Bio je Dure uvijek iskren, onako 'bosanski', što ponekad ispada i naivno. U hladnom i beskrupuloznom svijetu sporta, koji u pravilu prate politika i business, ne uvijek i najpragmatičnije. Iskrenost, ljudskost i emocija su bili jači.
‘ Neki odmah počeše da blate njegov lik, a samo prava raja je
znala, u čemu je trik. Nije Ibro jarane naš fukara, Ibro je
defakto umjetnik.’ stihovi su kultne pjesme Zabranjenog
pušenja, koji kao da se mogu preslikati na našeg ‘Ibru’, junaka
ove priče, nogometaša Mesuda Durakovića.
U to smo se uvjerili iznova ovog vikenda, kada se ponovno, kako
je i stigao ‘na mala vrata’,
nakon 20 godina vratio u svoj Varaždin. Kao Ibro, kad se
vratio u svoju ‘mahalu’, poput Garyja Coopera,
sve je ličilo na san. Mi smo ga ulovili na kavici u
Golu, u popularnom okupljalištu navijača, i nije
se promijenio ‘ni zere’, čak ni fizički, dvometraš bez trunka
viška kilograma, iskren osmijeh, poljubac i čvrst stisak ruke.
Do statusa legende – za samo 88 utakmica
Mnogi danas nastoje dosegnuti status ‘sportske legende’. Neki
koriste obilata PR sredstva, pomoć stručnjaka, neki koriste i
nelegalna sredstva, ili barem rubno legalna, lov u mutnom, u
kompleksnom svijetu modernog sporta.
Mesud Duraković nije imao ništa od toga, a ipak je postao
legenda, čak i unatoč činjenici da odigrao svega 88 ligaških
utakmica za Varteks, u četiri sezone koliko je bio u
Varteksu.
Nisu to bila nimalo lagana vremena, ovaj nekad omladinski
reprezentativac Jugoslavije, zatočen je ostao u
rodnom Bugojnu, gdje se prvo ratovalo sa
Srbima, a potom su zaratili i
muslimani i Hrvati. Sav
paradoks ratovanja vjerojatno nigdje na svijetu nije tako vidljiv
kao u srednjoj Bosni.
U nekadašnjoj Iskri nastupao je s dvojcem koji je pristigao iz
Varteksa, Draženom Ladićem i Dragutinom
Šemigom, kada je Iskra igrala Prvu Jugolovensku
ligu, a Duraković kao klinac ‘upadao u sastav’. Neposredno uoči
tog tragičnog sukoba Hrvata i muslimana, negdje na jesen 1992.
godine, Mesud je dobio ponudu Varteksa, i odmah s obitelji
preselio u Varaždin, gdje je Anđelko Herjavec sa
suradnicima slagao projekt europskog Varteksa. Hrvatskog
Manchestera, kako ga je nazivao.
U ta nemila vremena nogomet je bio jedan od rijetkih ispušnih
ventila u društvu opterećenom ratom, kriminalom i politikom.
Varteks je igrao najljepši nogomet u ligi, po mnogima i najbolji,
unatoč velikoj podršci koju su imali Hašk
Građanski/Croatia, današnji Dinamo, i
Hajduk.
‘Zlatne Varteksove godine’ – Dure postao miljenik navijača
– Imali smo strašnu ekipu, strašnu. Ivanković je
bio odličan trener, tada smo se svi još pomalo učili. Naprijed je
to najbolje funkcioniralo kada su igrali Lađević,
Mumlek i Vugrinec, bio je tu i
Golubica, kasnije i Mušić, u
sredini su bili Dalić i Brlenić, potom je stigao
i Besek, bekovi Štef (op.
Štefulj) i Krznar, a u obrani
Grga (Gregorić), Toplak i ja.
Naravno na golu Mrmić, ranije
Solomun. Bili su tu i Težački, Balajić,
Madunović, imali smo strašnu ekipu – prisjeća se
Duraković, koji je svojim igrama u sezoni 1993./94. na sebe brzo
skrenuo pažnju sportske javnosti.
Skrenuo je pažnju čak i izbornika Hrvatske i BiH. Uzeo je i
dvojno državljanstvo, ali igrom slučaja nije nastupio ni za jednu
reprezentaciju. Mnogi će reći da je morao, barem za BiH, ako ne i
za Hrvatsku. Kako tvrdi, dolazili su s njim i Dalićem u Varaždin
razgovarati izbornik Muzurović i predstavnici
Saveza, ali nisu se dogovorili, ni sa Zlatkom ni s Mesudom, iako
je Duraković imao želju.
