Rog je iz Nedeljanca, sela s oko 1500 žitelja, a Melnjak iz susjednog Krkanca
Reprezentativni poziv Dariju
Melnjaku nagnao nas je da posjetimo selo iz kojega
potječe kako bismo saznali nešto više o njemu, ali i njegovu
bratiću Marku Rogu koji je u
reprezentaciji već neko vrijeme.
– Došli su među prvim polaznicima Fotexove nogometne škole. Odmah
se vidjelo da imaju ono nešto, bili su uporni, talentirani i
radišni. Ne sjećam se da su u pet godina, koliko sam ih trenirao,
izostali s više od par treninga. Nije bilo prehlade,
temperature…
Bio sam već tada uvjeren da će obojica doći sve do repke, a ne
samo do Prve lige – kaže nam Miroslav Fošnar,
prvi trener Marka Roga (23) i Darija Melnjaka (26), dvojice
bratića iz općine Vidovec u Varaždinskoj županiji.
Prvi je iz Nedeljanca, sela s oko 1500 žitelja, a drugi iz
susjednog Krkanca koji nema više od 400 stanovnika. Kako je tako
mala općina dala dvojicu velikih igrača i reprezentativca?
Ne ponašaju se kao zvijezde
– Zafrkavaju nas je da je to sigurno od vitamina iz zelja koje se
tu u Vidovcu uzgaja. Morti ima nekaj u tome, vrag bi ga znal –
šale se u Krkancu. Recept za uspjeh, uz talent i upornost dvojice
mladića, valja ipak potražiti u odličnoj nogometnoj školi u
Nedeljancu koju je pohađalo i do 150 djece.
– Dario je rođeni vođa, već kao klinac loptao se s velikima. Kao
dječak od osam-devet godina već je mogao prezentirati trening
seniorima. Vršnjaci su ga slušali i slijedili. Ima tu neku
komunikaciju koja osvaja ljude – secira Fošnar.
Nogometnu školu imao je i NK Varteks u
Varaždinu, no to je tada bio klub iz Prve lige, nije se moglo
samo tako upasti.
– Dario, na primjer, s 12 godina nije upao jer su mu rekli da je
premali, da je presitan. Kod nas u Nedeljancu posvećivali smo
djeci puno pažnje, i mi smo se htjeli dokazati da možemo. Odlazio
sam čak u školu na sastanke s učiteljima.
Trenirao sam s njima dva-tri sata i još im je bilo premalo. Marko
i Dario nisu bili ni blizu alkoholu i cigaretama, to garantiram
za obojicu. Trudio sam se objasniti im da najprije postanu dobri
ljudi i da sve vraća. Dario nikad nije bio zabrinut da neće
uspjeti, imao je vjeru.
Još se prepričava kako je 2003. Dario postao mister Sportskih
igara mladih u Splitu i otpjevao ‘Maglu’ Josipe
Lisac. Bez treme.
Zbog nekih razmirica Škola nogometa Fotex se 2012., nakon 11
godina rada u Nedeljancu, spojila s NK Varteksom koji su osnovali
navijači nekadašnjeg Varteksa pa sad na području Vidovca djeluje
samo jedna škola nogometa za područje cijele općine, objašnjava
Fošnar koji je radio i s Josipom Belim
Brezovcem, Josipom Golubarom,
Matijom Kristićem…
Iz općine Vidovec, točnije iz Nedeljanca, dolazi i ženska
nogometna reprezentativka Janja Čanjevac, koja je tu trenirala s
dečkima. Mještani kažu da Dario i Marko, otkad su postali
profesionalci, navraćaju u rodni kraj kad god uhvate slobodne
dane.
– Dečki su ostali skromni, dođu na kavu, pa tko ih stigne uloviti
za kavicu i razgovor… Marku kao da je još neugodno kad se oko
njega okupe djeca, kao da ga je sram što je popularan. Na računu
ima vjerojatno 50 milijuna, ne furaju se oni na jet-set kao
Ronaldo i ti neki. To su naši domaći seoski dečki – kažu.
Darijeva strina Ana Melnjak gledala ga je kako
kao dječak lovi loptu po zajedničkom dvorištu u Ulici Alojzija
Stepinca.
– Znam da je imao težak put do uspjeha i svaka mu čast! Nije mu
išlo glatko, sam se izborio za ovo, nitko ga nije gurao. Mi smo,
znate, zapravo više rukometna obitelj, no Dario je odmalena težio
nogometu. Imao je viziju u glavi i svaka mu čast što su i njega
pozvali u reprezentaciju – kaže strina Ana.
Uspio u onome što obožava
Dario je prošao NK Zelinu, Slaven Belupo, belgijski Lokeren,
azerbajdžanski Neftçi i slovenski Domžale, a od prošle zime je u
turskom Rizesporu, gdje mu je ovih dana u posjetu otac
Mladen. Majka Karmen radi u
Fotexu, onom istom po kojem se zove škola nogometa.
– To je bila prednost jer sam Dariju u firmi mogla kupovati
trenirke na rate. Suprug nigdje ne radi, ima bolesnu nogu. Kako
smo mogli, tako smo mu pomagali – kaže.
Sin je, dodaje, uvijek bio borac.
– S dva tjedna imao je tešku operaciju zbog zapetljaja crijeva.
Šanse da preživi su bile jako male. Rodio se kao velika beba s
4200 grama, a onda nakon dva tjedna – šok. U bolnici su ga zvali
Junior, naš Junior. Izvukao se, dragi Bog ga valjda čuva. Veliki
je vjernik, svi smo tako odgojeni – kaže majka Karmen.
A moglo je i krenuti drugim smjerom, mogao je sad djecu učiti
padeže i glagole.
– Uvijek je bio odlikaš, završio je za tehničara za računalstvo i
upisao se na Učiteljski fakultet u Čakovcu, razrednu nastavu i
hrvatski jezik. Želio je biti učitelj jer jako voli djecu, ali
nije išlo, prevelike su obveze bile u klubu. Vozio se svaki dan
iz Zeline u Čakovec i to mu je bilo prenaporno.
Zamrznuo je fakultet nakon što je dao jednu godinu. Moram
priznati da, mama k’o mama, nisam bila za to. Sad vidim da je bio
u pravu, da je uspio u nogometu koji obožava. Jednom je padala
kiša i spremalo se nevrijeme. Imao je, mislim, deset godina.
Rekla sam mu da nema treninga jer se sprema nevrijeme, a on me
pogledao ozbiljno i rekao: ‘Mama, pravi nogometaši igraju i po
kiši!’ Morali smo ga voziti na trening iako, naravno, treninga
zbog nevremena nije bilo. No njega je samo nešto vuklo…