Nakon Züricha 2011. hrvatski karataši ponovo su osvojili momčadsku medalju na Prvenstvu Europe koje se ove godine održavalo u Turskoj. A one se, kako ističe glavni tajnik Europskog karate saveza Stjepan Čelan, cijene puno više nego pojedinačne kolajne.
Nakon fantastične braće Kvesić, Anđela i Ivana, koji su u momčadskom dijelu ostvarili po pet pobjeda, najzaslužniji za novu broncu jest 21-godišnji Varaždinac Enes Garibović.
Tih dana Enes se mučio sa svojim izvedbama, nisu bile kakve je priželjkivao, a onda mu se, baš u borbi za broncu, dogodila najbolja borba u karijeri.
– Pobijedio sam najnovijeg teškaškog prvaka Europe Talijana Simonea s 8:0, odnosno prekidom borbe nakon što sam mu plasirao udarce nogom za tri i dva boda. I doista mogu reći da mi je to bila najbolja borba u karijeri.
Neke od boljih borbi u karijeri imao je Enes i tri mjeseca prije na Prvenstvu Europe za mlađe seniore. A tada je, nakon četiri tijesne pobjede, u finalu naprosto eksplodirao i Francuza Da Costu pobijedio s 10:2.
– I ta mi je pobjeda svakako u najužoj konkurenciji onih najboljih u karijeri, no ova protiv Simonea mi je najdraža jer je bila za momčadsku medalju. A kada s nekim dijeliš sreću, onda je sreća veća. Uostalom, draža mi je ova momčadska bronca nego ono moje zlato na EP-u do 21 godine.
A da je Enes velika hrvatska karataška nada, potvrđuje i njegova kolekcija medalja s posljednja tri Prvenstva Europe za mlađe seniore.
– Između 2015. i 2017. na tom sam natjecanju kompletirao kolekciju odličja, osvojio sam broncu, srebro i zlato.
Trofej koji mu se u dogledno vrijeme smiješi jest diploma na Fakultetu elektrotehnike i računarstva.
– Na trećoj sam godini s prosjekom ocjena 4,0. Izabrao sam smjer elektroničko i računalno inženjerstvo, a najviše me trenutačno zanima tehnologija u medicini.
Kad je već tako dobar student na tako zahtjevnom fakultetu, a i tako obećavajući karataš, kako onda izgleda jedan njegov radni dan?
– Uz obvezna predavanja i nekoliko sati učenja ja nerijetko dnevno dvaput treniram. Prvi je trening obično rad na snazi ili izdržljivosti, što odradim sam, a navečer sam na karataškom treningu. Na početku je bilo dosta naporno, no sada imam potporu dekana i prodekana, uz službeni zahtjev iz ureda Saveza, oni mi pomažu da pomaknem termine ispita ili vježbi.
Nažalost, sve to nije doživjela njegova majka Tamara bez koje je ostao prije četiri godine.
– Bio je to najteži mogući gubitak i od tada sve medalje posvećujem njoj. Nakon tog gubitka postao sam zrelija osoba i shvatio sam da život ide dalje i da se moram stalno boriti svim svojim kapacitetima jer to bi i mama htjela.
Otac Esad Garibović (54), nekadašnji hrvatski reprezentativac, sada je izbornik.
– Otac se jako dobro snalazi u toj dvojnoj ulozi. Zapravo, on posve razdvaja očinski dio priče od trenerskog. Čak me je, kao manjeg, više puta istjerao s treninga, kad bih pričao ili zabušavao, pa bih išao pješice kući gdje bi mi onda objasnio zašto je to učinio. Kada smo na pripremama, njemu smo mi svi isti, nema odvajanja, a tek kod kuće smo otac i sin, no i tamo jako puno razgovaramo o karateu. To je moja i njegova životna ljubav.
– Kći Elma također trenira karate, no za reprezentaciju nije nastupala. Ali se zato radujem što je odlična studentica, na prvoj godini psihologije ima prosjek ocjena 4,6 – ističe ponosni tata Garibović.
