Mirko Filipović donio je najtežu odluku za svakog sportaša, a to je ona kada treba reći da je natjecateljskoj karijeri kraj jer je vrijeme za novo životno poglavlje. A zakoračiti u dane koji dolaze iza ‘dana ponosa i slave’ sportašima nikad nije bilo lako. Štoviše, to je tim teži potez što je sportaš veći.
Pretresajući karijeru ponajvećeg spartanca u hrvatskom sportu i našeg najpoznatijeg gladijatora koja se sastoji od čak 83 profesionalne borbe – što u kikboksu, što u slobodnoj borbi – i 56 okršaja u amaterskom boksu, Mirko se prisjetio dana kada ga je prvi put obuzela želja da bude sportaš.
– Kao dječak bio sam živahan, a već kada sam imao 10-11 godina, zamolio sam tatu da mi napravi utege. Prve je napravio od nekih pružnih šina, a s 12 godina ja sam već naveliko radio zgibove i druge vježbe s vlastitom težinom. U to vrijeme volio sam i trčati, a nastupio sam i u atletskim utrkama.
Sportski fanatizam
Njegov rani sportski fanatizam podržavali su i otac Žarko i majka Ana, no nije im se uvijek sviđalo njegovo pretjerivanje u treniranju u dvorišnoj šupi u rodnoj Privlaci kod Vinkovaca.
– Bila je to napola garaža, a napola svinjac jer s druge strane zida doista su bile svinje. Bilo je tu i propuha jer je moje trenažno mjesto s jedne strane bilo otvoreno. Znalo je tu biti i nanosa snijega, no ni to meni nije smetalo, ali bi me tata u 23 sata došao upozoriti da bi sada bilo dosta, nakon četiri sata neumornog udaranja po vreći i rada s utezima. Inače, nije onda bilo vreća za kupiti pa mi je tu jednu s pojačivačima od šatorskih krila napravio remenar iz Vinkovaca Ćibo. No ja sam po toj vreći toliko udarao da smo tata i ja k njemu odlazili vrlo često da je popravi i nanovo ojača.
Mirku je zarana trenirati bilo jako zabavno i ta strast protegnut će se do samog kraja karijere.
– Kada sam prv puta vidio film ‘Krvavi sport’ s Jean-Claudeom Van Dammeom u glavnoj ulozi, dobio sam snažnu volju da se bavim nekim borilačkim sportom pa sam negdje sa 16 godina otišao u tekvondaški klub u Vinkovcima kod Ivice Zupkovića kako bi mi netko pokazao kako se to ispravno tehnički radi.
Baš iz tog razdoblja pamti i prve primljene udarce.
– Ja sam u tom klubu odradio samo nekoliko treninga jer je već počinjao rat. No tamo su me dobro ispeglali, i to starija ekipa u klubu. Bez obzira na to što je to bio tekvondo klub, radio se i kikboks pa sam na jednom treningu toliko dobio po nogama da mi se dogodilo nešto čega se i danas sjećam. Vratio sam se posljednjim busom za Privlaku, koji je išao u 23 sata, i kada sam stao na stepenicu autobusa kako bih iz njega izašao, noga mi je propala.
Inspirativni ‘Krvavi sport’
Scene iz hollywoodskog hita ‘Bloodsport’ inspirirale su ga i da intenzivno vježba špagu.
– Radio sam je čak i na silu, a jednom sam i ozlijedio prepone pa sam morao pauzirati šest mjeseci. No bolovi su prestali, a ja i danas mogu napraviti špagu kad god hoću. Toliko sam se u mladosti istezao da sam špagu mogao napraviti i nakon nekoliko mjeseci pauze zbog rehabilitacije nakon operacija.
Špagom je izgradio i fleksibilnost koja će biti presudna i za razvoj high-kicka, udarca kojim će pokoriti borilački svijet. A i njega je počeo trenirati u šupi ili, kako on kaže, u garaži-svinjcu.
– U prvo vrijeme nisam imao ni rukavica pa sam udarce radio samo nogama. Što po vreći, što po boksačkoj krušci. Ja sam kružni udarac nogom znao izvesti i po 1000 puta na treningu. Po 500 svakom nogom i tu sam razvio tajming i stekao vještinu maskiranja tog udarca.
Da biste stekli predodžbu koliko je to, pokušajte samo brojati do 1000 pa ćete se umoriti, a kamoli da i toliko udaraca izvedete. A high-kick je nastavio usavršavati i u Karate klubu Varaždin, kamo ga je odvela sudbina ratnog prognanika.
