Pred njim i njegovom ekipom težak je izazov na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. No Zlatko Dalić prošao je mnogo toga u dosadašnjoj nogometnoj karijeri...
Hrvatska nogometna reprezentacija danas igra s
Danskom. Prema riječima izbornika Zlatka
Dalića, riječ je o utakmici istine. No bez obzira na
rezultat, Dalić je već učinio puno toga. Izvukao je
reprezentaciju iz apatije i odveo je na Svjetsko nogometno
prvenstvo te prošao skupinu.
S njim je Večernji list prošle zime u Livnu razgovarao o njegovoj
karijeri, nogometu i životu. Njegova nogometna priča počela je u
djetinjstvu kada je, poput većine dječaka 70-ih i 80-ih godina,
bio lud za loptom.
– Otkad znam za sebe sa svojim prijateljima trčao sam za loptom –
kazao je tada Dalić. Uzor u djetinjstvu bio mu je deset godina
stariji brat Miran, tada igrač bugojanske Iskre.
I Zlatko je, poput brata, bio opsjednut nogometom, fantazirao je
da će jednog dana napraviti nešto veliko. S dvanaest godina počeo
je trenirati i igrati za livanjski Troglav. U svojoj generaciji
odskakao je od ostalih dječaka i vrlo brzo, s 14 godina, počeo
igrati za reprezentaciju BiH. Dalić je tako 1982. u Foči na
Partizanskoj olimpijadi igrao za BiH zajedno s Vanjom
Gudeljom, Mehom Kodrom i ostalima.
U Troglavu je u to vrijeme bio napadač. Fizički je bio jači i
brži od svojih vršnjaka pa je postizao po pet-šest golova po
utakmici.
– Možda nisam imao velike kvalitete, ali sam tako djelovao –
prisjetio se Dalić. A kad je 1982. legendarni Vladimir
Beara postao prvi trener Troglava, Zlatka je poslao u
Hajduk na probu. Prošao je, ali se vratio u
Livno jer u Splitu nije mogao pohađati srednju tehničku
školu.
– Nakon povratka u Livno, sa 16 godina, igrao sam za prvu momčad
Troglava, s posebnom liječničkom iskaznicom – pričao je Dalić,
budući da kao maloljetnik bez liječničkog dopuštenja nije smio
igrati za prvu momčad. Godinu poslije opet je otišao u Split.
Igrao je na mjestu zadnjeg veznog za juniore Hajduka, a poslije
je bio i desni bek. Tada su Hajdukovi juniori osvojili prvenstvo
Jugoslavije i igrali u finalu kupa s Vojvodinom. U momčadi su još
bili Štimac, Miše, Jarni, Andrijašević… Vodio
ih je Sergej Krešić.
Dvije godine poslije, 1984., uslijedila je prekretnica u Dalićevu
životu i karijeri – potpisao je profesionalni ugovor s
Hajdukom.
– Bio sam sretan jer sam nešto napravio i nisam osramotio obitelj
– kazao je Dalić. Da nije potpisao ugovor s Hajdukom, upisao bi
pravo ili kriminalistiku u Zagrebu. Pa ipak, Dalić se u Splitu
nije naigrao. Klub je imao odličnu prvu momčad u kojoj su igrali
Slišković, Gudelj, braća Vujović.
Hajduk se natjecao i u Kupu Uefe, a mlađi igrači Dalić, Španjić,
Andrijašević i Miše čekali su priliku. Dalić je debitirao u
Hajduku 1985., u Prištini pred 40 tisuća ljudi, što mu je ostalo
u nezaboravnom sjećanju.
Prve je godine uglavnom sjedio na klupi, odigrao je samo devet
utakmica, što ga nije činilo sretnim. No bio je svjestan da ne
može ući u prvi sastav jer je Hajduk imao vrlo jaku momčad. Stoga
je sljedeće godine, 1986., otišao na posudbu u vinkovački
Dinamo. Na nesreću, na treningu je ozlijedio
meniskus, a direktor kluba, pokojni Dražan
Jerković, hitno ga je odvezao u Zagreb na operaciju.
Oporavak je trajao pola godine, ali se vratio i u drugom dijelu
prvenstva odlično igrao. Potom je 1987. odlučio otići u vojsku.
– Htio sam to odraditi, ali vojska je vojska, unazadi te, ne radi
se i ne trenira. Nakon što ju je odslužio, vratio se u Hajduk.
Prvenstvo je već bilo počelo, a on nije bio spreman. Nakratko je
otišao na posudbu u Split, a potom ga je Stanko
Poklepović pozvao da ide s njim u Titograd igrati za
Budućnost, za koju je igrao i Predrag
Mijatović.
