Na klupu Hrvatske prvi je put sjeo 9. listopada 2017. na Olimpijskom stadionu u Kijevu.
Srpanj 2018. Dan 16. Nikad, ali nikad prije toliko Hrvata
nije bilo na ulicama. Čak ni dolazak pape
Ivana Pavla II., 10. i 11. rujna 1994., nije
okupio toliko ljudi diljem grada. Autobus s viceprvacima svijeta
vozio je od zračne luke do Trga bana Jelačića sedam sati, vrijeme
za koje se može doći od Zagreba do Dubrovnika. Na čelu autobusa
bio je Zlatko Dalić (53),
junak, heroj nacije. Danas, dvije godine kasnije, Dalić se sprema
za Europsko prvenstvo, pišu 24sata.
– Iskreno, nisam ga ranije gledao, ali u zadnje vrijeme sam ga
pogledao nekoliko puta. Što se više bliži Euro, i sam sebe na taj
način motiviram te tražim način kako da taj vrhunski osjećaj
ponovimo. Sigurno ću taj doček i sve što se događalo iskoristiti
u pripremi igrača za Europsko prvenstvo – počeo je Dalić.
Na klupu Hrvatske prvi je put sjeo 9. listopada 2017. na
Olimpijskom stadionu u Kijevu. Reprezentacija je bila na niskim
granama, u državi su rijetki vjerovali da momčad koja nije mogla
pobijediti Finsku može pobijediti Ukrajinu u Kijevu i izboriti
Svjetsko prvenstvo. Štoviše, rijetki su vjerovali da postoji
osoba koja može, tad već dosta otuđenu reprezentaciju, vratiti
narodu. U samo godinu dana Dalić je sve to uspio.
Smatrate li to vašim najvećim uspjehom?
– Rezultatski gledano, srebro je najznačajnije što nam se
dogodilo i naš najveći uspjeh, ali po meni je još veći uspjeh što
smo reprezentaciju vratili narodu, da ponovno svi jedva čekaju
utakmice, da svi navijaju i raduju se s nama. Evo, da imamo
100.000 ulaznica za prvu utakmicu Eura s Englezima na Wembleyu,
siguran sam da bi 100.000 Hrvata bilo s nama. Moramo održati to
zajedništvo i u tome nam morate pomoći i vi, mediji. Ono što smo
napravili tijekom Svjetskog prvenstva nisu samo moj uspjeh i
uspjeh igrača, nego i navijača i medija, svi smo skupa okrenuli
razmišljanje ljudi u Hrvatskoj i gurali reprezentaciju naprijed.
Svi su u tome dali svoj doprinos i time je on vredniji – kaže
Dalić.
Imate li omiljenu fotografiju sa SP-a u Rusiji?
– Dvije stvari nikad neću zaboraviti, jedna je kad smo dobili
medalju, i kad smo se svi skupa na kiši slikali. I stožer, i
cijela momčad, i svi koji su bili u ekspediciji u Rusiji… To mi
je slika koju pamtim i koje se često sjetim, često mi se zavrti u
mislima to kako smo svi bili dio jedne momčadi koja je sjajno
odradila posao od prvoga do zadnjega dana. Ako govorimo
isključivo o fotografiji, onda je to fotografija Šime Vrsaljka
koji leži na hrvatskoj zastavi. To je za mene najljepša
fotografija sa Svjetskog prvenstva, i to ne samo kada je u
pitanju Hrvatska, nego općenito, najbolja fotografija sa
Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Bilo je to zaista ljeto za pamćenje. Zajedništvo, atmosfera, pa i
ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku ne može se mjeriti ni s čim. No
sad je pred Dalićem i “vatrenima” novi zadatak. U lipnju počinje
Europsko prvenstvo. Otvaranje na Wembleyu protiv Engleske. Uh, da
je ponoviti Rusiju, da je opet osjetiti takvo zajedništvo, ponos
koji je zarazio cijelu domovinu… Ajmo malo o Euru…
Možemo li ponoviti uspjeh iz Rusije na Euru?
– To se pitaju svi, pa i mi. Po meni će na Euru biti teže nego na
Svjetskom prvenstvu, čak deset reprezentacija može postati prvak
Europe, a da to ne bude ni čudno ni iznenađujuće. Imamo četiri
reprezentacije iz ruskih polufinala, Francusku, Belgiju, Englesku
i Hrvatsku, tu su Nijemci koji se žele vratiti, pa Nizozemci i
Talijani koji nisu ni bili u Rusiji, tu je Portugal koji brani
zlato iz Francuske… Bit će teško, moramo ići korak po korak,
najprije proći skupinu, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje, tko
će nam biti protivnik. Eto, ne znamo ni tko će nam doći kao treći
protivnik u skupini… Često me pitaju za mogućnost da to bude
Srbija i svima odgovaram isto. Ne bih želio da to budu oni, prije
svega zbog toga što su oni dobra reprezentacija, najbolja od onih
koje igraju kvalifikacije, ali i zbog svega što bi taj susret
donio. Nemam ništa protiv njih, kad kažem da ih ne želim, onda je
to prije svega zbog toga što ne želim jakoga protivnika, nego što
slabijega – smatra Dalić.
