Radi se o sportašu, koji je ostvario značajnu rukometnu karijeru, ali uvijek je bio i ostao svoj, nesklon nepotrebnim kompromisima, utabavši tako svoju karijeru i životni put, na poseban način.
Prije 20 godina, u Kutiji šibica, Zoran Jeftić
odigrao je svoju prvu seniorsku utakmicu, tada kao 16-godišnjak
uskočivši u sastav Varteks Di Caprija protiv
Badel Zagreba i rukometnih ikona
Saračevića, Tomljanovića, Šprema,
Udovičića, Loserta mladog Vorija te
‘zlatnog’ trenera Velimira Kljaića ‘Kljuna’.
‘Zlatne’ Varteksove godine na početku karijere
Nije ni Varteks bio loš, sve odreda tada mladi reprezentativci,
neki i seniorski, ali većina nepravedno zapostavljena u pozivima
izbornika. S druge strane, uz trojicu iskusnih
Vujovića, Žoldoša i
Jagačića, te mladci Lacković,
Turković, Malner,
Žnidarić, Rodik. U kadru su te sezone
inače bili i
Radujković i
Brkinjač, također reprezentativci. Trener
Varteksa bio je Zdenko Sekelj, a
Jeftić je ušao s klupe i zabio čak i gol, u utakmici koja
je završila 35:17, naravno za ‘nedodirljivi’ (u svakom segmentu)
Badel 1862 Zagreb.
Zoran je već u mlađim uzrastima pokazivao svoj veliki talent,
neko vrijeme paralelno je trenirao i atletiku (bacački dio), ali
prevladao je rukomet. Iza njega je i bogati sportski background,
brat Ranko je također trenirao rukomet, kasnije
bio uspješan sudac, tata Rajo je dugogodišnji
sportski radnik, veliki sportski entuzijast i organizator, a
stric Milorad Jeftić je godinama, u paru s
Pekovićem, reći će znalci bio i najbolji rukometni sudac.
Zoki je u igračkom smislu najdalje dogurao, osim kadetske igrao
je i za juniorsku reprezentaciju, bio i na brojnim europskim i
svjetskim prvenstvima. Nakon početka 1999. godine bio je dio
sjajnih Varteksovih sezona, gdje su s Lackovićem, a kasnije i bez
njega skidali i najveće ‘skalpove’ u Hrvatskoj – primjerice
Metković, pa čak i Zagreb. Graberje je bilo poput ‘grotla’ tih
godina.
– Varteks je bio ostao moj klub, bili smo odlična mlada ekipa,
rasli smo stalno, iz sezone u sezonu, bile su to sjajne godine
koje su me izgradile i kao igrača i kao osobu – ističe Zoran
Jeftić.
Nakon afirmacije u Varteksu upisao je Kineziološki fakultet –
nije želio zapostaviti studij. Već je tada i Zagreb zvao, ali je
odabrao Medveščak radi lakšeg povezivanja studija i igračke
karijere. U Medvjedima i dalje razvija svoj talent te je i tamo
jedan od najboljih igrača u odličnoj ekipi Medveščaka, gdje su
igrali i braća Lelić, Čale,
Raić, Knežević,
Prole, dečki s većinom kojih je bio i suigrač u
reprezentaciji.
– Lijepe godine, nema što. Bilo je ponekad fizički jako naporno,
prvo na fakultetu, onda još i na treninzima, ali većina nas u
dresu ‘Medvjeda’ je studirala i snalazili smo se – ističe Jeftić.
Propuštena Atena i srebro u Tunisu
A onda je stigla i Atena 2004., gdje je Zoran bio u sjajnoj
formi, bio je i najbolji strijelac sezone za Medveščak, mnogi će
reći i za reprezentaciju.
– Bio sam na širem popisu, izbornik se odlučio za druge, nisam
mogao upasti – skromno će Zoki.
Zaslužena nagrada je stigla godinu danas kasnije, kada Zoran
konačno oblači dres Kauboja te osvaja srebro na Svjetskom
prvenstvu u Tunisu. Dočekan je Novom Marofu,
zajedno s Lackovićem.
– Bila je to zlatna generacija, ponosan sam što sam bio dio ekipe
koja je osvojila toliko medalja. Sve odreda veliki igrači i mnogo
sam naučio u tim reprezentativnim akcijama – ističe Zoran.
