U Norveškoj je naizgled sve normalno, terase su pune, no ne rade škole, restorani, kina, sport je stao, javlja se iz Osla zlatna olimpijka.
Ludbrežanka Sara Kolak (25), olimpijska
pobjednica u bacanju koplja iz Rija 2016. godine, trenutačno je
zarobljena u Oslu, kamo je u veljači otišla na pripreme za novu
sezonu u kojoj su joj glavni ciljevi bili Olimpijske igre u
Tokiju i Europsko atletsko prvenstvo u Parizu. No, pojavom
koronavirusa sve se okrenulo naglavačke. Igre su odgođene, a
boravak u Oslu se produljio.
U razgovoru za Večernji list otkriva kako provodi vrijeme u
iščekivanju da se napokon vrati kući.
– U Oslu sam nešto više od devet tjedana. Pokušala sam otići doma
sredinom ožujka, ali nisam dobila avionsku kartu, a potom su
granice zatvorene. Iskreno, ni sama ne znam kakav je sada
postupak za vraćanje u Hrvatsku. Morala bih vjerojatno zvati našu
ambasadu u Norveškoj, a ono što znam je da bih nakon dolaska
doma, u Ludbreg, trebala biti dva tjedna u samoizolaciji. Tako da
za sada ne razmišljam o nekom brzom povratku – kaže Sara.
Kaže da stranac u Norveškoj, pogotovo u Oslu, nije lako biti jer
je sve iznimno skupo.
– Da, čak i većina Norvežana odlazi u susjednu Švedsku u mjesečnu
nabavu namirnica. Nisam sigurna, ali čini mi se da je u Švedskoj
puno toga i do 50 posto jeftinije. Znam samo da kada sam prvi put
bila u Oslu i ondje kupovala, ostala sam šokirana koliko je sve
skupo. A kada sam se vratila doma, šokiralo me ponovno koliko je
kod nas sve puno jeftinije.
Život u Oslu trenutno se odvija naizgled normalno, kaže Sara.
– Naizgled je sve normalno. Terase su pune, no ne rade škole,
vrtići, restorani, kina. Sport je stao. U kafiću mogu biti
najviše četiri gosta. Ljudi se puno šeću, ima puno lijepih
parkova u kojima sam znala trenirati. Naravno, nisam bacala
koplje u parku da ne bih nekoga ozlijedila. Uostalom, za trening
bacanja koplja ne treba se nužno i bacati koplje. Može se bacati
omanja loptica ili medicinka. U početku sam trenirala sama u
stanu. Imali smo bučice, elastične gume, strunjače pa se moglo
održati dobar trening – priča kako se snalazi.
Kaže da jedva čeka da sve ovo prođe.
– Da se mogu vratiti doma u Ludbreg i napokon pojesti mamin
ručak. Taj mamin domaći ručak sanjam već jako dugo. Naravno, i to
da počnu natjecanja. Jako mi nedostaju veliki stadioni, navijanje
i adrenalin koji sve to prati.
Cijeli intervju pročitajte u Večernjem listu.