Neće puno mijenjati sastav za Euro
Hrvatski igrači su u velikoj formi, što Dalića posebno veseli.
Dolaze mladi kao Pašalić, Vlašić, tu su seniori Modrić,
Rakitić… Izborniče, hoće li biti puno promjena u momčadi u
odnosu na sastav iz Rusiju?
– Drago mi je da su naši igrači u formi, da igraju, zabijaju…,
ali meni je bitno da dobri i zdravi budu u svibnju, uoči
priprema. Kad god smo imali tjedan, dva za uigravanje, mi smo se
dobro posložili i napravili dobre stvari. Drago mi je i da se
pojavljuje puno mladih igrača, smjena generacija mora doći prije
ili kasnije. Nekad puno kvalitetnih igrača izborniku predstavlja
i problem, koga izabrati, kako sve posložiti… Moja poruka
mladima je da moraju biti strpljivi i čekati svoju priliku, jer
ja sigurno neću puno mijenjati za Euro, a njihovo vrijeme će doći
nakon toga, kroz Ligu nacija, iduće Svjetsko prvenstvo.
Jednog dana ćete otići s mjesta izbornika, razmišljate li
o tom trenutku? Kako ćete se oprostiti, koliko će vam biti
teško?
– Život nosi svoje, moramo to svi prihvatiti. Kad god sam dolazio
u klub bio sam spreman za odlazak. Razmišljam o tome, svjestan
sam da to neće biti lako i jednostavno, ovo je za mene najdraži
posao koji sam mogao ikad dobiti, voditi reprezentaciju svoje
domovine i svog naroda. Bit će teško otići, znam da ću to jako
emotivno proživljavati, ali kako god završilo, ja ću u biti
ponosan na vrijeme koje sam proveo na klupi Hrvatske, bit će to
zauvijek najbolje razdoblje moje sportske karijere.
Koliko ste napredovali kao trener? Da imate ovu pamet i
iskustvo, što biste promijenili u karijeri?
– Ne bih ništa mijenjao, kao trener sam napravio jako puno, počeo
sam od nule, iz ničega, gradio karijeru korak po korak, nisam
preskakao stepenice, svake godine rastao u ovih sad već 15
godina. Osvojio sam prvenstvo, kup i superkup s klubom, igrao sam
i finale azijske Lige prvaka, a kao izbornik sam igrao finale
Svjetskog prvenstva. Iskreno, napravio sam i više nego što sam
očekivao na početku karijere, i zbog toga ne bih ništa mijenjao.
Naravno, ostaje žal za ta dva finala u kojima sam poražen, ali ne
može čovjek napraviti i osvojiti baš sve.
Kroz Dalićeve ruke prošlo je jako puno igrača, što kroz HNL, što
kroz azijsku priču, što kroz izborničku. Primjerice, Zlatko Dalić
samo je u HNL-u vodio 128 utakmica. Bio je trener Varteksa,
Slaven Belupa i Rijeke. Na kraju, u 30 utakmica na klupi
reprezentacije vodio je mnoge hrvatske zvijezde. I, da, bio je
pomoćnik Draženu Ladiću na klupi mlade
reprezentacije.
Puno više očekivao sam od Sharbinija
Jeste li trenirali kojeg igrača za kojeg ste mislili da će
napraviti veću karijeru ili nekoga tko vas je iznenadio i
napravio više nego što ste očekivali?
– Po meni, onaj od koga sam definitivno puno više očekivao
je Anas Sharbini, on je morao napraviti
puno veću karijeru. Zatekao sam ga u Rijeci sa 18 godina, dali
smo mu desetku i kapetansku traku, igrao je sjajno, dogurao do
reprezentacije i negdje se izgubio. Po meni, on nije napravio
koliko je trebao… Što se tiče ove druge kategorije, mislim da
me nitko nije previše iznenadio, nisam griješio u procjenama
igrača koji bi me iznenadili velikom karijerom, a da to nisam od
njih očekivao.
Već kao igrač Zlatko Dalić pokazivao je trenerske sklonosti, bio
je lider na terenu, a te osobine zadržao je i kao trener.
Koga od sadašnjih igrača vidite kao dobrog
trenera? Tko ima liderske crte, kakve ste vi
imali?
