Police u domu Tamare Artić krcate su peharima i medaljama. Morali biste se dobro pomučiti da nađete mjesto gdje ćete smjestiti neko novo odličje. A ono će, sudeći prema svemu što je mlada varaždinska ritmičarka dosad već osvojila, u obitelj Artić doći vrlo skoro.
U toj priči o putu uspjeha i putu prema daljnjim uspjesima posebno je dojmljivo što je Tamari tek 12 godina! No, bez obzira na mladost, ona je dosad, kako se to obično kaže, osvojila sve što se osvojiti dalo.
Juniorska državna prvakinja
Jedan od posljednjih velikih uspjeha ostvarila je krajem travnja, kada se s 26. Višebojskog prvenstva Hrvatske u ritmičkoj gimnastici, održanome u Zagrebu, vratila kao prvakinja u juniorskoj konkurenciji.
U Zagrebu je nastupila natječući se sa 17 ritmičarki u A programu, u kojem je trenutno jedina klupska predstavnica u juniorskoj kategoriji. No ono što ovome uspjehu daje dodatnu važnost je i to da je Tamara tek nedavno postala juniorka, tako da je na turniru u toj konkurenciji bila – najmlađa.
Nedavno su se ritmičarke Gimnastičkog kluba Vindija vratile i iz Pečuha, gdje je Tamara opet osvojila prvo mjesto u višeboju i s tri rekvizita (obruč, lopta, čunjevi).
Sve počelo u vrtiću
Ova izuzetno simpatična djevojčica danas je učenica šestog razreda Treće osnovne škole u Varaždinu. Dok sjedimo za stolom kafića na varaždinskom Korzu, priznaje da ima tremu zbog ‘intervjua’, ali isto tako da još uvijek ima i tremu kada nastupa na turnirima. No čini se da joj trema ni u jednom ni u drugome slučaju nimalo ne odmaže.
Zanimalo nas je, naravno, kako je došlo do ljubavi između nje i ritmičke gimnastike. Ljubavi koja je počela kada je Tamara imala manje od pet godina.
– U vrtić koji sam pohađala došle su trenerice iz kluba, kako bi pogledale tko ima kakve sposobnosti. Malo su nas testirale i znam samo da su mami dale neki papirić…
Na tome papiriću, uključuje se mama Viktorija, bila je napisana preporuka da Tamara ima određene predispozicije za bavljenje tom vrstom sporta.
– Mi smo ionako planirali upisati je u neku sportsku školu, jer je bila jako živahna. No kada je taj papirić došao do nas, odlučili smo neka ide vidjeti hoće li joj se dopasti ritmika – prisjeća se mama.
Prvi treninzi bili su igra
I dopalo joj se. Počeli su prvi treninzi, dva puta tjedno po 45 minuta, koji su, opisuje Tamara, izgledali više kao igra.
– Radili smo tada neke osnovne stvari, špagu, preskakivanje vijače i slično, puno smo se igrali lovača, zaleđene babice…
Nakon nekog vremena započele su i grupne vježbe, uz glazbu, s koreografijom.
Tamara je prvi puta u klub došla 2009. godine. Godinu dana kasnije imala je prvi grupni nastup na Vindijinom turniru, a prvi samostalni službeni nastup 7. svibnja 2011. u Puli.
Osam puta državna prvakinja!
Od tada do danas, nastupajući u A programu, s praktički svakog turnira vraća se s nekom od medalja. Devet puta sudjelovala je na državnim prvenstvima, pri čemu je osam puta bila državna prvakinja! I to u svim kategorijama u kojima se natjecala – mlađim kadetkinjama, kadetkinjama i sada juniorkama.
U početku joj je trenerica bila Maja Selak, da bi kasnije treninge preuzela prof. Natalija Gotal. Međutim, ona je u međuvremenu otišla u mirovinu, tako da sada djevojke trenira bivša uspješna ritmičarka i magistra kineziologije Anamarija Želimorski.
