Na današnji dan prije točno tri godine, nešto poslije 3 sata ujutro, Ludbrežanka Sara Kolak osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. S hitcem od 66,18 metara Sara je šokirala atletski svijet i napravila najveći uspjeh u karijeri.
Bilo je to prije tri godine. Olimpijske igre
bile su u punom zamahu, Hrvatska je već imala četiri zlata i dva
srebra. Ostajao sam budan radi hrvatskih košarkaša, ali ovaj sam
put ostao budan jer, eto, koplje je bacala Sara
Kolak. Tada 21-godišnja djevojka iz Ludbrega ušla je u
finale Olimpijskih igara što je po mnogima tad za nju bio
‘plafon’.
Reko’, ma daj da vidim što će se dogoditi. Svoj nogometni put
započeo sam na varaždinskoj Slobodi te sam mnogo
puta tamo sretao Saru. Znao sam ju s hodnika stadiona, pamtio kao
simpatičnu curu koja je dane provodila trenirajući, uvijek
nasmijana, ali i ‘gladna treninga’.
Dok je moje bavljenje sportom bilo eto, da se bavim sportom, kao
da se od djetinjstva vidjelo da će Sara napraviti nešto više.
Nije tu bilo odrađivanja treninga čisto da se odrade.
Prepoznali su to iz riječkog Kvarnera kad su ju
u srednjoj školi ‘uzeli pod svoje’. I došle su tako svjetska i
europska juniorska bronca, nije da sam pratio atletiku, ali bilo
mi je drago vidjeti da poznato ime napravi takav uspjeh. I onda,
europska bronca te 2016.. Pa dobro to njoj ide,
tek joj je 21., mislio sam tad. A nešto onakvo nisam očekivao ni
u najluđim snovima.
Dva sata ujutro, kreće bacanje koplja. Nešto sam guglao prije,
Špotakova, Haladovič,
Viljoen – ma, i finale je uspjeh. Ali ta borbena
Ludbrežanka to nije pomišljala. Te ‘floskule’ bitno je
sudjelovati nikad nisam volio, pobjednik postoji zato da bi se
pobijedilo. Netko se mora najviše veseliti i to je tako.
– Iskreno, kad uđeš u finale bilo kojeg velikog natjecanja, cilj
ti mora biti medalja. Ako nećeš sad, bacit ćeš drugi put, ali
cilj mora biti medalja – sumirala je nakon osvajanja medalje tada
Kolak.
Tri serije riješene, Sara je na šestom mjestu, na polovici. Za
jednu 21-godišnjakinju to je velik uspjeh, ali ne i za ovu
Ludbrežanku. Zaletjela se Sara, bacila i odmah izustila: Op!
Približio sam se televizoru i samo pomislio: ‘Uh, jeb*te!’, a
vjerojatno je to kroz glavu proletjelo i Sari. Otišlo je to na
66,18m, njezin osobni, ali i državni rekord.
‘Probudili’ su se tada i Stjepan Balog i Marko
Šapit koji su komentirali taj prijenos, bilo je
to pravo čudo, ali još su dvije serije bile u igri.
Nadao sam se da neće, onako klasično hrvatski, ‘primiti gol’ u
zadnjim sekundama utakmice. Ali nije. Napravila je jedno od
najvećih čuda na Olimpijskim igrama, uzela je zlato, a ‘posudila’
je koplja od slovenske reprezentativke, dok joj je jedno
poklonila i Sandra Perković. Praktički nije
imala ništa osim volje i podrške najmilijih, a završila je na
krovu svijeta. Olimpijsko zlato, prije točno tri godine
‘zabezecirala’ je Sara Kolak.
A nakon toga imala je što slaviti. I proslavila je – čula je
toliko željenu hrvatsku himnu, proslavila sa svojom obitelji i
sugrađanima, a onda krenula dalje. Baš kao što je tada najavila i
nije ‘dopustila’ usporedbe sa Sandrom Perković:
– Ona je Sandra, ja sam Sara. Ja sam napravila veliku stvar, ali
sam ‘još dole’ i imam puno žganaca za pojesti – skromno je
zaključila.
I opet je pokazala koliko je jaka. Polako se vraća nakon
operacije lakta i ‘tempira formu’ za Svjetsko prvenstvo u
Dohi. Skromno, baš kao što je i krenula, ali
vjerujemo s istim ciljem – ako je već na SP-u, onda je cilj
medalja. Naravno da nitko ne očekuje ništa nakon takve operacije,
a Sara se može ‘bez pritiska’ vraćati prema samom vrhu. Kako je i
sama rekla, ako ne u Dohi, onda u Tokyu.
A do onda, samo se možemo prisjetiti i još jednom zapljeskati
kraljici. Prošle su tri godine, ali još uvijek prolaze trnci
samim sjećanjem na taj veliki rezultat. Sara je ‘pokorila svijet’
te 2016., a što joj slijedi, možemo samo sanjati…