U ekskluzivnom razgovoru za Večernji list Branko Ivanković, bivši trener Dinama, a danas teheranskog Persepolisa, s kojim smo razgovarali u hotelu Olimpic u Teheranu, emotivno je i otvoreno govorio o svom radu u Iranu, ali i u Dinamu te o Mamiću, Davoru Šukeru i reprezentaciji za koju je uvjeren da će postići zavidan rezultat na Euru u Francuskoj.
Vi ste već ‘domaći’ u Iranu, radili ste ovdje i prije više od 10 godina. Jeste li se priviknuli na iranski način života?
– Vrlo brzo jer stil života, način života i mentalitet dosta su bliski hrvatskom. Mogu vam reći da mi je ovdje izvrsno i osjećam se kao doma.
Jeste li naučili perzijski jezik?
– Nažalost ne, i to je moj najveći propust. Baratam samo nekim osnovnim riječima koji mi trebaju za trening, ali to je premalo i žao mi je što nisam naučio više. Za šest godina, koliko sam boravio u Iranu, ne da sam mogao naučiti jezik već sam mogao postati i sudski tumač, ali što je – tu je.
Trener ste Persepolisa koji su prije vas vodila četiri Hrvata: Poklepović, Ivić, Begović i Kranjčar. Očito je to klub sa snažnim hrvatskim štihom.
– Hrvati su generalno, a pogotovo u Persepolisu, započeli novi nogomet u Iranu. Poklepović je prvi krenuo, zatim je tu bio Ivić pa Begović, onda Cico Kranjčar, pa Željko Mioč i, evo, ja sam sljedeći. Iranci se još i danas rado prisjećaju Ćire Blaževića koji je ovdje ostavio dubok trag. Iranci jako poštuju i cijene nas Hrvate, a mi smo to pokazali i našim rezultatima. Persepolis je najveći klub u Aziji i ima oko 40 milijuna navijača. Na utakmicama nikada nema manje od 50-60 tisuća ljudi. Na zadnjoj utakmici protiv Sepahana, aktualnog prvaka države, koji je vodio Štimac, te je završila s miroljubivih 2:2 bilo je 80 tisuća ljudi. Ljudi ovdje vole nogomet i prepoznaju njegove vrijednosti, a mi Hrvati dali smo puno kvalitete i novih vrijednosti tom nogometu. Uživamo veliko poštovanje svi zajedno, trener vratara Igor Panadić i kondicijski trener Marko Stilinović, a donedavno je s nama bio i Andrej Panadić koji je otišao i preuzeo klub Istra.
Kakvi su iranski nogometaši, slušaju li trenera, imaju li svoje poroke?
– Iranski sportaši i nogometaši imaju enorman potencijal. Genetski su fenomenalno građeni, imaju smisao za igru, vrlo su vrijedni, posvećuju se treninzima i zaista je užitak s njima raditi. Što se tiče njihova temperamenta, tu ima problema. Vrlo su emocionalni, temperamentni i vrlo lagano prijeđu granicu emocija i tada dolazi do nepredviđenih reakcija. Vrlo su eksplozivni, ali uz ozbiljan rad i taj se dio može maksimalno kontrolirati.
Kakvi su iranski navijači, ima li nogometnih huligana?
– Zadnji put kada smo igrali veliki derbi protiv Esteghlal Tehrana na stadionu je bilo 100 tisuća ljudi. Emocije su velike jer postoji rivalstvo i pobijediti njih važnije je nego biti prvak države…. No nije bilo nijedne petarde, a kamoli baklje ili dimne bombe, nije bilo nikakvih incidenata. Utakmica je bila vrlo dramatična jer smo izjednačili u 94. minuti, ali utakmica je prošla bez ikakvog incidenta. Šest sam godina tu i samo na jednoj utakmici sa Sjevernom Korejom netko je bacio dimnu bombu i to je sve. Tu je kultura gledanja i navijanja potpuno drugačija nego kod nas. Ljudi dolaze gledati nogomet koji im je svetinja.
Ima li žena na stadionima, nekad je bilo zabranjeno ženama ići na nogomet, je li se tu nešto promijenilo?
– Navijačica nema na stadionima, ali sve su žene za vrijeme utakmice prikovane ispred televizora. Sve znaju i prate, a najveći je dokaz koliko me zaustavljaju na ulici i žele se slikati sa mnom te porazgovarati o protekloj utakmici. Ono što je najinteresantnije, žene su te koje me najčešće kritiziraju, ali i hvale. Gotovo je nemoguće proći ulicama Teherana da te ne zaustavi grupa ljudi i fotografira se ili traži autogram.
Do kada namjeravate ostati u Iranu?
– Imam ugovor do kraja sezone, a cilj je jasan, uvijek borba za prvo mjesto. U ovom trenutku i predsjednik kluba i navijači vrlo su zadovoljni mojim radom i rezultatima. To je momčad koja je prošle godine jedva ostala u ligi, a danas se nalazi na trećem mjestu i bori se za prvo mjesto. Predsjednik kluba želi s nama produljiti ugovor i već smo počeli pregovore.