Mnogo naučio u Španjolskoj, od Varaždina se korektno rastao
Nakon toga se kratko vraća u Varteks, ali dolazi i do ozljede,
koja ga je na neko vrijeme udaljila s terena. Nakon
rehabilitacije sljedeća destinacija bila je španjolska Cuenca,
ambicozna Edenca koja se željela vratiti u elitnu španjolsku ligu
Asobal, koja je tada bila možda i najjača na svijetu. Prve godine
završili su oko sredine tablice, ali u idućoj sezoni osvajaju
drugo mjesto te ulaze u Prvu ligu. Zoran je bio i najbolji
strijelac ekipe, ali nije s njima nastavio u Asobalu. Godinu
kasnije također igra u drugoj španjolskoj ligi, u Las Palmasu, a
i tu je najbolji strijelac. Jednu utakmicu zabio je čak 16
golova.
– Mnogo sam naučio u Španjolskoj, to iskustvo me odredilo do
kraja života. Mislim da je to najveća stvar koju možeš steći
sportom, putovati i upoznavati druge kulture, a ako još imaš
šansu i živjeti vani i igrati za strani klub, to je posebna stvar
– tvrdi Jeftić.
‘U Čakovcu je odlično, u Kupu želimo skupo prodati kožu’
Vratio se ponovno doma, prvo u Međimurje,
kasnije u Vidovec, s kojim je također ušao u
Premijer ligu. Pronašao je i posao, pa je igrao uz posao. Kasnije
je dvije sezone bio u GRK Varaždinu, gdje je bio
i kapetan, pa čak i trener-igrač.
– Razišli smo se jer su u klubu željeli da budem trener u mlađim
kategorijama, a ja sam mislio da još mogu igrati, ne samo
trenirati. Rastanak je bio korektan i profesionalan – ističe
Zoran.
Ali se opet vratio u Vidovec. I tu je potvrdio da u poznim
godinama može igrati na visokoj razini pa je tako iz Vidovca
zaradio transfer u slovenskog prvoligaša Dravu iz Ptuja, ali se
nije dugo zadržao. Trenutno, Zoran pomaže još jednom klubu na
putu u viši rang natjecanja, nalazi se u Čakovcu s prijateljom
Darijom Hermanom.
– Dobro se osjećam u Čakovcu, super je ekipa, Uprava kluba i svi
ostali, jedva čekamo Final Four. Nemamo
prevelikih očekivanja, ali nećemo se predati. Uz nas, tamo su
Zagreb, Nexe i Dubrava, koja je
i naš protivnik. Radi se o odličnoj ekipi, dat ćemo sve od sebe
da se pokušamo nositi s njima. No, već i odlazak na Final four,
pobjeda nad Zametom, premijerligašem, to je velika stvar – kazao
je Jeftić.
‘Ne razmišljam o kraju karijere’
Uz rukomet, Zoran već devet godina paralelno radi i kao profesor
tjelesnog odgoja, trenutno na školama u Gornjem
Knegincu i Beletincu.
– Uživam raditi s djecom, to mi pričinjava zadovoljstvo. Svjestan
sam da je škola važan dio odgoja i trudim se obavljati ovaj važan
posao savjesno, uz sve okolnosti koje nam se događaju na poslu –
ističe Jeftić.
Uz to, aktivno planinari, položio je i za planinarskog vodiča, a
osvaja čak i neke alpinističke vrhunce, poput
Triglava, uz rekreativne trail utrke.
– Priroda je sjajna, uživam u prirodi, bavljenju sportom, moram
biti aktivan. U našem kraju imamo sjajne planine, Ivanščicu i sve
ostale i drago mi je da se sve više ljudi bavi aktivnostima u
prirodi – rekao nam je ovaj kružni napadač.
Zanimalo nas i koliko će on još biti aktivan kao rukometaš.
– Dokle god će mi biti zabavno i dok ću moći. Zasad mislim da je
OK, ne razmišljam o tome kada će završiti moja karijera i što
nakon toga. Sport je uostalom, samo igra – istaknuo je Zoki.
A njegova ‘karijera’ nije vezana samo uz rukomet, Zoran je
uspješan profesor, uspješan planinar i vodič, odličan je i u
nogometu, a odnedavno je otac blizanaca Jerka i
Zoje. Odličan je otac, muž, sin, brat,
prijatelj, bratić. Vjerojatno je radi te svestranosti i uspješan
u rukometu.
Zoran Jeftić u životu je dakle igrao i igra mnogo ‘uloga’, ali u
svakoj od njih bio je i ostao svoj – Zoran Jeftić.
