog mjesta, blizu kojeg su, na nekih dvadesetak kilometara, i Zidine, djedovina braće Mamić.
Zlatko je odmalena, zajedno s vršnjacima, slobodno vrijeme provodio uz loptu.
– Igrali smo na svakoj livadi na kojoj su se mogla postaviti dva kamena za golove.
Oduvijek talent
– Zlatko je odmah pokazivao talent. Od prvog dana pokazivao je istančan osjećaj za igru i dominirao je na terenu – kaže njegov deset godina stariji brat Miran, koji je također završio u nogometnim vodama, i igračkim i trenerskim.
Otac Ivan, prosvjetni djelatnik, i majka Kata, kućanica, uz dvojicu sinova imaju i kćer Mladenku. Zlatko je karijeru započeo u seoskom klubu Troglav 1918., a ubrzo je i zaigrao za pionirsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nakon osnovne škole završio je i srednju školu za elektrotehničara. Uvijek je, kaže brat, bio odličan učenik. Kako je Livno uvijek naginjalo prema Splitu, klub iz Livna bio je u dobrim odnosima s Hajdukom čiji su skauti zamijetili Zlatka i pozvali ga 1983. da prijeđe k njima.
– Sjećam se da je kao dječak obožavao broj 10, to je broj koji svako dijete sanja jer ga nose klasni, vrhunski igrači. Uzor mu je bio Hajdukova legenda Jurica Jerković, možda i najbolji vezni igrač u ono vrijeme – otkriva Miran Dalić.
Na sjever Hrvatske Zlatko je stigao kao igrač s iskustvom koje je stekao igrajući u Livnu, Hajduku, vinkovačkoj Cibaliji i Veležu iz Mostara. U Varteksu se okupila jaka generacija kojoj se pridružio i Dražen Besek. On i Dalić bili su si jako dobri, no prijateljstvo je kasnije puklo zbog razmimoilaženja oko dvaju klubova koji su nakon ispadanja Varteksa iz prve lige osnovana u tom gradu – drugoligaš NK Varaždin i trećeligaš NK Varteks, koji su osnovali navijači White Stonesi.
Dalić je, kažu upućeni, stao na stranu NK Varaždina, što mu dio navijača White Stonesa zamjera. Grad koji je nekad imao klub koji je bio hit prve lige danas je podijeljen na pristaše tih dvaju klubova i sanjaju vrijeme kad će opet imati prvoligaša.
Od Varteksa do Azije
Pokušali smo od Beseka doznati što danas misli o Daliću.
– Nemam komentara. Ni pozitivnog ni negativnog, i to je sve što vam mogu reći – bio je kratak.
Uslijedio je Dalićev odlazak u Hajduk, gdje je osvojio ‘Hajdučko srce’ koje dodjeljuju navijači, da bi se 1998. vratio u Varteks. Za trenera dolazi veliki Miroslav Ćiro Blažević, kojemu je Dalić bio pomoćni trener i desna ruka. Kad je Ćiro otišao, Dalić je 2005. preuzeo kormilo i odmah osvojio četvrto mjesto u prvoj ligi te izborio završnicu kupa Hrvatske.
Dvije godine kasnije postaje trener Rijeke iz koje ubrzo odlazi, i to ogorčen.
– Teško mu je pao odlazak iz Rijeke i sam način na koji je morao otići. Opekao se i to ne može zaboraviti – kažu njegovi prijatelji.
Nakon Rijeke spakirao je kofere i otišao u Albaniju, u Dinamo iz Tirane. Nakon osvajanja naslova prvaka vraća se na jednu sezonu u Hrvatsku, u Slaven Belupo, a onda počinje azijski dio trenerske karijere u bogatim klubovima. Al-Faisaly i Al-Hilal u Saudijskoj Arabiji od 2010. do 2013. pa potom ‘azijski Real’ Al-Ain u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje ga je ove godine naslijedio Zoran Mamić, brat Zdravka Mamića.