– Mene je rat zatekao na kraju drugog razreda srednje škole pa sam treći razred upisao u Varaždinu. Živio sam u Ludbregu, kod obitelji Varga, kod doista divnih ljudi, a svakodnevno sam putovao u školu u Varaždin i tamo ostajao i na večernjem treningu. Imao sam izbor ili karate ili boks pa sam zato otišao u Karate klub Varaždin jer je ipak bliži kikboksu pa sam mogao usavršavati svoje nožne udarce. Inače, bio je to klub pokojnog Marijana Mlinarića, bivšeg ministra unutarnjih poslova.
Bio sam vuk samotnjak
Bez obzira na to što je bio odvojen od obiteljskog doma u Privlaci, tih varaždinsko-ludbreških dana vrlo se rado sjeća.
– To mi je bilo najljepše razdoblje u životu, a posebno mi je u uspomeni ostao taj treći razred srednje škole. No tada sam pomalo postao i vuk samotnjak jer, dok bi drugi dečki nakon škole nastavili druženje, ja bih otišao u dvoranu trenirati. A u Ludbreg sam išao vlakom svaki dan u 23.05 pri čemu sam ga na kolodvoru znao sam čekati i po sat vremena. Četvrti razred srednje škole ponovo sam pohađao u Vinkovcima, a potom sam otišao u vojsku.
Svoj prvi nokaut kasnije nadaleko poznatim high-kickom ostvario je u svojoj 21. godini.
– Bilo je to na Prvenstvu Hrvatske u savate boksu. Ja se takozvanim francuskim boksom nisam bavio, ali je to bila jedna od prilika za nastup. Bio je to nokaut za 9 sekundi, praktički u drugom kontaktu. Najprije sam protivnika pogodio prednjim niskim udarcem po nozi, onda sam fintirao isto i pogodio u glavu protivnika koji se skljokao bez svijesti.
Početak profesionalne karijere
S 20 godina Mirko je došao u Zagreb gdje je počeo studirati na Policijskoj akademiji. I nastavio trenirati s jednakim zanosom i žestinom pa mu je vrlo brzo došla i prilika da se okuša među profićima. U profesionalnom ringu debitirao je s 21 i pol godinom i šokirao borilački svijet pobijedivši tada već etabliranog Francuza Jeromea Le Bannera.
– Uoči te borbe ja sam imao, brojkom i slovom, samo dva meča. Osim onog meča u savateu, imao sam i jedan javni sparing u boksu protiv tadašnjeg prvaka države, momka od dva metra. I danas mi je teško povjerovati da sam se na to odvažio jer nakon nastupa u savateu u varaždinskoj dvorani Graberje i 300 gledatelja i javnog sparinga u Boksačkom klubu Lokomotiva pred 150 ljudi, ja sam se odjednom našao pred 20 tisuća ljudi u Yokohama Areni. Kad sam ušao u dvoranu, izgubio sam se, no borbu izgubio nisam premda sam nasuprot sebe imao sjajna borca koji je nekoliko mjeseci prije bio u finalu K-1 Grand Prix turnira u kojem je izgubio od Petera Aertsa.
Već dva mjeseca kasnije Mirko se u četvrtfinalu K-1 Grand Prixa borio protiv velikog Ernesta Hoosta.
– Hoost me tada deklasirao jer sam bio neiskusan. Izudarao me po nogama pa sam shvatio da moram još jako puno toga naučiti. Tada te udarce još nisam znao ni braniti.
Pauza
Do novoga nastupa u Japanu proći će nešto manje od tri godine.
– Dogodilo se to zahvaljujući jednom dušobrižniku čije ime neću spominjati. Čovjek vjerojatno nije ni svjestan kakvu mi je uslugu tada napravio, a htio me uništiti. Nakon što sam obavijestio Japance da više nisam u njegovu timu i da sa mnom mogu kontaktirati izravno, on se javio i poručio da se više nigdje neću boriti i da će mi zatvoriti sva vrata. Čak je slao i pisma K-1 organizaciji kojima me pokušavao diskreditirati, pa čak i pričama da kradem automobile i slično. Eto, to je rezultiralo s tom pauzom koja je meni spasila karijeru.
Pauzu je Mirko iskoristio vrlo korisno. Posvetio se amaterskom boksu u kojem je skupio 56 nastupa i 48 pobjeda.
– Već 1997. bio sam prvak države u teškoj. Tih godina stekao sam ključno iskustvo i uvijek kažem momcima koji se raspituju o moj karijeri da sam najteže mečeve odradio potpuno besplatno. Boksao sam tada sa svjetskim doprvakom Kubancem Rubalcabom, sa svjetskim i europskim prvakom Rusom Lezinom, s kasnijim svjetskim amaterskim i europskim profesionalnim prvakom Turčinom Samilom, s osvajačem olimpijske bronce Paolom Vidozom, s kasnijim svjetskim profesionalnim prvakom Ljahovičem… Svi ti ulasci u ring, pa i doživljeni porazi, bili su mi odskočna daska za sve što ću kasnije napraviti.
