Već smo se više puta uvjerili da sasvim ‘obični’ ljudi imaju neobične hobije i zanimanja. Upravo takav je i Pavle Lacko, naturalizirani Varaždinac, koji svoje vikende provodi testirajući sportske automobile. Inače je rodom iz Donjeg Miholjca, a u Varaždin ga je donijelo srednoškolsko obrazovanje, nakon kojeg je i ostao.
Upisao je Elektrotehničku školu, završio je, zatim upisao fakultet Elektrotehnike na nekadašnjem VELV-u (današnje Sveučilište Sjever op.a.), a kasnije se i zaposlio u jednoj informatičkoj tvrtci. Već u srednjoj školi došlo je do njegova prvog kontakta sa svijetom automobilskih utrka.
– Pronašao sam jednog čovjeka koji je imao tvrtku u Njemačkoj i bavio se izradom dijelova za bolide i automobile na CNC strojevima. Zaposlio me i naučio baratati strojevima. Nakon toga, jedan prijatelj je shvatio da bismo mogli i mi sami nešto takvo raditi za manje, privatne momčadi, a moj je zadatak bio crtati te dijelove u posebnim programima – započeo je priču o svojim počecima Pavle.
Nakon kraćeg perioda, počeli su raditi i IT podršku za svoje klijente, a nakon godinu dana počeli su raditi i testiranja automobila.
– Kupovali smo stare trkaće automobile i bolide, koje smo onda modificirali i prodavali, najviše u Sjedinjene Američke Države. Još uvijek imamo u tvrtci prvi automobil koji smo kupili – polovni bolid Formule 3000, a na njemu smo radili brojna testiranja motora za japanske momčadi – ispričao je.
Visoki ulozi
Razmišljali su u to vrijeme i o bavljenju utrkama, međutim, odustali su od toga zbog prevelikog rizika u odnosu na trošak i na kraju ostali obavljati posao koji rade i danas. Jedina iznimka je bila ta da Pavle u tim trenucima nije više bio inženjer, već je spletom okolnosti postao testni vozač.
– Naš testni vozač je 2010. godine u Belgiji na utrci Formule 3000 doživio nesreću i nije mogao više voziti, zbog čega sam se ja onda prihvatio tog posla. Imao sam već prije doticaja s vožnjom takvih automobila, tako da mi nije bila novost, a svoj ondašnji posao prepustio sam dvojici koju smo zaposlili.
Nakon pet godina provedenih za volanom ovakvih automobila, bolida i ostalih ‘jurilica’, Pavle je iskušao gotovo sve, pa čak i bolid Formule 1, za kojeg kaže da je nešto posebno.
– Vozio sam nekoliko modela Formule 1, a čak dva imamo i na poslu, doduše, ona iz 2006. godine. Kad bih morao opisati kako je voziti Formulu, ali i ostale jednosjede, rekao bih da je to poput plesanja tanga s prostitutkom koja samo čeka da ti zabije nož u leđa – slikovito je opisao svoje doživljaje.
Automobil za ‘po doma’
Međutim, ističe da bolid Formule nije najluđa jurilica koju je imao prilike isprobati i testirati na stazi.
– Kao najluđe vozilo, svakako bih istaknuo Hondu NSX koja je rađena prema narudžbi. Ima tri tisuće konjskih snaga s pogonom na sva četiri kotača, a od nule do maksimalnih 450 kilometara na sat potrebno joj je svega 9,5 sekundi. Voziti takvu zvijer bilo je stvarno ludo – otkrio nam je Pavle.
Nakon što smo čuli kakve sve automobile je imao prilike iskušati na stazi, nismo mogli odoljeti, a da ne pitamo kakav automobil vozi u privatne svrhe.
– Vjerovali ili ne, kad sam u Varaždinu, gotovo da i ne vozim automobil. Svakog dana pješačim pola sata na posao i pola sata natrag, a moje osobno vozilo je skroman Citroen C2 i to automatik, da mogu opušteno poput šerifa prolaziti gradom. Prije toga, imao sam Ford Fiestu. Inače, na stazi imam odvoženih 50 tisuća kilometara, dok u privatne svrhe godišnje možda napravim nekih sedam tisuća kilometara godišnje – iznenadio nas je.