Da se vraćate u Hrvatsku, želja bi bila: Dinamo, Hajduk ili Rijeka?
– Dinamu sam bio trener tri puta. I 2007. napravili smo sjajne rezultate, ponosan sam na taj period u Dinamu. Bio sam tri puta i mislim da četvrti put, pod uvjetima u kojima se danas Dinamo nalazi, ne dolazi u obzir. U Rijeci sam bio trener dvije godine, kada je klub bio u teškoj situaciji, a svojim radom postigao sam da se klub borio za prvo mjesto. A Hajduk? Naravno da ga ne mogu voditi zbog svog backgrounda u Dinamu.
Jeste li čuli da je Mamić dao ostavku u Dinamu? Vjerujete li da će se doista povući?
– Ne mogu to komentirati. Možda je dao ostavku kako bi Dinamo mogao lakše i kvalitetnije raditi na dnevnoj bazi, a hoće li se on povući ili će još uvijek vući konce, pokazat će vrijeme. Ne želim nagađati.
Dugo ste bili u Dinamu i bliski ste Mamiću. Je li on velika korist ili veliki uteg za Dinamo?
– U moje vrijeme započela je ta era Dinama u kojoj je on nedodirljiv. Tada sam imao veliku podršku, kada je u pitanju bila struka, nikada nije bio problem. Briga o organizaciji, stadionu, klubu i igračima bila je Mamićeva i tu mu stvarno treba skinuti kapu. O tim nekim optužbama koje mu se stavljaju na teret zbog transfera igrača ne mogu govoriti jer naprosto nisam nikada bio upućen u operativu kluba. No moj treći odlazak iz Dinama bio je takav kako je bio i tu je moja velika zamjerka Zdravku Mamiću i njegovu bratu Zoranu. Napravili su mi veliku štetu, otišao sam nakon 45 dana, a u tih 45 dana ja sam 30 dana trenirao drugu momčad Dinama jer su glavni igrači bili s reprezentacijom. Praktički sam 15 dana bio s cijelom momčadi i, što se mene tiče, rezultati su bili u granicama očekivanog. Zato nikada neću prijeći preko načina na koji su me tada smijenili.
Jeste li ostali u kontaktu s njim?
– Ne.
Bili ste i jedan od kandidata za preuzimanje hrvatske reprezentacije, jesu li kontaktirali s vama i što mislite o izboru Čačića?
– Kada je izabran moj veliki prijatelj Čačić, moje ime spominjalo se usput, samo zbog predstave. Uvjeren sam da je on dobar izbor jer ima veliko iskustvo i znanje. Prema svim pokazateljima, ima veliki potencijal da ostvari dobar rezultat na Euru u Francuskoj.
Može li Modrićeva generacija postići nešto slično poput generacije iz 1998. godine?
– Mislim da može. Ne bih volio da netko shvati da stavljam neki pritisak na izbornika i na igrače, ali momčad koja ima tri igrača koji igraju u najboljim klubovima svijeta, reprezentacija koja ima Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića, Ćorluku, Brozovića, Lovrena, da ne nabrajam dalje, zasigurno ima kapacitet za veliki uspjeh.
Kako gledate na rad HNS-a na čelu s Davorom Šukerom?
– Danas Nogometni savez Hrvatske dobro funkcionira, što je izuzetno važno jer ima veliki broj obaveza i veliki broj selekcija. Postoje li problemi, ne mogu prosuditi. Davor Šuker simbolizira hrvatski nogomet jer bilo gdje da dođeš na kugli zemaljskoj svi za njega znaju. On uživa veliko poštovanje diljem svijeta.
Kako provodite slobodno vrijeme u Teheranu? Jeste li isključivo posvećeni nogometu ili istražujete iransku kulturu, kinematografiju?
– Nažalost, mi treneri nemamo puno slobodnog vremena, cijelo smo vrijeme u klubu. Kada sam bio trener reprezentacije, imao sam više vremena se posvetiti proučavanju i upoznavanju iranske tradicije i kulture. Sada smo vrlo opterećeni. Utakmice su svakih pet-šest dana. Svaki dan imamo jedan ili dva treninga, zatim dodatne analize protivnika pa slobodnog vremena gotovo da i nemamo.
Kakva je iranska hrana? Što najviše volite?
– Iranska hrana je fantastična i, da ne pazim što i koliko jedem, sigurno bih svaki mjesec ili dva dobio desetak kilograma. Hrana je izuzetno kvalitetna, od šiš-kebaba, raznih ćevapa, piletine, riže do salata i kolača… Vrlo opasno za nas koji volimo jesti.
Ćiro Blažević uvijek je iz Irana u Hrvatsku nosio pistacije, što vi nosite?
– Pistacije obavezno, kao i Ćiro. Iran je prekrasna zemlja i žao mi je što je 30 godina u zapadnim medijima bila loše prikazivana. Nadam se da će se nakon ukidanja sankcija slika Irana u svijetu promijeniti.