Trenira se šest dana u tjednu
Trenira se šest dana u tjednu, svakoga dana po četiri sata!
– Ponekad zna biti malo naporno, ali zapravo nije toliko. Nije to baš tako kako izgleda sa strane, da je riječ samo o odricanju. U klubu je dobro društvo, pogotovo je lijepo na putovanjima, svi se družimo, zabavljamo… – otkriva nam Tamara.
Posebno pamti, kaže, putovanje u Estoniju.
– Putovala sam već kao mlađa avionom, ali se ne sjećam. Tako da mi je to zapravo bilo prvi puta da letim i jako me se sve to dojmilo. Bili smo u Estoniji četiri dana, stvarno je bila super atmosfera. To je bilo veliko međunarodno natjecanje, imala sam priliku uživo vidjeti puno poznatih ritmičarki – priča s uzbuđenjem.
Vječito nasmijana
Tamara je vječito nasmijana. Teško je u obiteljskome albumu uopće pronaći fotografiju s natjecanja na kojoj se ne smije, koliko god vježba koju izvodi bila zahtjevna i teška.
– Zbilja uživam u tome. U ritmici mi je zanimljivo to što ima puno lijepih elemenata koje treba odvježbati. Osim toga, radi se i s rekvizitima. Naša trenerica zna reći da smo kao ninđe, oni barataju oružjem, mi čunjevima, ali vještina je slična – priča Tamara.
Dodaje da najzanimljiviji dio vezan uz treninge počinje po ljeti, kad je sezona gotova.
– Tada dobivamo nove vježbe i isprobavamo nove elemente.
Podrška cijele obitelji
Ulaskom u juniorsku kategoriju Tamara je, zahvaljujući dosadašnjim rezultatima, osigurala i ulaz u reprezentaciju.
No priznaje da je prijelaz iz kadetkinja u juniorke bio malo težak za nju.
– Istina je, nakon prva dva tri turnira malo mi je palo samopouzdanje. Ali zato su tu mama i tata i trenerica i baka i deda i brat pa mi svi pomažu i bodre me. To me je diglo.
A kad je već spomenula roditelje i bake i djedove, spomenimo da njihova uloga nije samo pružati moralnu podršku, već i financijsku.
– Košta jako puno. Rekviziti su vrlo skupi, lopta je 100 eura, dres 200 do 300 eura, sva putovanja dosad su plaćali roditelji, sad bi tek reprezentativne nastupe trebao financirati Hrvatski gimnastički savez – kaže mama Viktorija.
Cijela obitelj je ponosna na Tamaru, ali ne samo zbog sportskih rezultata.
– Zaista izrasta u dobrog čovjeka. Odlična je i u školi, dobra je kći i prijatelj i sestra – kaže mama.
Sportski uzor – Dražen Petrović!
A Tamarini planovi su da napreduje u sportu u koji je zaljubljena. Pritom bi joj svakako određeni pojedinci iz područja sporta mogli biti dobar uzor. Iznenadila nas je odgovorom na to pitanje.
– Dražen Petrović.
Košarkaška legenda tragično je stradala 1993., a Tamara je rođena 2004. godine! Otkud on kao uzor?
– Tata mi je jako puno pričao o njemu, jer jako voli košarku. Nisam još gledala njegove utakmice, ali imamo doma njegovu knjigu, to bih htjela pročitati. Ali ono što me se dojmilo kod njega je to što je jako puno trenirao i što je govorio da za njegov uspjeh nije toliko bio bitan samo talent, nego da iza svega toga stoji jako puno treninga. I onda, kada je došao na neko natjecanje, da mu je sve to bila igra. On je sve to doživljavao kao igru i veselio se tome – otkrila nam je Tamara razloge zašto joj je Dražen uzor.
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje kako to da na baš svim fotografijama s natjecanja Tamara ima taj zarazni osmijeh na licu.