Tri trenera
Neki su odmah u tome vidjeli poveznicu s Dalićevim dolaskom na čelo reprezentacije. On na to uzvraća da je do mjesta izbornika stigao teškim radom i rezultatima u dva najjača azijska kluba te da mu Zdravko Mamić nije ništa ostao dužan. Posljednjih mjeseci uglavnom je u Varaždinu, s obitelji. U Varaždin je ratne 1992. s njim doputovala i djevojka Davorka, s kojom se ubrzo i vjenčao.
Imaju dva sina, starijeg Tonija, koji je angažiran u NK Varaždinu, i mlađeg Brunu, rođenog u Splitu, gradu prema kojem Dalić također gaji tople osjećaje. Ljubav je uzajamna pa ga Splićani znaju nazivati hajdukovcem. No, Varaždin ima poseban status. Nakon utakmice s Ukrajinom Dalić je istaknuo da je ‘ponosni Livnjak, ponosni Varaždinac i ponosni Hrvat’.
– Varaždin je prekrasan grad, odavno sam odlučio da ću ovdje živjeti. Varaždin mi je dao sve i sve činim da vratim nekako gradu i Varaždincima, kad god mogu – rekao je u jednom intervjuu. U emisiji ‘Istinom do gola’ 2015. rekao je da su ga tri trenera obilježila – Stanko Poklepović koji ga je kao 15-godišnjaka doveo u Hajduk, Branko Ivanković koji ga je natjerao da upiše trenersku školu, i Ćiro Blažević koji mu je dao prvi vjetar u leđa kao treneru. Njegov bivši suigrač Davor Vugrinec rado se prisjeća slavnih dana Varteksa u vrijeme kad je predsjednik kluba bio Anđelko Herjavec.
Herjavca nije mogao odbiti
– Bili smo odlična ekipa i lijepa priča. Dalić je ostao naš Varaždinac, ova ga je sredina odlično prihvatila i dala mu šansu da se promovira u igrača i trenera. Nije mu bilo lako preseliti se s obitelji u Varaždin i tu nastaviti život. Fasciniralo me to što je na treninzima stalno nešto zapisivao u bilježnicu. Već je onda znao da mu je nogomet život, da će biti trener nakon igračke karijere i da će cijeli život biti dio tog svijeta. Družili smo se i nakon utakmica, okupljali se u kafiću Palada… Sjajni su dani to bili – prisjeća se, pomalo nostalgično, Vugrinec, koji se nakon nogometa okrenuo umjetnosti i kolekcionarstvu.
On Dalića pamti i po nadimku Đuho, po slavnom vaterpolistu Veselinu Đuhi, jer se i Dalić, objašnjava, znao ‘usidriti’ pred golom. I Stjepan Cvek, koji je 1992. kao sportski direktor zajedno s predsjednikom Herjavcem sudjelovao u akciji dovođenja Dalića u Varaždin, izdvaja taj detalj sa zapisivanjem.
– Danas kad igrač završi karijeru gleda što će, hoće li otvoriti kafić ili nešto drugo. Dalić je od svoje 25. godine zapisivao sve trenere koji su ga trenirali, od Ivankovića, Bonačića do Blaževića. Mislim da ima zabilježene sve treninge. Od svoje 25. godine sebi je, dakle, pripremao teren da postane trener, što je danas velika prednost pred drugima jer je još kao igrač sa stručne strane promatrao rad na travnjaku – ističe Cvek.
Kako to, pitamo, da su se odlučili za Dalića?
– Bili smo mladi klub u prvoj ligi i trebala su nam jača imena kao pojačanja, a Dalić je bio zvučno ime jer je igrao u Hajduku i Veležu, pregovori o dolasku u Varaždin kratko su trajali. Herjavca se nije moglo odbiti, on je šarmirao svakoga, pa tako i njega. Osigurali smo mu plaću i stan. S vremenom je uredio kuću u kojoj i danas živi – kaže Cvek.
U gradu čujemo da se Dalić voli odmarati i u vikendici pokraj rijeke Drave, gdje u tišini proučava nogometne strategije.