‘Mali’ Varteks bio je nogometno velik, a Mesud Duraković bio je
jedan od važnijih igrača u toj ekipi. Mumlek, Vugrinec, Balajić
bili su mlade zvijezde u usponu, Štefulj i Krznar mladi
reprezentativci, Toplak i Gregorić domaći dečki, Mrmić
potencijalni A reprezentativac, Dalić i Besek vođe u svlačionici
i na terenu, ali dojma smo da je publika nekako najviše voljela
Durakovića i Brlenića, svakog zbog svoje posebnosti.
Obožavan radi srčanosti i požrtvovnosti na terenu
Bio je Dure uvijek iskren, onako ‘bosanski’, što ponekad ispada i
naivno. U hladnom i beskrupuloznom svijetu sporta, koji u pravilu
prate politika i business, ne uvijek i najpragmatičnije. No,
upravo ta iskrenost, emotivnost, neposrednost, odražavala se i na
terenu, gdje je Mesud davao sve od sebe. Sve to prepoznali su i
navijači koji su ga obožavali. Iako je ponekad na prvu djelovao
nezgrapno, više kao košarkaš, sjajno je čitao igru na poziciji
libera, imao i odličnu dugu loptu, a glavom je išao tamo gdje
drugi ne bi nogom.
Upravo sezona 93./94. bila je prva koja je mogla biti šampionska
za Varteks. Na polusezoni su samo dva boda bili do jesenskog
naslova, a onda ih je na proljeće ‘presjekao’
Burilo i afera.
Varaždinci su igrali nogomet kao nikad prije, nakon grubih
sudačkih pogrešaka ispali iz četvrtfinala kupa. Ispali su od
tadašnje Croatije, koju je vodio Ćiro Blažević,
a to je bila prva velika nogometa ‘prevara’ u Hrvatskoj, u
90-ima. Varteks je izbačen u četvrtfinalu kupa, a svi igrači iz
obrane redom su kažnjeni dugim kaznama pa su ‘krojači’ ispali i
iz utrke za naslov prvaka sa Zagrebom i Hajdukom, da bi na kraju
Hajduk osvojio naslov.
Kod 1:0 za Varteks (rezultata koji je vodio u produžetke)
suđen je prvo nepostojeći penal za Varteks, budimo iskreni,
ali najspornija je bila situacija iz 97. minute (toliko je
produžena utakmica), kada su jedan do drugoga bili tadašnji
junior Dario Šimić i Duraković, kasniji
reprezentativac je pao, a Burilo je ‘svirnuo’ penal za Croatiju i
prolaz dalje.
– Kunem se, nisam ga ni taknuo. Jesam ja krenuo prema njemu, ali
sam se zaustavio kada sam vidio da situacija nije opasna po naš
gol. Kako su nas prevarili, a to nam je presjeklo sezonu –
prisjeća se bolno Dure.
Duraković postao najbolje ocijenjeni igrač Varteksa
U toj sezoni je bio i najbolje ocijenjeni igrač Varteksa,
trofej Varaždinske vijesti osvojio je Marijan
Mrmić, ali po prosjeku ocjena Mesud je bio daleko najuspješniji,
s prosjekom 3,5 (ocjene od 1 do 5).
Ali umjesto ‘para’, slave i reperezentacije, Mesud je kratko
otišao u redove ambicioznog drugoligaša iz
Hodošana, nije mu bio problem otići ni na
posudbu. Trebalo se, kako kaže prodati neke mlađe igrače, a to
nisu bili njegovi principi, da igra netko tko nije bolji. A i
nije htjeo na klupu. Da bi ga potom Luka
Bonačić vratio u Varteksovoj ‘šampionskoj’ sezoni
(1995/96). I tada je bio jedan od najboljih, svakako
najomiljenijih Varteksovih igrača.
No, umjesto reprezentacija (imao je dvojno državljanstvo), velike
scene, Mesud je odabrao Domžale, potom je još
malo igrao u Međimurju, da bi se vratio u svoje Bugojno. A tamo
ga nisu dočekali presretni, znali su mu predbacivati hrvatsko
državljanstvo i slične stvari.
Odlazak iz Varaždina, priznat će sramežljivo, nikad nije do kraja
prebolio. Veliki ljudi priznaju greške, a Mesudu to nije teško,
što je i danas u svijetu nogometa, gdje vladaju ego, novac i moć,
prava rijetkost. Iskrena poniznost često nije poželjna.