– Ondje mi nije bilo loše. Međutim, u ljeto 1989. odlučio sam
otići, počela su previranja, mitinzi. Onda je potpisao ugovor s
Veležom iz Mostara. Enver Marić
bio je i direktor i trener.
– Ostavio je traga na meni i kao osoba i kao stručnjak, pravedan
je i dobar trener. Marića je u Veležu naslijedio Vahid
Valilhodžić, a Dalić je igrao zadnjeg veznog, i to
dobro. U Mostaru proveo je dvije i pol godine.
– To je bilo možda moje najbolje igračko razdoblje u jakoj
jugoslavenskoj ligi. Međutim, rat je kucao i na vrata Mostara.
Pucalo se s brda
– Kad su počela previranja u Hrvatskoj, mislio sam da to u Mostar
nikada neće doći, bili smo izmiješani, nismo vodili nikakvu
brigu. Međutim, uskoro su i ondje počeli problemi. Počele su se
događati još gore stvari, u Mostar su došli rezervisti,
jugoslavenska se liga raspala. Jednog dana trebali smo putovati u
Suboticu i igrati utakmicu. Kako je dan prije u Mostaru
eksplodirala cisterna i pucalo se s brda na brdo, nas nekoliko
odlučilo je da neće ići na put – prisjetio se tih dana.
Napustio je Mostar i vratio se u Livno gdje je također počeo rat.
– Morao sam se, kao i svi drugi, prijaviti u vojsku, više nije
bilo izlaza. Proveo sam tri mjeseca u Livnu kad je bilo
najopasnije, kad je bilo granatiranje, ali nisam bio na prvoj
crti obrane nego sam razvozio hranu.
U vrijeme dok je Dalić bio u HVO-u, obranom Livna zapovijedao je
i Ante Gotovina. A kad su neki časnici HVO-a i
HV-a, žestoki navijači Hajduka, potkraj svibnja 1992. u Slobodnoj
Dalmaciji pročitali da Stanko Poklepović javno pita gdje je i što
radi Dalić te poručuje da, ako je živ i zdrav, dođe pomoći
Hajduku – utjecali su na to da ga Zapovjedništvo obrane Livna
pusti u Hajduk.
Proveo je dva mjeseca u Splitu, ali opet nije
dobio pravu priliku. Stoga je prihvatio poziv Anđelka
Herjavca da dođe u varaždinski Varteks.
Bila je to vjerojatno jedna od najboljih Dalićevih odluka jer mu
je, konačno, krenula igračka karijera. Proveo je četiri predivne
godine u Varaždinu. U posljednjem kolu HNL-a 1996. godine Varteks
je igrao s Hajdukom u Splitu. U slučaju da pobijedi, Varteks bi
bio prvak, bez obzira na rezultat Dinama u Maksimiru. Međutim,
Varteks je na Poljudu izgubio. Opet je, po tko zna koji put,
uslijedio poziv iz Hajduka, međutim, klub je tada imao problema –
nije bilo novca.
– Ono po čemu se sjećam Hajduka iz toga doba je rođenje moga sina
Brune u Splitu.
Nakon godinu i pol, opet se vratio u Varteks i ondje igrao
sljedeće tri godine. Igračka karijera polagano se bližila kraju,
uslijedile su ozljede. Stoga se odlučio skrasiti upravo u
Varaždinu.
– Nisam kao igrač imao visoku tehničku kvalitetu, ali sam bio
radnik, odgovoran, discipliniran, borben, i to je bila moja
prednost. Bio sam prosječan igrač kakvog bi svaki trener poželio,
bio sam zapravo trener na terenu – govorio je Dalić.
Branko Ivanković, koji je Daliću bio trener u
Varteksu, savjetovao mu je da upiše Višu trenersku školu, što je
i učinio 1994. na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Trenersku
školu završio je 1998., a nogomet je igrao još dvije godine i
prestao 2000., nakon čega je, zahvaljujući trenerskoj školi,
postao pomoćni trener u Varteksu. U klubu je potom postao
sportski direktor. Počeo je razvijati organizacijske sposobnosti.
Godine 2003. Miroslav Blažević postao je trener
Varteksa, a Dalić je uz posao sportskog direktora počeo raditi i
kao pomoćni tener legendarnom Ćiri. U dvije godine koliko je
radio s njim Dalić je, kaže, puno naučio. Njegovu trenersku
karijeru, bitnu za odnos prema reprezentaciji, trajno je
trasiralo to što je 2005. postao pomoćnik izborniku mlade
hrvatske rereprezentacije (U21) Draženu Ladiću.