Iako ističe da je za njega vožnja ovakvih automobila čast i privilegija te odličan osjećaj biti dijelom nečeg takvog, ipak je priznao kako je testiranje automobila veoma stresan i fizički naporan posao jer uvijek može nešto poći po zlu, nemoguće je znati kako će se automobil ponašati, a i svaka nesreća podiže troškove u ‘nebo’.
– Osim što troškovi mogu biti preveliki za pokriti, promijeni se i privatan život, a čak dvije veze su mi propale zbog testiranja automobila, jer obične stvari ti nakon toga postanu dosadne, uvijek želiš još jače automobile, još ekstravagantnije izazove, a to može itekako utjecati na čovjeka i društvo – naglasio je.
Brži i od Sebastiana Loeba
Naravno, pamtit će i neke zanimljive trenutke sa staze, kao što je primjerice susret s najboljim reli vozačem u povijesti – Sebastianom Loebom, koji mu je iskazao poštovanje nakon što je Pavle projurio pokraj njega, ali i nesreće koje su gotovo standardni dio ovog sporta.
– Naravno da je bilo svega, jednostavno, tako je to u mom poslu. U jednom trenutku si najbrži na stazi i svi te gledaju u nevjerici, a već u drugom trenutku može se dogoditi da završiš u ogradi – ispričao nam je.
Također, otkrio nam je kako je već par puta razmišljao o mirovini, ali je ipak odlučio voziti još jednu sezonu.
– Ima milijun trenutaka kad pomisliš ‘ma što mi ovo treba, radije ću kupit PlayStation pa doma vozit utrke’. Prvi put sam tako nešto osjetio u trenutku kad smo radili bolid za privatnike iz SAD-a, kad je naš mlad vozač doživio nesreću zbog naše pogreške i smrskao stopalo. To mi je bilo prvo triježnjenje, cijeli tjedan sam se zatvorio u kuću, nisam nikoga htio vidjeti i plakao sam – rekao je Pavle.
Nesreće su česte u ovom poslu, a Pavle se dobro sjeća jedne u kojoj je i sam sudjelovao.
– Jednom sam se zabio u zid pri 150 kilometara na sat, napravio ‘totalku’ na bolidu, ali i na sebi, a posebno pamtim događaj od prošle godine, kad smo testirali jedan Ford i uvjeti na stazi bili su očajni. Zbog magle se nije vidjelo ništa, otkazao mi je volan i maknuo sam se s trkaće putanje, a u tom trenutku sam ugledao samo svjetla u retrovizoru. Naletio je kolega vozač na mene, od zadnjeg kraja mog automobila nije ostalo ništa, a silina udarca me odbacila na drugu stranu ceste. Priskočio je kolega koji je vidio što se dogodilo, a kad sam izašao iz svog automobila, ugledao sam motor koji nije bio moj i vozača u drugom automobilu, ali nije se micao. Ubrzo je došla hitna pomoć, ali nažalost, nije bilo spasa kolegi – povjerio nam se Pavle.
Nesreće i psihičko stanje nakon njih, informatičkim je riječnikom, prigodno, opisao kao kad nam se sruši operativni sustav na računalu pa ga je potrebno ponovo nasnimiti, kao i odgovarajuće drivere.
Također, otkrio je kako je shvatio da je polako došlo vrijeme da ode u vozačku mirovinu.
– Htio sam već nekoliko puta ostaviti to iza sebe, ali nekim ponudama nije bilo moguće odoljeti. Još iduću sezonu ću odvoziti, a nakon toga se povlačim. Dosta sam godina žrtvovao za dane na stazi. Neću zauvijek otići, ostat ću i dalje involviran u taj svijet kao savjetnik ili nešto slično, ali vožnje mi je bilo dosta – zaključio je ovaj testni vozač trkaćih automobila.
