Karijera ove rukometne vratarke počela je 1999., kada je sa 10 godina počela trenirati rukomet u varaždinskom prvoligašu ŽRK Koki.
Simona Hajduk, varaždinska je rukometašica sa posebnom karijerom
koja traje već punih 20 godina, a rukometni put vodio ju je
cijelom Europom pa sve do dalekog Izraela. Danas je Simona član
zagrebačke Trešnjevke kojoj pomaže da se vrati u prvu ligu te je
članica reprezentacije u rukometu na pijesku i BHC Dubrava.
‘Bila sam alergična na leš pa sam se prebacila u
dvoranu’
Karijera ove rukometne vratarke počela je 1999., kada je sa 10
godina počela trenirati rukomet u varaždinskom prvoligašu
ŽRK Koki.
– Inače sam igrala tenis, ali sam alergična na leš pa sam se
prebacila u dvoranu na rukomet. Nakon nekih šest mjeseci, u klubu
nismo imali golmanicu jer to nitko nije želio biti, a treneri su
po refleksima zaključili da bi možda ja bila dobar golman pa sam
stala na gol i tako je ostalo – prisjetila se Simona prvih
rukometnih dana.
Devet klubova u 20 godina
Nakon deset godina Koke, ova ptica selica nosila je dres
zagrebačke Lokomotive pa Zeline da bi tada otišla u mađarski
Haladas VSE i zatim u danski Rinkobing. Nakon Danske nakratko je
preselila u slovenski Branik iz Maribora te je na polusezoni
stigao poziv iz Podravke Vegete sa kojom je osvojila hrvatsko
prvenstvo i kup.
Nakon Koprivnice, Simona je otputovala u Izrael gdje je branila
boje Maccabi Rishon LeZiona.
– U Izraelu sam bila jednu sezonu, no tamo mi se dogodila ozljeda
kuka. Imala sam operaciju te sam se nakon odrađene sezone vratila
doma i odlučila prestati sa rukometom, ali su me nagovorili iz
Trešnjevke pa sam razmišljala da možda još ipak mogu i eto sad
sam tamo. Bila sam godinu dana bez rukometa, bilo je jako čudno,
ne znaš kud bi sa sobom, nema treninga, nema subotom utakmice, to
nekakvo druženje ti fali. Tako da sam se odlučila vratiti i
stvarno je gušt sad igrati – zadovoljna je Simona u
Trešnjevci.
‘Medijska slika o Izraelu je dosta iskrivljena’
Ipak, upravo je Izrael država koja je Simoni ostala u najljepšem
sjećanju od svih mjesta na kojima je igrala jer kaže kako ju je
život u Izraelu najviše iznenadio te je tamo najviše toga
doživjela i upoznala.
– U Izraelu je potpuno drugačiji svijet i kultura, ali sam se
jako pozitivno iznenadila. Kad sam odlazila svi su bili skeptični
i govorili da se moram paziti, a na kraju su svi ispali normalni
i to je država koja je pedeset godina ispred nas. Njihov način
života je drugačiji u smislu da su organizirana i sigurna država.
Često su me znali zvati od kuće i pitati za neke bombe i slično,
a ja sam sjedila na plaži, kupala se i pila kavu. Po meni je
dosta ta medijska slika iskrivljena i onda ljudi i imaju takvo
iskrivljeno mišljenje – objašnjava Simona.
Ipak, kaže da u rukometnom smislu Danska liga nema premca što se
tiče profesionalizma i jačine klubova, a Mađarska joj je ostala u
lijepom sjećanju što se tiče odnosa prema igračima i korektnosti.
Najveće razlike u stilu života su između dvije geografski
najudaljenije države u kojima je bila, Danske i Izraela.
– U Danskoj je zaista tako da nema kafića i da se ne izlazi. U
gradu u kojem sam živjela, bila je neka pekara uz koju možeš
popiti kavu i kad sam ja njima probala predočiti da je kod nas
kafić na svakih pet metara rekli su da je to nemoguće. U Izraelu
pak, ima čak i više toga nego kod nas. Tamo na svakom metru netko
nešto prodaje, ali kod njih je organizirano tako da u svakom
kafiću ima i nečega za pojesti. Izraelci su otvoreniji i
društveniji, izlazili smo i na večere i na druženja, u Danskoj
toga uopće nema – govori nam Simona.
Rukomet na pijesku
Simona se osim dvoranskog rukometa, već šest godina bavi i
rukometom na pijesku. Počela je na nagovor prijateljice u BHC
Dubravi u kojoj je i danas, a kaže kako je sve počelo kao dobro
druženje preko ljeta, no kako se rukomet na pijesku proširio,
danas je to ozbiljnije, a Simona je osim u klubu vratarka i
hrvatske reprezentacije koja je na zadnjem Europskom prvenstvu
bila četvrta.
– U početku je rukomet na pijesku bio super druženje, a sada je
to na visokoj razini i taj se sport bori da postane Olimpijski.
Smatram da to svakako i zaslužuje jer je brz, atraktivan i pun
događaja. Nema puno kontakta i vođenja lopte i zaista diže
rukomet na jedan novi nivo. Mi smo na Europskom u Poljskoj sad
bile četvrte, zamalo je izmaknula medalja i to mi je jedan od
bolnijih poraza u karijeri jer smo znale da možemo, ali u toj
zadnjoj utakmici tako se poklopilo – rekla je.
‘Neću ništa unaprijed planirati’
Simona sada odrađuje sezonu sa Trešnjevkom, no ništa još ne želi
planirati unaprijed, jedino je sigurna da će i dalje nastaviti
igrati rukomet na pijesku.
– Trešnjevka se sad bori za povratak u prvu ligu, imali smo u
ovom dijelu dva poraza, ali nadam se da možemo sve stići.
Trenutno uz rukomet i radim i zadovoljna sam tako da neću ništa
planirati unaprijed. Jedino pijesak namjeravam nastaviti do kad
god budem mogla, a ovaj rukomet zavisi puno toga. Već sam se
jednom i oprostila pa se vratila tako da neću više ništa
govoriti. Inače sam položila tečaj za trenera, imam neke ideje i
želje pa možda kroz to ostanem u sportu – objašnjava Simona
svoje planove.
Za kraj pitali smo Simonu prati li stanje u varaždinskoj Koki
gdje je provela pola svoje karijere.
– Iskreno, Koku baš i ne pratim previše na utakmicama, ali
igrala sam sad nedavno za veteransku ekipu Koke na turniru gdje
smo bile prve. Odlično je bilo, stvarno mi je zaigralo srce jer
smo igrale u Graberju gdje sam provela puno vremena kao dijete i
opet sam igrala sa curama sa kojima sam praktički odrasla. Pa
onda ih gledam ispred sebe opet i sjetim se te postave s kojom
smo mi igrale prvu ligu i mislim da bi ta postava da je sada u
ligi bila sigurno u vrhu. I to mi je žao da nam stvarno taj
rukomet, liga i reprezentacija padaju zadnjih godina, ali to je
nažalost tako – rekla je za kraj Simona.
