U utrci je ukupno sudjelovalo 2561 trkača. Njih samo 1779 je završio utrku, od čega samo 167 žena, što je dokaz njezine težine. Samo 8 Hrvata sudjelovalo je u utrci, a Jelena je bila jedina ženska predstavnica...
Petorica članova kluba SRD 315 Sjeverozapad u nedjelju su
uspješno završili jedan od najtežih ultra maratona današnjice i
simbol ljudske izdržljivosti – Ultra trail du Mont Blanc
(UTMB).
Utrku dugu 170 kilometara s 10.000 metara uspona, koja prolazi
kroz Francusku, Italiju i Švicarsku, Zenil
Vugrinec je završio za 41:27
sata, Igor Varga 43:28
sata, Mario Erdec i Jelena
Sekelj za 45:18 sata te Ranko
Orehovec za 45:34 sata.
U utrci je ukupno sudjelovalo 2561 trkača. Njih samo 1779 je
završio utrku, od čega samo 167 žena, što je dokaz njezine
težine. Samo 8 Hrvata sudjelovalo je u utrci, a Jelena je bila
jedina ženska predstavnica. Ivan Štefičar, Marijan Lonjak
i Vanja Šomođi bili su pratnja koja je varaždinskim
trkačima pomagala u utrci, a oni su UTMB završili prijašnjih
godina.
Ovo 16. izdanje utrke UTMB biti će zapamćeno u povijesti
trail trčanja po vremenskim uvjetima koji su predstavljali pravi
izazov svakom trkaču i koji su ponovno pokazali da u ovakvim
ekstremnim utrkama nema pravila. Osim toga da trkač ne može
predvidjeti sve što mu se ovdje može dogoditi i treba poštivati
planinu jer te ona vrlo lako može spustiti na zemlju.
– UTMB za svakog ozbiljnog trail trkača ima kultni status i
ultimativni je cilj. Cilj do kojeg nije jednostavno doći jer, da
bi se uopće prijavio, trkač mora dokazati da ima iskustvo u dugim
trail utrkama. Iskustvo se dokazuje skupljanjem bodova na
kvalifikacijskim utrkama koje su uglavnom od 70 do100 km i 100
milja. Nakon toga slijedi ždrijeb. U kojem nemaju svi sreće. Pa
tako, u želji da ipak narednih godina nastupe na utrci,
mnogi ponovno moraju sakupljati bodove na kvalifikacijskim
utrkama, prijaviti se i čekati rezultate ždrijeba. Zbog toga
slobodno možemo reći da je sudjelovanje na utrci UTMB za mnoge
višegodišnji projekt i san koji se ne ostvaruje baš tako
jednostavno – poručuju iz kluba SRD 315 Sjeverozapad.
Bila je to, ističu, izuzetno duga planinska utrka u kojoj su
trkači prolazili brojnim visokogorskim prijevojima, kroz rijeke,
glečere i surov teren, desetak planinskih vrhova. Utrka se trčala
po surovom alpskom terenu područja koje okružuje Mont Blanc. Na
dva mjesta je organizator na dan utrke mijenjao rutu, od čega je
jedan dio promijenjen radi odrona kamenja sa smrtnim
posljedicama. Veći dio staze bio je iznad 2000 metara nadmorske
visine i trčalo se u različitim vremenskim uvjetima.
Startali su s kišom, prva noć je bila hladna i maglovita, jutro
su dočekali s nešto sunca ali se nakon podneva vrijeme pogoršalo.
Počeo je puhati jak hladni vjetar a organizator je prije uspona
na Grand Col Ferret proglasio zimske uvjete i tražio od trkača
zimsku opremu. Slijedio je uspon po kiši i hladnom i oštrom
vjetru, opet hladna noć. I sunčano i vruće nedjeljno poslijepodne
kada je trebalo svladati posljednje kilometre prije
veličanstvenog ulaska u cilj u Chamonixu.
Sve to podrazumijeva da su trkači samostalni i pripremljeni na
sve izazove koje pred njih stavlja okoliš i vremenski uvjeti, a
koji samu utrku mogu učiniti itekako fizički i mentalno
zahtjevnom. Jer, i najbolji trkač nije imun na ozljede. A teren
je zahtjevan, pogotovo noću, pa ozljede nisu rijetke.
Kolovoz na području oko masiva Mont Blanc može biti vruć, sa
temperaturama iznad 30 °C, ali i vrlo hladan. Posebno na visinama
iznad 2.000m, gdje temperature mogu biti -10°C, s kišom,
nevremenom i snijegom. Zbog toga i oprema treba biti odgovarajuća
za sve te vremenske uvijete, dovoljna za sate i sate koje
natjecatelj provede u utrci, s dovoljno vode i izvora kalorija te
prvom pomoći u slučaju neke nesreće.
Trkači varaždinskog kluba uspjeli su se pripremiti za ovu utrku.
Strmi i dugi usponi, te isto takvi strmi i dugi spustevi, kamenje
i nadmorska visina iznad 2000 metara nikako nisu obilježje
Ivančice na kojoj su, zbog privatnih i poslovnih obveza te
limitiranih financijskih mogućnosti, bili prisiljeni odraditi
većinu treninga. Tek pred kraj priprema otišli su na par treninga
u Alpe i Učku. Sami troškovi prijave na utrku, kao i put i svi
ostali troškovi povezani sa sudjelovanjem na UTMB-u, varaždinskom
su klubu bili dodatni izazov.
U sportu koji je često opsjednut brojčanim rezultatima i novcem,
u ovoj utrci pobjednik ne dobiva nikakvu službenu
nagradu. Ovdje se natjecatelji ne nadmeću jedan s
drugim, već protiv planine. I sebe samih.
Odluka na sudjelovanje u ovoj utrci u sebi ima želju za
avanturom, jedinstvenim iskustvom u kojem moraš izvući zadnje
atome snage i probiti mentalne i fizičke granice kako bi
došao do cilja.
– Osim mjesece napornih treninga za utrku, adekvatne opreme i
visoke razine autonomije, potrebno je i biti u stanju prevladati
umor, otrpjeti bolove i zatomiti strahove i sve one emocije (a
ima ih mnogo) s kojima se susreću natjecatelji ovakvih utrka mega
izdržljivosti. Svi natjecatelji su u toj istoj borbi. Ovdje nema
mjesta za ego. I zato među natjecateljima vlada ogromno
međusobno poštovanje. I prijateljstvo – kažu iz kluba.
UTMB je utrka koja natjecateljima nudi jedan drugačiji
izazov, osim uobičajene borbe s vremenom. Ovo je utrka u kojoj je
natjecatelj sam protiv planine, poznate kao jedna od najsmrtnijih
planina na svijetu, čija težina je godinama inspiracija mnogim
avanturistima.
– Sve je to vrijedno je finiša. Trčanje centrom Chamonixa, kroz
ulice prepune ljudi koji svakog natjecatelja pozdravljaju, viču
‘courage’ i ‘allez, allez!’ i zvone zvonima svakom finišeru daju
osjećaj pobjednika. Što u konačnici i je. Jer za svakog od nas
ova utrka je osobno putovanje kroz koje smo sami sebe tjerali do
nezamislivih razina izdržljivosti, do krajnjih granica, i
mentalnih i fizičkih – rekli su natjecatelji.