– Ne znam tko će se uopće od njih željeti baviti trenerskim
poslom. Koliko sam vidio, svjesni su što sve taj posao nosi sa
sobom, koliko je to stresno, teško i odgovorno, a kako su
uglavnom svi osigurali egzistenciju i zaradili koliko im treba,
nisam baš siguran da će se upustiti u tu priču. Ostati u nogometu
i oko nogometa da, ali sad, da će baš biti treneri…
Rekli ste da se ne libite pitati za savjet kolege. Zovete
li i dalje za poneki savjet i zovu li vas kolege, s obzirom na to
da ste viceprvak svijeta?
– Nikad me nije bilo sramota porazgovarati s bivšim izbornicima i
trenerima, zatražiti od njih savjet, a sad kad sam iskusniji, i
kad znam puno više, otvoren sam za mlađe kolege koji trebaju
savjet. Mislim da je to normalno i da je to jedino ispravno. Kome
god od kolega treba, moja su mu vrata otvorena.
Inače, 24sata danas slave 15. rođendan. Sjećate li se
gdje ste bili prije 15 godina?
– U vrijeme kad je vaš list počeo izlaziti bio sam sportski
direktor Varteksa i pomoćni trener legendarnome Miroslavu Ćiri
Blaževiću. Nedugo potom, u svibnju, nakon što je Ćiro postao
trener Hajduka, preuzeo sam samostalno vođenje momčadi. Dakle,
moglo bi se reći da smo i vi i ja startali nekako u isto vrijeme.
Varteks je u to vrijeme bio jak, Benko, Jertec i Pokrivač bili su
na početku karijere, igrali su Granić, Šafarić, Jolić…
Čitate li 24sata?
– Moram vam priznati da novine rijetko čitam, tu i tamo ih
prelistam, uglavnom sport, pa tako i 24sata. Puno više informiram
se preko portala kad uhvatim nešto vremena, na mobitelu prelistam
vijesti da znam što se događa. Vaš portal je zanimljiv i
pregledan i želim vam još puno dobrih godina, kvalitetnih
tekstova i korektne suradnje koju smo od početka imali, pogotovo
tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nama je bilo jako važno da
se pišu samo provjerene i točne informacije i zahvaljujem vam na
profesionalno odrađenom poslu.
Gdje se vidite za 15 godina: u ligi “petice”, na
izborničkoj klupi ili u mirovini uz odmor i ribolov?
– Sigurno ću biti u mirovini, ako Bog da družit ću se s unucima.
Neću još dugo biti trener, naporan je ovo posao koji crpi
čovjeka, tako da možete biti sigurni da ćete me za 15 godina puno
teže nagovoriti na ovakav intervju. Bit ću obiteljski čovjek,
dakle u ulozi koju najviše volim.
Koliko je Hrvatska napredovala u posljednjih 15
godina?
– U nekim segmentima smo napredovali, a ja bih rekao da smo
najviše napredovali u sportu. Tu smo baš kako treba, postižemo
uspjehe na raznim sportskim borilištima i doista bih želio da
Hrvatska kao država bude uspješna u svim segmentima kao što je
uspješna u sportu. Bilo bi to sjajno za sve nas.
Zlatko Dalić čovjek je koji je Hrvatskoj pružio nezaboravno
iskustvo. Toga ruskog ljeta bilo je čarobno biti Hrvat.
– Zaista mi se u posljednje dvije godine preokrenuo život. Kad
sam preuzeo reprezentaciju, nisam bio toliko poznat, nisam bio
jedan od onih koje svi znaju… Godi mi, ali previše je toga. S
druge strane, ne mogu odbiti ljude jer ne želim da mi netko
dobacuje i komentira: “Vidi ga, uobrazio se, ne javlja se.
Prebacilo ga”.
Ako će to ljude usrećiti, onda sam i ja sretniji zbog njih.
Ulazak u finale države od 4,5 milijuna stanovnika, za koju je
navijao svijet, nešto je posebno. Utakmica s Engleskom je za
pamćenje, Mandžukićev gol je najvažniji u hrvatskoj nogometnoj
povijesti. I ne znam kako objasniti taj osjećaj kad smo izborili
finale, nešto neopisivo. I danas ga osjećam i nikad neće proći.
Danas, dvije godine poslije, još ste najpopularniji Hrvat. Kako
vam danas prolaze dani? Primjerice, možete li se prošetati
Hrvatskom ili otići na kavu, a da vas netko ne zaustavi i nešto
priupita, zatraži fotografiju?
– Teško, to mi je i malo problem, to što sam izgubio privatnost i
svoj mir, ali to ide u paketu s poslom koji radim. Ne mogu i ne
želim nikoga zanemariti, kako ću odbiti nekoga tko želi
fotografiju, potpis, tko želi popričati… Ako mi ljudi tako
iskazuju poštovanje, moram i ja njima uzvratiti na isti način. I
nije mi to teško. Drago mi je što ljudi koji me dobro poznaju
kažu da se nisam promijenio nakon Rusije, to shvaćam kao veliki
kompliment – zaključio je Dalić za
24sata.