Varaždinski zet, kako kaže sam za sebe, inače rodom iz Slavonije, Vanja Šomođi, otrčao je jednu od najtežih utrka na svijetu – Ultra-Trail du Mont-Blanc. Naime, utrka je dužine 170 kilometara, čija se trasa proteže kroz čak tri zemlje – Francusku, Italiju i Švicarsku, a cilj joj se nalazi u poznatom francuskom skijalištu Chamonix. Za taj pothvat trebalo mu je 45 sati, 23 minute i 24 sekunde, a u dvije noći tijekom utrke, spavao je ukupno nekoliko minuta uz cestu.
> Vanja Šomođi je prvi Varaždinac koji je uspješno završio Ultra-trail du Mont Blanc
> Vanja Šomođi: Hvala vam svima, sada treba nadoknaditi 60 sati bez sna
Da bismo dobili pravu sliku kako se netko odluči za ovakav pothvat, bitno je otkriti kako je uopće došlo do toga.
– Trčim od osnovne škole uz malu pauzu za vrijeme studiranja, a prije osam godina počeo sam se baviti penjanjem i planinarenjem. S obzirom da je trail trčanje takoreći kombinacija svega navedenog, nekako se činilo logičnim potezom. Skupilo se društvo, krenuli smo na utrke te nakon godinu dana osnovali smo svoj klub SRD 315 Sjeverozapad – započeo je priču o svojim počecima Vanja.
Na početku su trčali kraće relacije, do 20 kilometara, da bi kasnije počeli trčati i one s više od 40 kilometara između starta i cilja. Međutim, to je sve bila samo uvertira u ovu utrku. Naime, da bi uopće zadovoljio uvjete za pravo trčanja na neslužbenom svjetskom prvenstvu u trail trčanju, potrebno mu je bilo osam bodova u dvije godine kroz tri utrke, a nakon toga ga je čekala lutrija izvlačenja.
– Iako sam sakupio potrebne bodove tako da sam dvije godine za redom odtrčao najtežu trail utrku u Hrvatskoj Velebit Ultratrail 100 kilometara te Valamar trail dužine 73 kilometra, to mi nije garantiralo mjesto na startu. Naime, potrebno je imati i sreće u svemu tome, s obzirom da se sudjelovanje odabiralo putem izvlačenja sretnih ‘dobitnika’. Primjerice, kolega Marjan Lonjak je čak dva puta bio u bubnju, međutim, iako se drugog puta njegovo ime nalazilo na dva listića, nisu ga izvukli, ali zato sljedeće godine ima pravo nastupa bez izvlačenja. Tako da zapravo, sreća je bila jedan od faktora – objasnio nam je proces prijave za utrku.
Nakon što je njegovo ime izvučeno za utrku, Vanja je počeo s pripremama koje su se sastojale od dva dijela – prve su na redu bile bazne pripreme i balans između treninga i liječenja od ozljede, zatim utrka 110 kilometara Istre i nakon toga su uslijedile intenzivne pripreme na lokanim brdima te u Alpama u Sloveniji.
– Čim sam saznao da ću trčati, stupio sam u kontakt sa svima mogućima za koje sam mislio da bi mi mogli pomoći, od organizacije puta, do svega ostalog, jer ne možeš unaprijed znati što će te sve dočekati tokom utrke, pogotovo na spustevima koji su zapravo najteži dio svega.Da bih se upoznao tako velikim događajima događajima trčao sam Lavaredo ultratrail u Dolomitima. Osim trčanja i planinarenja sam također i plivao, vozio brdski bicikl a odradio sam i pripreme u teretani. Moraš biti strahovito jak u glavi i iznimno otporan na bolove, pogotovo na žuljeve koji su sastavni dio utrke – nastavio je.
Prvih 30 kilometara trčao je s kolegom iz kluba, Zvonimirom Chytilom, međutim, on je morao odustati zbog ozljede, a u tim trenucima nalazio se na posljednjem mjestu. Nakon okrijepe, krenuo je dalje sam, prestižući više od tisuću ljudi do 90. kilometra utrke.
– Sve je bilo dobro do tog 90. kilometra i trčao sam svoju utrku i uživao u svakom koraku, a onda su počeli bolovi u stopalima. Osjećao sam se dobro i relativno svježe, ali bolovi u stopalima su postajali sve jači i nakon 10-ak kilmetara donio sam odluku da je najbitnije završiti utrku te sam “stao na loptu” i prestao trčati spusteve i odradio ih veoma pažljivo, a izgubljeno vrijeme na spustevima nadoknadio sam na usponima gdje bolove skoro nisam niti osjećao. U Champexu, na 125. kilometru utrke, zatražio sam pomoć od medicinske službe i oni su mi pokušali sanirati upaljena stopala i žuljeve i to je relativno držalo do posljednjeg spusta prema cilju u Chamonixu gdje stopala i žuljevi nisu izdržali 10 kilometara spusta po veoma tehničkom i strmom terenu. Na nekoliko stotina metara od cilja su mi popucali žuljevi na lijevoj nozi i ih nisam mogao sanirati i nikako nisam mogao napraviti niti koraka u tenisici te sam na kraju odustao i u cilj ušao bez tenisice – ispričao je priču o bolovima Šomođi još uvijek se oporavljajući od posljedica utrke.