Bez straha od udarca
Naučio je tada i kako podnositi udarce u glavu.
– Sve je to stvar treninga, ali i tjelesnih predispozicija. Što više udaraca primiš, to ih bolje podnosiš, no to za glavu ne vrijedi. Sve što ide u tijelo stvar je navike, a ono što ide u glavu, na to se ne možeš potpuno naviknuti. Borac se ne smije bojati primati udarce. To vam je kao i kod lovačkog psa koji se ne smije bojati pucnja iz puške. Tipični borci koji mogu primiti batina kao vol jesu Mark Hunt i Roy Nelson, a s obojicom sam se borio i vrlo dobro znam što sve mogu izdržati. To je urođeno.
No otpornost na udarce može se i istrenirati.
– Da, ali samo do jedne granice. To se čini što boljom kondicijom, ali i jačanjem mišića vrata. Što si bolje spreman, to se brže oporaviš od udarca, a što imaš jači vrat, to imaš bolju amortizaciju udaraca.
Specijalac
Jedan od Mirkovih dječačkih snova bio je i biti policijskim specijalcem. I ta mu se želja ostvarila.
– Dvije godine bio sam specijalac u Lučkom i moram istaknuti da su ti dečki i onda i danas imali iznimno loše uvjete rada, da ne spominjem koliko su podcijenjeni i loše plaćeni. Čini mi se da su negdje na prosjeku hrvatske plaće. Žalosno je što jedna elitna postrojba nema streljanu, a ona je izgorjela prije 7-8 godina i država još nije našla novca da je obnovi. Da dođe do bilo kakve krizne situacije, svi bi čekali da to dođu riješiti specijalci iz Lučkog, a oni imaju plaću manju od vozača tramvaja.
Ilegalac u studentskom domu
Bili smo svojedobno u Lučkom, u tadašnjoj Mirkovoj sobi koja je bila tek nešto veća od studentske.
– Tamo sam uglavnom i spavao, bio mi je to stalan i lijep posao te nezaboravno iskustvo. No, kako mi je u borilačkim sportovima išlo sve bolje, morao sam otići iz jedinice jer sam se morao 100 posto posvetiti sportu, s dva treninga dnevno. Zbilo se to baš negdje kad sam prelazio s kikboksa na slobodnu borbu.
Slobodna borba
A taj prijelaz dogodio se 2001. nakon poraza u Melbourneu od Kanađanina McDonalda. Sjećamo se da nam je nakon tog poraza kazao:
– Podcijenio sam protivnika, spuštao ruke i bio zato kažnjen. I zato sada, da se kaznim, idem u slobodnu borbu.
Već dva mjeseca poslije imao je i prvu borbu, i to protiv tada obožavanog japanskog hrvača Kazujukija Fujite kojeg je tako nabio koljenom u čelo da je prisilio suca prekid već nakon 39 sekundi. Bio je to senzacionalan debi jednog kikboksača u novoj vrsti borilačkog sporta pa su se Mirku otvorili novi vidici.
No, da bi od svoje velike životne strasti jednog dana mogao i dobro živjeti, shvatio je već dvije godine prije.
– Zbilo se to kada sam jednim udarcem nokautirao divovskog Nortjea, a potom i Nickolsona. Tada sam shvatio da imam ono nešto i da imam i veliku priliku, no bio sam svjestan i da sve to može otići u vjetar dogodi li mi se kakva teška ozljeda. Trebalo je, dakako, imati i malo sreće jer da mi se ovo što me sada s koljenom muči dogodilo tada, od svega toga ne bi bilo ništa.
Put u bolji život
Nakon što je tehničkim nokautima eliminirao Bernarda, Musashija i Greca, Mirko se te 1999. plasirao u finale K-1 Grand Prixa gdje je izgubio od Ernesta Hoosta, ali zbog toga što je u tu borbu ušao sa slomljenim rebrom. No i unatoč porazu tada si je trasirao put za bolji život.
– Kada sam došao u Zagreb, najprije sam bio ilegalac u Studentskom domu na Savi gdje sam za 300 njemačkih maraka ‘kupio’ sobu, a taj novac zaradio sam kao redar u diskoteci Best. Onda sam se prebacio u Špansko, u podstanare, u stan od 38 kvadrata koji njegov vlasnik i danas iznajmljuje, a ja razmišljam da ga kupim zbog uspomena. A tada, u tom stanu, govorio sam: ‘Bože, molim te, omogući mi da dignem kredit da si mogu kupiti ovaj stan, ništa mi više ne treba’. Kada sam mogao kupiti stan od novca koji sam krvavo zaradio, bio je to poseban osjećaj, puno bolji nego kada takvo nešto naslijediš ili novac dobiješ na lutriji. Baš kao i nekoliko godina kasnije kada sam si kupio zemljište i sagradio kuću.