Zanimljivo, u toj momčadi bili su Mandžukić, Kalinić,
Perišić, Badelj, Vida, Vrsaljko. Budući da mjesto
pomoćnika trenera reprezentacije U21 nije profesionalno, Dalić je
i dalje radio u klubovima. A kad je Miroslav Blažević 2005.
otišao u Hajduk, Dalić je dobio priliku da postane prvi trener
Varteksa.
Najprije je napravio ‘čistku’ u klubu, riješio se starih igrača,
doveo mlade i dao šansu domaćim dečkima. Dvije godine uzastopno
Dalić je s Varteksom bio treći u prvenstvu Hrvatske, a igrao je i
u finalu Hrvatskog kupa te u Kupu Uefe. Tako je u finalu
Hrvatskoga kupa Varteks pobijeđen u Rijeci s 4:0, a u uzvratu u
Varaždinu nadvisio je Rijeku s 5:1.
– Rijeka je bila pobjednik Kupa, ali nije slavila. To je bila
utakmica koja je obilježila moje trenersko razdoblje u Varteksu –
prisjetio se.
Godine 2007. Dalić je prihvatio poziv Rijeke,
što je za njega značio iskorak: veći klub, veće ambicije. Bio je
i menadžer i trener. Prvu polovicu godine sve je išlo kao po
loju, bili su drugi na tablici, borili se s Dinamom za vrh, a
onda je uslijedila kriza. Potkraj prvenstva izgubio je dvije
utakmice i Rijeka je na kraju osvojila četvrto mjesto, nije
izborila nastup u Kupu Uefe.
– Pola godine bio sam narodni heroj, letio sam, a onda su me
smijenili, što je za mene bio šok. Tada sam prvi i jedini put
dosad dobio otkaz. Kad sam se ‘otrijeznio’, shvatio sam: mora te
nešto lupiti po glavi, moraš osjetiti to na svojoj koži da bi
nešto naučio. Vrijedi ona narodna: u pobjedi se ne uzvisi, u
porazu ne ponizi. Na vrijeme je naučio važnu lekciju – euforija
može biti pogubna.
Poslije riječke epizode opet se vratio u Varaždin, a potom je
uslijedio izlet u Tiranu gdje je 2009. devet
mjeseci bio tener tamošnjeg Dinama s kojim je
osvojio albanski Superkup. Napustio je albanski Dinamo,
samovoljno, jer je gazda kluba od njega zahtijevao poteze koji
nemaju veze sa sportom i prihvatio poziv Slavena Belupa. Tako je
bio bliže obitelji.
No ubrzo je došla ponuda iz Saudijske Arabije.
Klub Al Faisaly ušao je u Prvu ligu i tražio
trenera. Predsjednik kluba imao je pred sobom životopise 26
trenera i htio je baš Dalića.
– Kad sam došao u Riyad, dočekao me menadžer. Prespavali smo i
pošli prema mjestu iz kojeg je klub koji sam trebao trenirati.
Dva sata vozili smo se kroz pustinju, vani je bilo plus 50, kraj
svibnja, a ja sam gledao kroz prozor auta i pitao se: Zlatko,
kamo ćeš ti? Vratio bih se odmah kući, ali se javio onaj moj
livanjski inat: E nećeš sad odustati, moraš dalje! Došli smo u
grad Harmah koji ima 50 tisuća stanovnika, ali klub nije bio iz
toga grada, nego iz predgrađa od tri tisuće stanovnika! Došli smo
u kamp, tražim gdje je svlačionica – nema svlačionice, nema
ničega, ima samo teren i neki objekti oko njega. Domaćini su
prostrli tepih na travnjak, sjeli smo, pili čaj i razgovarali.
Pitam ja kakve su im ambicije. Kažu da su ušli u Prvu ligu i da
bi željeli u njoj ostati, ali nemaju iskustva. Razgovarali smo
dva dana, ponudili su mi uvjete, a ja sam im rekao da se ne mogu
isti tren odlučiti, da najprije idem kući.
Nakon što se vratio u Hrvatsku, okupio je svoju hrvatsku ekipu –
dva pomoćnika, fizioterapeuta i nekoliko igrača i vratio se u
Saudijsku Arabiju. Financijski to za njega nije bila dobra
ponuda, ali želio je napraviti iskorak. Na kraju prvenstva
ostvario je cilj uprave kluba i ne samo da je ostao u Saudijskoj
Arabiji nego se i borio da njegov klub bude kandidat za azijsku
Ligu prvaka. Nisu se plasirali, na kraju su bili sedmi.
