Pita li se Stanislava Vugrinca (66) zašto voli nogomet, odgovorit će u dahu.
– Zato što mi je u genima budući da sam rođen 20 metara do igrališta. Zato što je posebna igra, sport milijuna, igrali su ga moj otac, moj brat i brojni rođaci. Ja također. Toliko zagrijan da me sasvim okupirao pa sam nepažnjom zaradio upalu pluća i jedva se izvukao. Roditelji su tada brže-bolje kupili harmoniku ne bi li me nekako prebacili na drugi kolosijek; naravno da nisu uspjeli! – kazao je Stanislav za Prvahnl.hr.
Vugrinci su iz Trnovca nedaleko Varaždina. Podrazumijeva se da je Stanislav završio u mladim uzrastima NK Varteksa te u prvoj momčadi.
– Kod seniora sam debitirao vrlo mlad, s 18 godina. I trajao dosta dugo. Na mjestu centarhalfa ili libera. Išlo mi je dobro, tako da se zainteresirao Dinamo kojeg je vodio Mirko Bazić. I baš kad sam trebao otići u Maksimir, stradale su prepone. Tako jako da ih nije oporavila ni operacija dr. Gordana Jankovića.
Trenerske vode
Sasvim je logično da se potom bacio u trenerske vode.
– Završio sam sve škole, stekao diplomu UEFA-Pro.
To se vidi i cijeni, evo primjera:
– Na Akademiji nogometa HNS-a predavač sam od osnutka, u statusu vanjskog suradnika. Na kolegiju Taktika. Moj područje, moj predmet zove se Planska igra.
Drago mu je što su Slovenci otkupili 750 primjeraka njegove knjige.
Sročio je još jednu, Program rada škola nogometa analizirajući taktiku, tehniku, fiziku, čak i akrobatiku u suradnji s kolegama iz gimnastike, iz stručnog tima Filipa Udea, razradio obuku vratara za što je konzultirao Alena Dautbegovića, svaki od tih segmenata potkrijepio pripadajućim CD-om.
Planska igra
Naime, ni ovaj Vugrinec ne radi ništa slučajno, površno. Što je ključno glede planske igre?
– Proučiti pa po potrebi primijeniti sve sustave i metodiku uigravanja. Naglasak je na trenutku gubitka lopte. Obrana to mora razumjeti. Ukoliko da, nema zapreka za slobodnu igru u napadu.
Kaže da je isprva bitna isključivo defenzivna faza, od presinga preko otvaranja do ulaska u središnjicu:
– Grozim se pojednostavljene parole ‘Igramo ofenzivno’, a kad se lopta izgubi nastaje panike i situacija ‘Mili moji, kuda koji!’
Kod njega nema improvizacije:
– U svakoj sekundi moraš znati što ti je činiti. Izgubiš li loptu u izravnom dvoboju odmah je pokušaj osvojiti, a ako suparnik postavlja široki napad dupliraj suigrača i vratit ćeš posjed… Sve ovisi o pojedinačnoj i skupnoj taktici.
Rad s mladima
Stanislav je zaposlen kao instruktor Pete odnosno Sjeverne regije, dakle za područje Varaždina, Čakovca, Bjelovara, Koprivnice.
– Trenerski sam krenuo rano, s 28 godina. Od zadnje lige podsaveza. U međuvremenu s Naftom iz Lendave dvaput izborio pravo kvalifikacija za Prvu slovensku ligu – jednom smo odustali zbog financijskih poteškoća, jednom ispali. Anđelko Herjavec triput me zvao u Varteks, napokon sam pristao i obećao da ćemo se u roku od tri sezone boriti za naslov prvaka. Ipak nismo, čini se da sam se djelomično precijenio.
A i nije, kako se natjecati s velikanima poput Dinama i Hajduka!?
– Onda sam se potpuno posvetio klincima. Jer, ne možeš te male ljude varati.
Bio je trener državne selekcije U-17 kod izbornika Ivana Gudelja i šefa cijelog pogona Martina Novoselca:
– U Engleskoj 2001. generacija Nike Kranjčara bila je brončana na EP-u. U Italiji 2005. jedan je penal odlučivao hoće li naraštaj Nikole Kalinića u finale, nije ga iskoristio upravo on pa smo ostali četvrti…
Varaždin – nogometni grad
S mnogo ljubavi i strasti priča o treniranju i odgajanju mladih uzrasta. Zagovara originalnu ideju:
– Jasno je da budućnosti nema bez škola nogometa. Ali kakvih? Kako će se amaterski klubovi, naprimjer njih 50-60, nositi s tolikim teretom, ja predlažem da se sve organizira u osnovnim školama koje bi primale trojicu-četvoricu najtalentiranijih iz pojedinoga kluba i formirale po četiri momčadi mlađih i starijih pionira plus jedan ženski sastav. Za klubove bi bili registrirani, za škole igrali. Napredovali i stasali, tako da bi klubovi iz toga izvora nakon nekoliko godina dobili kompletnu prvu momčad.
Još nešto:
– U prva četiri razreda dva puta tjedno obvezno nogomet igrati jedan sat, s tim da su na igralištu svi: mršavi i debeli, talentirani i netalentirani, zainteresirani i nezainteresirani. U toj dobi ključno je stvarati navike.
Zalaže se i za neprestanu dopunsku selekciju. Stavove brani argumentirano. Rado ih je predočio i varaždinskom županu Goranu Habušu, koji ga je pozvao na razgovor o nogometu.
– Veseli što se Varaždin budi. Što smo dobili finale Hrvatskoga kupa i finale Europskoga prvenstva reprezentacija U-17. To su pozitivna događanja, falilo je takvih i sličnih injekcija. Varaždin je bio i ostaje nogometni grad, bez obzira što tko o njemu mislio!
Trofej podmlatka
Brine ga skroman tretman učitelja mladeži:
– Da barem imaju plaću 4.000 kuna, koliko-toliko dovoljno za život.
Koliko njemu znači Trofej podmlatka?
– Mnogo, stvarno mnogo. Ne spadam među one koji mjerodavne vuku za rukav da bi iskamčili priznanje, utoliko je ugodnije što su me se sjetili. Hvala najljepša!
U Westinu je prigodom dodjele osobito apostrofirao Zorislava Srebrića?
– On mi je uvijek bio uzor. Čovjek ispred vremena, vizionar i neumorni djelatnik.
Svi griješe
Poneko slovo o MAXtv Prvoj ligi?
– Više nego solidna. Samo da se manje sumnja u sve i svašta. Suci? Griješe oni, griješimo svi, to je normalno. Nije normalno da se iz svake odluke, ovakve ili onakve, izvlače ‘duboke poruke’. Uostalom, ne griješi se jedino u Dinamovu korist, na kraju su u vezi s tim svi ‘tu negdje’.
Stanislav i Davor Vugrinec su rođaci, kakvi?
– Ja sam bratić s njegovim ocem Stankom.
Je li zadovoljan postignućem najuspješnijeg prvoligaškog strijelca svih vremena (146 pogodaka), Vuginom reprezentativnom i inozemnom karijerom?
– Izrazito je velik, po svemu. S obzirom na silan potencijal, mogao je napraviti i više – zaključio je Stanislav za Prvahnl.hr.
