Utrka duga 170 kilometara, deset tisuća metara uspona kroz Francusku, Italiju i Švicarsku – to je Ultra-Trail du Mont-Blanc (UTMB), ultimativni izazov svakog ultra trkača.
Ove godine taj san dosanjali su i Marjan Lonjak iz Varaždina i Ivan Štefičar iz Lepoglave. Oni su u nedjelju, 28. kolovoza, nakon 44 sata i 28 minuta, uspješno završili jednu od najtežih utrka u svijetu, koja među trkačima uživa svojevrsni kultni status.
– Nije bilo jednostavno uopće dobiti priliku nastupiti. Prijavljivali smo se unazad tri godine i tek sad smo dobili priliku. Naime, s obzirom da se na utrku prijavljuje ogroman broj kandidata, oni koji će nastupiti izvlače se iz bubnja! – priča nam Marjan Lonjak početak svoje i Ivanove dosanjane avanture.
A da bi se uopće ušlo u bubanj, potrebno je skupiti određeni broj bodova na drugim zahtjevnim utrkama tijekom protekle dvije godine. Odrađivali su tako Lonjak i Štefičar i stotine kilometara po Velebitu, Istri, Učkoj… I skupljali bodove.
– Organizator je iz godine u godinu povećavao broj bodova koje je potrebno skupiti za prijavu. Prije dvije godine tako je trebalo sedam bodova, lani osam, ove godine devet. Svake godine smo skupili dovoljno bodova, ali sad smo upali u utrku mimo bubnja jer oni koji prikupe dovoljno kvalifikacijskih bodova tri godine zaredom, ulaze izravno – objašnjava nam Lonjak kako su ove godine ipak zaobišli nenaklonjen im bubanj.
Odgovor na pitanje zašto organizator povisuje ljestvicu za prijavu nudi i podatak da se ove godine čak 5.500 trkača prijavilo za Ultra-Trail du Mont-Blanc! A samo njih 2.300 iz 86 zemalja dobilo je priliku sudjelovati u utrci.
– Kad smo kretali, bilo nam je jasno da nam nije bitan rezultat, kao ni to na kojoj ćemo poziciji završiti. To je utrka u kojoj je bitno završiti je u zadanom limitu – ističe Marjan Lonjak.
Kaže se da je UTMB utrka u kojoj si sam protiv planine, i to ne bilo kakve, već protiv planine koja je poznata kao jedna od onih koja uzima najviše ljudskih života.
– Veliki je to izazov. Teren je surov. Od makadama po kojem je sasvim ugodno trčati, pa do grubog kamenja i stijena…. Jedan dio prolazili smo i kroz snijeg. A i vremenske prilike se kreću u ekstremima, od vrućina na plus trideset do kiša za koje se čini da nikad neće prestati – prenosi nam dio iskustva Lonjak, dodajući da više od polovice trkača ne završi utrku. Ove godine završilo ju je njih 43 posto od 2.300 najboljih ultra trkača na svijetu! Među njima i Marijan i Ivan.
Početak i cilj utrke je u francuskom Chamonixu. Iz Francuske se prelazi u Italiju, onda u Švicarsku pa opet natrag u Chamonix.
– Utrka prolazi kroz deset glavnih, većih planinskih vrhunaca, iako, naravno, manjih vrhova ima daleko više, odnosno uspona i spuštanja. Iako se možda čini da su usponi teži, daleko su opasnija spuštanja, tu lako dođe do ozljede.
Zanimalo nas je jesu li Marjan i Ivan u toj utrci sa samim sobom i vremenskim ograničenjima imali uopće dovoljno mogućnosti uživati u prirodi kroz koju su prolazili.
– Jesmo, uspjeli smo uživati u krajolicima, i to iz razloga što smo trčali ‘ziheraški’. Nismo si zadali prejaki tempo, već takav da svaku dionicu završimo unutar zadanog limita. Naime, osim ukupnog vremenskog ograničenja za cijelu utrku, postoje i limiti za pojedine distance od svakih dvadesetak kilometara.
A na svakih 12 kilometara nalazi se i okrjepna stanica, priča nam Lonjak, i kod svake od njih imali su vremena od 15 do 45 minuta za odmor. Jer u svih 44 sata i 28 minuta uopće nisu ni na minutu odspavali!
– Ali smo zato negdje na pola staze uspjeli napraviti jednu veću stanku, od oko sat i pol. Čak smo se stigli i istuširati. Bilo je to nakon uspona na kojem smo prestigli oko 300 trkača!
I naposljetku, nakon tih 44 sata i 28 minuta, Lonjak i Štefičar prolaze kroz cilj u Chamonixu, ulice su pune ljudi koji pružaju podršku svakom trkaču, viču ‘courage!’ i ‘allez, allez!’, zvone zvonima, a iz zvučnika odjekuje Vangelisov ‘Conquest of Paradise’.
Marjan i Ivan osvojili su raj, a raj je u ovome slučaju završetak najpoznatije utrke trail trčanja na svijetu i zapravo neslužbenog svjetskog prvenstva.
U pozadini velikog uspjeha krije se, naravno, i mnogo odricanja. Iako je riječ o trčanju, ova vrsta natjecanja zahtijeva i značajna ulaganja; s jedne strane u strogo propisanu opremu, ali tu je i cijeli niz drugih troškova. Kvalifikacije, pripreme, kotizacija i ostali troškovi koji se vežu uz ovu utrku još su jedna stepenica koju je bilo potrebno prijeći prije pojavljivanja na startu.
Stoga ćemo i ovdje pobrojati sponzore kojima su Marjan Lonjak i Ivan Štefičar zahvalni što su im pomogli u realizaciji ovog pothvata. To su: Planinarsko društvo ‘Pusti duh’, IZO-ING hidroizolacijski sustavi, Mobilisis, Parkovi d.d., ACT Plavec, Velpro, Servis hidraulike Herceg, Automobili Lončar, Oikon, SRD 315 Sjeverozapad, Konzum, Šareni slon, Bravarsko obrt Pokos, Godina d.o.o., SPH (Sindikat policije Hrvatske).
– Također su nam mnogo pomogli i naši ‘supporteri’ tijekom utrke, koji su nas čekali kod svake okrjepne stanice i brinuli se za opskrbu opremom, hranom i ostalim ‘potrepštinama’. To je jedan mladi bračni par, Krunoslav Rukelj i Elena Avramenko – zahvalni su naši trkači, dodajući da je Elena zaslužna i za sve fotografije s utrke koje su im ostale za uspomenu.
Tako su se Marjan Lonjak, član SRD 315 Sjeverozapad, i Ivan Štefičar, član Planinarskog društva ‘Pusti duh’ iz Lepoglave, pridružili Vanji Šomođiju, prvome trkaču iz naših krajeva kojem je uspjelo završiti, i to lani, UTMB.
> Vanja Šomođi prvi Varaždinac koji je završio Ultra-Trail du Mont-Blanc!
– Mislim da na nama trojici neće stati. U klubu ima još nekoliko kandidata koji imaju želju nastupiti i intenzivno se pripremaju. Među njima ima i žena – zaključuje Marjan Lonjak, nagovješćujući na taj način da bismo možda već sljedeće godine mogli pisati o novim uspjesima naših trkača na utrci Ultra-Trail du Mont-Blanc, ultimativnom izazovu svakog ultra trkača. Ne zaboravite: 170 kilometara, deset tisuća metara uspona, dvije neprospavane noći, utrka s vremenskim limitom od 46 sati i 30 minuta. Nije za svakoga.