Bio je pravi ‘Varaždinec’ – stan u Bronxu, kavica u Kiwiju,
vikendica na Banjščini
Spomenimo da je Mesud, nakon odlaska iz Varteksa 1996. na jesen,
još dvije godine ostao na varaždinskoj adresi. Imao je čak i
vikendicu, na Banjščini.
– Bilo je to kratko to s vikendicom, ali bilo nam je jako lijepo,
vikendom smo voljeli otići na brijeg, uživati u prirodi, bio sam
pravi Varaždinec – tvrdi Dure.
U Varaždinu je živio sa suprugom Almom,
kćerkom Lejlom, a u Varaždinu se rodio sin
Narcis, koji je i ‘zakuhao’ povratak ‘starog’ u
Varaždin, kako tvrdi Dure. Trebalo mu je 20 godina da se vrati u
‘svoj’ Varaždin. Nikad Varaždin nije smatrao drugačijim osim
svojim, kao ni svoj Varteks.
– Igrom slučaja, tako se poslože kockice u životu. Evo me u
Varaždinu nakon 20 godina, presretan sam što sam ovdje. Moj prvi
stan u Varaždinu je bio u Tina Ujevića, u Bronxu i sad sam ovdje
zahvaljujući susjedima, obitelji Prahić, s
kojima sam u kontaktu od prvog dolaska u Varaždin. Znao sam sve u
kvartu vrlo brzo, svraćao u Kiwi na kavu, šteta
da ga više nema. Uglavnom, prekrasan je Varaždin, kao i prvog
dana.
Vjerojatno bi se vratio i ranije, ali Đelacova pogibija je
pokvarila planove.
– On je uvijek govorio – želim Dure da ti budeš trener u klubu,
da ovdje bude jedan Bosanac, da bude Dalmatinac, da bude
Slavonac, uz Varaždince i Međimurce, to je kao da imamo pet
različitih tipova trenera u jednom. Nažalost, on je otišao, a ja
se nikad nisam vratio – ističe popularni Dure.
Tijekom boravka u Varaždinu obišao je drage ljude s kojima je
ovdje srdačno prijateljevao, popio kavicu u
Contri, prošetao staionom sa suigračima Dalićem,
Mumlekom, Toplakom, Lađevićem, bio je tu i Stjepan
Cvek, Tomica Vrbnjak, karatist
Garibović, vidio se i s navijačima, skupio mnogo
slika i lijepih uspomena koje nosi sa sobom u Bugojno.
Mesud: Danas rijetko i odem na utakmicu, radijem uživam u krugu
familije
Osim kao nogometaš, Mesud je, tvrde mnogi, a to pokazuju i
rezultati, bio iznimno talentiran i kao trener. Posebice u
omladinskim kategorijama, gdje je sudjelovao u razvoju velikih
igrača Ermina Zeca, Mehmeda Alispahića, Sulejmana
Smajića, sve reprezentativaca BiH.
Njegova ‘umjetnost’, praćena emocijama i iskrenošću, ni tu nije
naišla na plodan teren, iako se radi o njegovom rodnom mjestu,
njegovoj Iskri. Posljednje dvije godine je praktički izvan
nogometa, tek indidivdualno trenira Muzafera
Ivkovića, igrača TOŠK-a iz Tešnja.
Dure danas radi u poduzeću Binas,
tvornici oružja, u skladištu.
– Zamjerilo mi se sve, slično kao i u Varaždinu, nogomet u
Bugojnu je u problemima, stadion je srušen, a i nije bio
pretjerano omiljen zbog logora Hrvata koji je bio na njemu. Odem
na nogometnu utakmicu kad mi je gušt, ali rijetko, moram priznati
radije sam sa svojom familijom kod kuće – ističe Dure.
Popili smo kavicu, uz ugodan nogometni razgovor, a potom je Mesud
krenuo put svoje ‘čaršije’.
– Neće proći 20 godina, bilo mi je krasno, doći ću češće,
Varaždin je u mojem srcu vječno, moj grad. Presretan sam jer me
ljudi nisu zaboravili – istaknuo je Dure na rastanku.
‘Ti si nešto drugo…na estradi sve je lažno, sve je fol’,
pjeva Nele Karajlić u pjesmi Zabranjenog
pušenja, a estradu je lako usporediti sa sportom.
Mesud nikad nije bilo lažnjak, a ‘prava raja znala je u čemu
je trik’. Jer Mesud je defakto legenda. A legende se ne
zaboravljaju lako.
