Zlatko Dalić u kratkom je vremenu stigao do statusa gotovo božanstva u Hrvatskoj. Iako cijeli život bježi od euforije (i tragedije), upravo euforija mu je donijela taj status. Sve ostalo donio mu je njegov rad.
Zlatko Dalić u kratkom je vremenu stigao gotovo
do statusa gotovo božanstva u Hrvatskoj. Iako cijeli život bježi
od euforije (i tragedije), upravo euforija mu je donijela taj
status. Sve ostalo donio mu je njegov rad i vođenje utakmica u
Rusiji, što je radio vrhunski.
A to će priznati čak i oni koji mu nisu previše skloni. Priznat
će to čak i oni koji ne vole HNS, i koji su uoči
početka prvenstva odbijali navijati za Hrvatsku. Da je na mjestu
izbornika ostao Ante Čačić, takav broj bi
vjerojatno bio velik, no nakon odličnih utakmica na s Dalićem kao
izbornikom, taj se broj svakim danom sve više smanjivao.
Toliko da je uoči finala, gdje je atmosfera u Hrvatskoj uistinu
bila na razini ‘ludila’, ne samo euforije, ostao vrlo mali broj
njih koji su bili protiv reprezentacije. Čak i oni koji su neko
vrijeme izbjegavali Dragu Čosića i ‘kockasto’
ludilo, bili su posljednjih nekoliko tjedana uz HRT-ove
prijenose.
Protiv Zlatka Dalića nije mogao biti nitko, budući da je posao
odradio savršeno. Sve je bilo vidljivo već na prvim utakmicama u
Ukrajini i protiv Grčke. Na
Svjetsko prvenstvo poveo je samo one koji su to zaslužili i već
tu zaradio simpatije javnosti.
Na sebi je svojestven način ‘galvanizirao’ skupinu odličnih
pojedinaca, za koje se uvijek znalo da mogu mnogo. Stavio je njih
u prvi plan, komunicirao vrlo otvoreno i precizno, što dosad
praktički nikad nije bio slučaj u povijesti hrvatskog
nogometa.
Njegova komunikacija bila je na razini najvećih svjetskih
sportskih zvijezda, koje uza sebe imaju čete PR-savjetnika.
Zlatko Dalić to nije imao, ali je davao odgovore kakvih se ne bi
posramili ni David Beckham, Lebron James, Usain
Bolt.
Zlatku Daliću ‘Dali’ to ne treba, iako će uvijek poslušati i
porazgovarati sa svakim. No ‘iskovao’ je on svoju emocionalnu
inteligenciju kroz godine igranja u raznim klubovima
(Livno, Split, Vinkovci, Titograd, Mostar,
Varaždin), strpljivo učeći, razvijajući se i čekajući
svoju prigodu.
Preskočio je Zlatko Dalić i Slavena Bilića, pa i
velikog Ćiru Blaževića, ostvarivši najveći
rezultat u povijesti hrvatskog nogometa, i sporta općenito.
Iako Hrvatska ima cijeli niz najvećih svjetskih uspjeha, tu su
medalje i svjetski kupovi Janice Kostelić,
zasigurno najveće sportašice u povijesti Hrvatske, i
Ivice Kostelića, grand-slamovi Gorana
Ivaniševića, Ive Majoli ili Marina
Čilića, zlata rukometaša ili vaterpolista… No jedino
nogomet je ‘veći od života’ i samim time je ovo najveći uspjeh
svjetskog sporta.
Ništa u životu nije slučajno, iako dopuštamo da neki vjeruju da
je tako. A oni koji poznaju Zlatka Dalića, znaju da njegova
‘sreća’ nije slučajna.
Nije slučajno ovaj Livnjak 1992. stigao upravo u Varaždin, gdje
je trener bio Branko Ivanković. Nije slučajno s
Draženom Besekom bio vođa svlačionice, u kojoj
je bilo izuzetno kvalitetna ekipa s Mrmićem,
Brlenićem te mladim zvijezdama Mumlekom,
Vugrincem.
Nije slučajno poslije otišao u Split, gdje je osvojio čak i
‘hajdučko srce’, što ne osvaja baš bilotko.
Nije se slučajno vratio u Varteks, i svoj Varaždin, da bi
sudjelovao u nekima od najvećih uspjeha u karijeri –
Heerenveen, Mallorca, Aston Villa.
Nije slučajno bio pomoćni trener i sportski direktor u trenucima
dok je Miroslav Ćiro Blažević vodio Varteks, čiji je ‘set
trikova’ nadogradio i nakon kojeg se odlučio za samostalnu
trenersku karijeru.
Nije slučajno potom kao trener krenuo sa četiri pobjede u
prvenstvo, iako je svlačionicu Varteksa netom
ranije napustilo pola ekipe.
Nije slučajno potom bio u Rijeci, Albaniji, da
bi se dokazao u nogometno možda siromašnom, ali financijski
bogatom i menadžerski nesmiljenom arapskom svijetu, gdje se
treneri mijenjaju poput čarapa.
I nije slučajno Zlatko Dalić sjeo na klupu Vatrenih u jesen 2017.
godine, nakon što je Finac Pyry Soiri golom
odveo Hrvatsku na rub očaja i ispadanja iz kvalifikacija.
Zlatko Dalić je i tada, jednako kao i danas, znao jako dobro što
radi. Uz veliko samopouzdanje, posjeduje i veliko znanje, ogromnu
inteligenciju i stoga ovaj povijesni uspjeh nije slučajan.
A kada sve prestane, čak i kad nestane euforije, kad nestane
‘dima’, ime Zlatka Dalića bit će upisano u povijesne udžbenike,
neovisno o Savezu, političarima, navijačima.
Na samome kraju, Zlatko Dalić ipak nije potvrdio značenje svoga
imena i osvojio zlato, morat će se zadovoljiti srebrom, ali će za
sve brojne navijače Hrvatske, pa i one koji su to tek postali,
biti zlatni.
Bravo, Daliću!