Kako kaže, posebno teško mu je bilo pred svitanja, kad je zbog umora i neispavanosti imao problema s očima koje jednostavno nisu htjele ostat otvorene, pojavljivale su se i halucinacije, a u jednom se trenutku tokom prve noći srušio na pod gdje je odspavao nekoliko minuta dok ga nije podigao jedan od natjecatelja.
– Bilo je stvarno užasno, priviđale su mi se kućice, vidio sam neku lutku, nisam ni znao jesam li još uvijek u utrci ili ne. Čudan osjećaj, međutim ne traje dugo i kasnije mi je postalo dobro i nastavio sam dalje. Druge noći nisam spavao uopće, vodio sam borbu sam sa sobom, nekoliko puta mi je došlo da odustanem, međutim, pozitivno razmišljanje me natjeralo da izdržim i kasnije mi je bilo drago što sam ostao do kraja u utrci, iako je bilo iznimno naporno i psihički i fizički, pogotovo jer sam do samog kraja utrke zadržao određenu svježinu i osim bolova sam se osjećao dobro, noge su slušale, nisam imao problema s prehranom ni probavom – otkrio nam je Vanja.
Također, od velike pomoći mu je bila i djevojka Ana, koja ga je bodrila kroz cijelu utrku kao njegov supporter, ali i osoba od povjerenja, koja je razmišljala o stvarima na koje on nije mogao sam. Ani je pomagao i iskusni “stomajler” Miroslav Hainž.
Svaki trkač ima pravo na asistenciju supportera na pet mjesta na stazi i Ana je bila uz mene na svima, pazila je da pijem dovoljno tekućine, a s obzirom da izbjegavam prerađenu hranu, brinula se da u ruksaku uvijek bude dovoljno kikiriki maslaca, datulja i smokvi, pa sam se ja mogao posvetiti utrci.
Kako Vanja kaže, krajolik kojim se trčalo je bio iznimne ljepote.
– Kad vidite taj prizor svojim očima, shvatite koliko ste maleni, počnete cijeniti prirodu, a i pomogne pri krizama jer upijate sve što vidite i daje vam neku snagu za nastavak, iako mozak govori da je vrijeme da odustanete. Neki dijelovi prirode su stvarno bili čudo, teško je to uopće opisati. Teren po kojem smo trčali je bio skroz drugačiji od onog na koji sam naviknut i to je vjerojatno i utjecalo na povredu stopala, takvih stvari nema kod nas, stoga je bilo prilično teško, ali uz takav krajolik, nekako smogneš snage – rekao je.
Osim problema s umorom, bolovima i crnim mislima, Vanja nije imao sreće ni s tehnologijom.
– Već na startu utrke ispraznila mi se baterija na mobitelu koji je nužan u slučaju da se nešto dogodi na putu, a također, ispraznile su mi se baterije i na svjetiljkama kojima sam osvjetljavao put kojim trčim, tako da stvarno nisam imao sreće, i to su one stvari koje ne možete predvidjeti, o kojima sam pričao prije – ispričao je Šomođi.
Prema vlastitom priznanju, nije siguran hoće li se i sljedeće godine ponovno upustiti u ovakvu utrku.
– Stvarno ne znam, teško mi je reći, još uvijek se dojmovi nisu slegli do kraja, makar sad, kad je sve gotovo, ne znam što ću točno, bodove imam i prijave su u prosincu tako da još imam vremena za razmisliti. Vjerojatno ću se malo posvetiti sebi, vratit se penjanju i planinarenju, a ove zime se želim posvetiti i turnom skijanju. Želio bih barem mjesec dana bez trcanja i 3 mjeseca pauze od utrkivanja da bih se oporavio, regenerirao i našao novi cilj, jer kad završiš utrku na koju si bio fokusiran mjesecima, jednostavno nastane neka praznina, a isto tako ja sam skoro cijelu utrku proveo potpuno sam i u tim trenucima puno razmišljaš, pa čak i previše. Promijeni se osoba do cilja – zaključio je Vanja Šomođi o svojoj avanturi i pothvatu koji će mu ostati u sjećanju do kraja života.
Vanja je predsjednik kluba SRD 315 Sjeverozapad, a ukoliko ima zaintersiranih za ovu vrstu sporta, poziva sve da se jave na http://www.315-sjeverozapad.hr/uclani-se/