Međutim, Dalić je u Saudijskoj Arabiji proglašen
trenerom godine. U Arabiji na kraju prvenstva
svi treneri, menadžeri i kapetani klubova Prve lige glasuju za
najboljeg trenera. Zlatko Dalić dobio je 86 glasova, a
Vicente Calderon samo 26. Pored svih trenera
svijeta, Dalić, Hrvat iz Livna, izabran je za trenera godine u
Arabiji. U klubu Al Faisaly zadržao se još jednu godinu, unatoč
tome što je imao ponude puno bogatijih i većih klubova, što je
bio pomalo čudan potez, ali želio je ostati do kraja pošten.
U kraljevskom klubu
– Rekao sam predsjedniku kluba: Dobro, dao si mi šansu, doveo si
me tu, ostat ću još godinu dana. Htio sam mu vratiti uslugu. Opet
smo bili sedmi i ostali u ligi.
Poslije završetka ugovora u Al Faisalyju dobio je poziv najboljeg
azijskog kluba svih vremena, Al Hillala, jedinog
kraljevskog kluba uz Real iz Madrida. Pozvali su
ga, ali mu nisu dali mjesto prvog trenera nego je vodio mladu
momčad. Klub je čekao Marcella Lippija, što je
Dalića pokolebalo. Razmišljao je o tome zašto bi on kao trener
godine uzeo mladu momčad i napravio korak nazad. Ipak, prihvatio
je ponudu. Lippi na kraju nije ni došao u Saudijsku Arabiju
(preuzeo je jedan klub u Kini za 10 milijuna dolara), a u Al
Hillal došao je Francuz Antoine Kombouarea. Pola
godine poslije, uprava kluba smijenila je Francuza, a Daliću
ponudila mjesto trenera prve momčadi.
S Al Hillalom Dalić je osvojio Prince Cup i dogurao do
doigravanja za azijsku Ligu prvaka. Iako je uprava kluba željela
da nastavi posao, novac je odigrao svoje. Jedan bogati saudijski
princ želio je uložiti novac u klub, ali je imao uvjet da ga
trenira Sami Al Jaber, legenda arapskog i
azijskog nogometa.
Daliću je potom došao poziv kluba Al Aina iz Ujedinjenih
Arapskih Emirata, u kojem se zadržao od 2014. do 2017.
Vlasnici kluba, prije nego što su dali priliku Daliću, tražili su
načina kako da daju otkaz Quiqueu Sanchezu
Floresu. Izveli su to tako što su Daliću ponudili mjesto
šefa svih trenera u klubu. Kad je to čuo Sanchez Flores, sazvao
je konferenciju za novinare i dao ostavku. Dalić je preuzeo
momčad i dobio tromjesečni ugovor. S Al Ainom je najprije
osvojio Presidents Cup, nakon čega je dobio dvogodišnji ugovor. S
tim klubom osvojio je još nekoliko trofeja: prvenstvo države,
Superkup…
Pa ipak, 2017. se, zbog stresa i pritiska, vratio u
Hrvatsku.
– Nije bit u tome da umrem na trenerskoj klupi. Nakon ne znam
koliko godina, prošle godine prvi put proveo sam ljeto s
obitelji. Dalić je nakon toga imao dobre ponude bogatih klubova s
Bliskog istoka, a onu iz Dubaija je i prihvatio. Trebao je
potpisati ugovor, ali je u prvi plan tada došla hrvatska
nogometna reprezentacija. Dan prije nego što je postao izbornik
hrvatske reprezentacije, sa suprugom Davorkom
vozio je u Split.
U Lučkom ga je zaustavio prometni policajac, prepoznao ga i
pitao: ‘Kamo ćete?’ ‘U Split’, odgovorio mu je Dalić. ‘Sutra igra
reprezentacija, kako će biti?’, pitao ga je policajac. ‘Vidjet
ćemo’, rekao mu je Dalić. ‘Možete li vi biti izbornik?”, pitao je
policajac. “‘Nemam šanse, baš kao ni slon u staklani’, odgovorio
mu je Dalić citirajući Ćiru Blaževića.
Međutim, sljedeći dan Dalić postao je izbornik.
Mnogi su ga podržali. Protiv Dalićeva izbora bio je
Zdravko Mamić koji je to otvoreno izjavio pred
desetak ljudi iz HNS-a. Nakon što je prihvatio posao izbornika,
Dalić je reprezentaciju izvukao iz beznadne situacije i odveo na
SP.
Iz današnje perspektive, šteta što nije do kraja ispričana
Dalićeva priča u Hajduku, pogotovo što mu je otac
Ivan vatreni hajdukovac. Dok je kao mladić bio
učitelj u Orguzu kraj Livna, Ivan Dalić i
prijatelji su preko prijevoja Vignja biciklima išli do Sinja i
odanle putovali u Split na utakmice Hajduka. Kako na biciklima
nisu imali kočnice, granama su kočili spuštajući se u Sinjsko
polje.