Kada je počeo bolje zarađivati, pobrinuo se i za majku Anu.
– Od prve zarade kupio sam sebi stan, a od prve sljedeće mami. Doveo sam je u Zagreb iz Privlake 2001. godine jer nisam htio da tamo bude sama.
A mama je ostala sama 1994. kada je umro Mirkov otac Žarko kojem je tada, u svojoj velikoj tuzi, obećao da nikad neće piti, pušiti ni kockati. I održao je riječ, a tate se sjetio i pod svjetlima reflektora, u najsvjetlijem trenutku svoje karijere – nakon pobjede na Grand Prixu organizacije Pride. A ona se dogodila u rujnu 2006., točno na njegov 32. rođendan.
Sinovi
U trenutku trijumfa briznuo je u plač jer su mu pred očima proletjele slike svih patnji i tisuća odrađenih treninga.
– Jako mi je žao što moj otac nije doživio moj najveći uspjeh i zato mu posvećujem ovu pobjedu – kazao je tada Mirko koji će 10 godina poslije pobjedu na Rizinovu Grand Prixu posvetiti 13-godišnjem sinu Ivanu.
A kada se vratio kući, zatekao je ‘uvrijeđenog’ mlađeg sina Filipa koji mu je zamjerio što i njega nije spomenuo u ringu.
– Ja sam mislio da on sa svojih šest godina još ne razumije čime se tata bavi, no čini se da on ipak i to jako dobro razumije.
Osim profesionalnim borbama, Mirko se nekoliko godina bavio i politikom. Kao nestranački kandidat na SDP-ovoj listi postao je saborski zastupnik i obnašao dužnost između prosinca 2003. i siječnja 2008.
– Htio sam doživjeti i to iskustvo, vidjeti kako funkcioniraju hrvatska politika i državni Sabor. Ispunio sam si i tu želju i to iskustvo više ne bih ponovio – kazao nam je tada.
‘Wild Boys’
Ispunio si je Mirko još jednu želju, a to je bilo osvajanje pojasa pobjednika K-1 organizacije čiji je Grand Prix turnir u Zagreb 2013. doveo njegov tadašnji menadžer Orsat Zovko.
– Orsat je bio i moj menadžer kada sam se 1999. vraćao u Japan. On mi je tada puno pomogao oko vizualnog identiteta. Napravio je video s mojim borbama, ali i katalog kojim me je prezentirao Japancima, a i moj nadimak Cro Cop nastao je u razgovoru s njim. Morali smo naći borilačko ime jer svi su ga borci imali, a on je predložio Cro Cop i meni se to odmah svidjelo.
Njih dvojica zajedno su došla i do rješenja za takozvanu ‘entrance music’, glazbu uz koju će ulaziti u gladijatorske arene.
– Morali smo naći i pjesmu pa smo obojica došla s nekoliko prijedloga, a na kraju nam se svidjela pjesma skupine Duran Duran ‘Wild Boys’. Inače, ja tu pjesmu nemam uopće snimljenu i, kada je čujem na radiju, ja mijenjam stanicu. Ne želim je slušati često, no kad bih uz nju izlazio u borilište, uvijek bih se naježio. Ona bi me razbudila i napunila energijom.
Pobjednik i na kraju
Uz tu pjesmu Cro Cop je ulazio u najveće bitke. I one koje je gubio, ali i one koje su mu obnavljale ili pojačavale borilačku slavu. A ona je bila takva da je bilo godina kada je bio strah i trepet. Uostalom, zauvijek će se pamtiti sljedeća njegova izjava dana u danima najveće borilačke moći, kojom je oslikao svoje najjače oružje high-kick, odnosno kružni udarac nogom.
– Desna noga u glavu = bolnica, lijeva noga u glavu = groblje.
Premda je i sam doživljavao poraze, jer u njegovu sportu nema nepobijeđenih i nepobjedivih, Mirko je na koncu otišao kao pobjednik. U dobi (43) u kojoj je za mnoge sportaše natjecateljski sport već daleka prošlost.
– Unatoč koljenu koje mora ponovo na operaciju radi nadogradnje hrskavice, osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali. Pobijedio sam puno mlađe protivnike, pobijedio sam favorizirane rivale, pobijedio sam i kladioničarske prognoze i držim da je najbolji trenutak da se baš sada povučem – kazao je ovih dana Cro Cop i otišao u legendu.
