- A što je ostalo nakon srebra? Bilo je puno govora o novome stadionu, a on se sada više uopće ne spominje. Ako se to već nije počelo rješavati, onda je gotovo - kaže Dalić...
Kava u Zagrebu s preplanulim izbornikom Zlatkom
Dalićem (52) točno godinu dana nakon finala Svjetskog
prvenstva u Rusiji: Hrvatska – Francuska 2:4. Jeste li se napokon
odlučili pogledati snimku utakmice s Francuzima?, pitao je
novinar
Večernjeg lista izbornika Dalića.
-Nisam je gledao, i rekao sam da je neću ni gledati, jer mi ju je
teško gledati. Opet se toga svega prisjećati nije baš ugodno.
Moskovska rana još uvijek toliko peče?
– Ma ne peče me toliko, mi smo napravili povijesni uspjeh i
izvukli maksimum u tom trenutku. Ali, uvijek ostaje žal za tim
finalom i za tim zlatom, jer smo ga možda čak i bili zaslužili.
Po meni, prvo poluvrijeme protiv Francuza bilo je naše najbolje
poluvrijeme na SP-u, mi smo u njemu primili dva pogotka koja
nismo trebali primiti. Iz sudačkih odluka koje su bile pogrešne.
I onda nije bilo snage i energije u drugom poluvremenu vratiti
se. Ali, opet imali smo suparnika koji je bio najkvalitetniji,
koji je iskoristio sve što smo mu dali. I na svoj način igre nas
je pobijedio, na polukontru i kontru.
Ne zamjeram si ništa
Zamjerate li si nešto u pripremi finala?
– Ne zamjeram si ništa. Možda da smo igrali drugačije, da
smo mi stali iza i čekali njih, ali utakmica je tako bila
diktirala da smo mi morali ići na posjed lopte i kontrolu
utakmice, što je bilo dobro. Jer, dobili smo prvi gol nakon
nepostojećega faula, i zabili smo si autogol. Drugi gol primili
smo u jeku naše dominacije, dosuđen je bio penal koji nije
postojao. Dakle, ako bih nešto promijenio u toj utakmici,
promijenio bih – suca! Ok, dogodi se pogreška, ne mogu ja sada
reći ‘za naš poraz kriv je sudac’. Ali, opet to je finale, nije u
redu ga da presudi jedan penal koji nije postojao – evocira Dalić
sjećanje na indisponiranoga argentinskog arbitra Nestora
Pitanu.
Kako je izgledao dan finala u taboru naše reprezentacije?
Poseban režim?
– Taj dan dočekali smo najrasterećeniji, najopušteniji, jer smo
tako složili priču da smo došli u finale, da nema više tolikoga
pritiska, kao protiv Nigerije ili protiv Danske, i da ćemo samo
uživati u nogometu. Naravno da smo išli tražiti pobjedu, ali
nismo si radili nikakav presing. Ulaznice za finale riješili smo
dva dana prije utakmice, igrači su provodili vrijeme sa svojim
obiteljima, i bili smo orni, spremni i jedva čekali finale.
U finalu ste na vrata postavili ozlijeđenoga Danijela
Subašića. Je li to bila pogreška?
– Lako je sada komentirati, eh da je Suba bio zdrav ili da je
Kale branio. U tom trenutku nije bilo lako odlučiti. Ja sam Subu
pitao je li spreman, on je rekao da je, a ja sam mu vjerovao kao
i do tada. Međutim, stavite se u moju poziciju tada, nije
lako u finalu zamijeniti čovjeka koji te doveo do finala. On je
mislio najbolje, ozlijedio se bio protiv Rusije, ali branio
je dobro u polufinalu, i ni njemu nije bilo lako reći da ne može
braniti u finalu.
Što vam se najviše urezalo u pamćenje s finala? Pogbin
džentlmenski naklon?
– Pogbin nastup me iznenadio i oduševio. On je
svjetski prvak, on slavi svoju titulu i on se naklonio Hrvatskoj.
To je potez džentlmena. Nakon finalne utakmice ceremonija dodjele
medalja se otegnula, trajala je dugo, predugo i u tim trenucima
svašta ti prolazi kroz glavu. Bila je velika tuga, velika žalost
kod svih nas, a to se najbolje bilo vidjelo na Luki
Modriću. On je primio nagradu za najboljega igrača
turnira, do tada najveće individualno priznanje, a njega to uopće
nije ‘diralo’ – kazao je Dalić i nastavio:
– U toj kiši je bilo puno simbolike, oprala nas je dobro, bilo je
i suza, jer nismo zaslužili izgubiti taj finale. Opet, osjećaj da
si u finalu, da te gleda cijeli svijet je fantastičan. To je
vrhunski uspjeh . nastavio je izbornik Dalić.
Doček u Hrvatskoj izliječio je sve moskovske
rane?
– Mi u Rusiji nismo bili ni svjesni da je poraz kod nas bio
proslavljen kao pobjeda. Tek dolaskom u Hrvatsku vidjeli smo
pravi značaj toga finala, i tek tada postali smo svjesni što smo
napravili. Kada smo vidjeli tu euforiju, tu radost naših ljudi,
zaboravili smo poraz u finalu. Iako, ja preko njega neću nikada
prijeći, jer mogao si biti svjetski prvak i ući u povijest. A to
bi bilo za vječnost – ističe Dalić.
Godina od srebra je prošla. Koje smo koristi iz njega
izvukli?
Godina je brzo, prebrzo prošla, sve kao da je bilo jučer. Nogomet
svaki dan traži novo dokazivanje, nove su utakmice, nove
kvalifikacije. Ali, treba uživati u tim danima, i nikada ih ne
zaboraviti. To je ipak povijest koja je svima nama ponos. A što
je ostalo nakon srebra? Bilo je puno govora o novome stadionu, a
on se sada više uopće ne spominje. Ako se to već nije počelo
rješavati, onda je gotovo.
Nismo napredovali
Cijeni li se još zajedništvo koje ste nam donijeli
prošloga ljeta?
– Tko to hoće, on to cijeni, to ga sigurno još drži. A da smo ga
mogli iskoristiti bolje, mogli smo. Na euforiji srebra, tih
emocija. Imao sam petnaest promocija svoje knjige na kojima je
sve prštalo od emocija, ponosa, sreće, zadovoljstva. Ujedinilo
nas je to srebro, ali od njega nismo napredovali – pomalo sa
žaljenjem konstatira izbornik.
Na kraju, drugi vrhunac vaše izborničke ere trebao bi
biti povratak reprezentacije u Split?
– Stalno zagovaram zajedništvo, tu pozitivu i, naravno, da
Hrvatska treba igrati u svim gradovima Hrvatske, i u Splitu.
Nadam se da će do toga doći. Svi problemi moraju se rješavati
razgovorom, jer to je jedini način, ali da reprezentacija igra u
Splitu, to je sasvim normalno. To je i moja želja, daj Bože da se
ispuni. Naravno da je publika iz Dalmacije i Hercegovine
zaslužila gledati Hrvatsku u Splitu. Pa moraš ljudima koji prate
Hrvatsku, iz Dubrovnika, Metkovića, Šibenika, Omiša, Zadra, dati
šansu da reprezentaciju gledaju u Splitu. A ne da moraju putovati
u Zagreb, Slovačku, Ukrajinu ili u Budimpeštu da bi je vidjeli,
to je apsurd – zaključio je izbornik Zlatko Dalić, smatrajući
kako nije trebao biti akter splitskih pregovora (‘nije to moj
posao’).