Nekadašnji tajnik HNS-a i bivši igrač Varteksa govori o prošlosti i aktualnoj situaciji u nogometnom svijetu.
Uoči sraza Dinama i Tottenhama Večernji list prisjetio
se jedinoga dosadašnjega gostovanja toga engleskoga kluba u
Hrvatskoj.
Zbilo se to u travnju 1984. u Splitu, u prvoj utakmici polufinala
Kupa Uefe s Hajdukom.
Bilo je to posljednji put da je neki hrvatski klub bio među
četiri najbolja u nekom europskom natjecanju. Drugi polufinalni
par Kupa Uefe te godine činili su Nottingham Forest i Anderlecht.
Protagonist jedne utakmice s Tottenhamom u dresu Hajduka bio je
današnji glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora, 66-godišnji
Varaždinac Josip Čop. Podsjetimo kako je došlo
do njegova angažmana u Hajduku 1983. , kada je bio igrač Zagreba.
Kod Miljanića u reprezentaciji
– Mi smo ujutro imali trening u Kranjčevićevoj, na njemu se
pojavio direktor Gojko Škrbić, prišao treneru
Dražanu Jerkoviću, nešto su razgovarali, i tada
su me pozvali preko igrališta.
Kazali su mi: ‘Ti danas trebaš ići u Split potpisati za Hajduk,
ako si zainteresiran’. ‘Naravno da sam zainteresiran’, odgovorio
sam, otišao doma, spakirao se i prvim avionom odletio u Split.
Isti dan navečer potpisao sam za Hajduk. Ubrzo sam se priključio
momčadi na pripremama na Kupresu – počeo je svoju priču Čop.
Novinar Slobodne Dalmacije Zdravko Reić radio je
s vama prvi intervju na Kupresu, pa vas je pitao kako se osjećate
sada kao igrač Hajduka, a donedavno ste tolike batine udijelili
braći Vujović kao igrač Zagreba? Bili ste oštar
branič.
– Bilo je tada takvih naslova u novinama. Ali, moram reći da sam,
došavši na Kupres, imao vrlo dobar doček. Braća Vujović su me
korektno prihvatila. Inače, u Hajduk sam došao u razdoblju kada
je Rožić trebao otići, a zamjenu su mu našli u
Zdenku Iskri iz Olimpije, čija sam ja trebao
biti zamjena. No, Zdenko se na Trofeju Marjan ozlijedio, a ja sam
počeo igrati uz Rožića, koji na kraju toga ljeta nije ni otišao.
Te smo polusezone bili jesenski prvaci, na kraju sezone osvojili
smo Kup te došli do polufinala Kupa Uefe.
Pratio vas je glas izrazito oštrog braniča, napadači su bježali
od vas, ali je li netko od njih pokraj vas ikada bio teže
ozlijeđen?
– U osam godina u Zagrebu, godinu u Hajduku, prije toga pet
godina u Varteksu te dvije godine u Sturmu iz Graza, pratila me
ta fama da sam igrač sklon grubostima. Međutim, cijelo to vrijeme
nijedan igrač nije morao otići s terena zato što sam ga ja
ozlijedio. Ljudi možda nisu bili naučeni na moju mušku igru, a ja
sam svaku utakmicu doživljavao kao borbu za opstanak. Tadašnji
centarfori, dobri igrači, Halilhodžić,
Bajević, Zlatko Vujović,
Dušan Savić, Archibald iz
Tottenhama, Santillana iz reprezentacije
Španjolske… bili su moji zadaci jer se takav nogomet tada
igrao. Malo se tko od njih pokraj mene nazabijao.
Čop je uoči Eura 1984. odigrao i dvije utakmice za reprezentaciju
Jugoslavije; s Portugalom (3:2) i sa Španjolskom (1:0).
No, na EP-u u Francuskoj nije nastupio.
– Ponosim se što me još 1981. godine, kao igrača Zagreba,
izbornik Miljan Miljanić bio pozvao u
reprezentaciju. Bio sam na klupi u prijateljskoj utakmici s
Bugarskom u Subotici. Pobijedili smo 2:1 – napominje Čop.
Jednu sezonu bili ste čak i Dinamov igrač?
– Da, 1974. godine potpisao sam za Dinamo. Oni su inzistirali da
dođem, a ja sam ih molio da me ostave još godinu dana u Varteksu,
jer su u Dinamu tada bili Blašković i
Miljković, pa sam znao da ću se teško izboriti
za mjesto u prvoj momčadi. Igrao sam dosta utakmica za drugu
momčad, za tzv. mali Ajax, koji je vodio Zorislav
Srebrić, ali bio sam nezadovoljan. Tada sam se vratio u
Varteks na posudbu, tamo sam igrao cijelu sezonu, a poslije toga
više se nisam želio vratiti u Dinamo. Smatrao sam da u Dinamu
neću dobiti pravu priliku, pa sam prihvatio ponudu Zagreba. Tako
za prvu momčad Dinama nemam ni jedan službeni nastup.
U lijepom vam je sjećanju ostala ta godina u Poljudu?
– Ma godina u Hajduku bila je predivna! Bilo je to doba kad su
svi navijači bijelih bili sjedinjeni s klubom. Kada su me
navijači prepoznavali na svakome koraku. Okrenimo se sada
srazovima Hajduka i Tottenhama u travnju 1984. godine. U prvome u
Splitu bilo je 2:1 za Hajduk, u uzvratu 1:0 za Spurse. U toj
utakmici za Hajduk su igrali: Simović, Vulić, Miljuš,
Jerolimov, Čop, Rožić, Gudelj, Zo. Vujović, Šušnjara, Prekazi,
Pešić. Bijele je s klupe vodio legendarni Petar
Nadoveza.
Josip Čop dobro se sjeća tih dana…
– Na putu prema polufinalu eliminirali smo rumunjsku
Universitateu, mađarski Honved, niški Radnički i prašku Spartu, a
onda je došao Tottenham. Prvu utakmicu nisam igrao zbog kartona.
U njoj je nažalost Gudelj nesmotreno igrao rukom i skrivio
kazneni udarac, a mi smo opet imali snage preokrenuti rezultat. U
te dvije utakmice bili smo ravnopravni s Tottenhamom. Posebno mi
je bilo žao zbog poraza u uzvratu, kada nas je talijanski sudac
Casarin oštetio za nedvojbeni penal. Šteta što tada nije bilo
VAR-a, jer da ga je bilo, taj penal sigurno bi bio dosuđen… –
uvjeren je Čop.
Jeste li tada vjerovali da možete osvojiti Kup Uefe, koji je na
kraju osvojio Tottenham svladavši u finalu Anderlecht na
jedanaesterce?
– Naravno! Zaista smo se osjećali moćnima, Hajduk je bio
sastavljen od izuzetnih nogometnih znalaca, i utakmice u
prvenstvu i u Kupu bile su nas uvjerile da nema momčadi koju ne
bismo mogli pobijediti. I dandanas imam takav stav. Znate, mi iz
malih zemalja često imamo prevelik respekt prema momčadima iz
većih zemalja. A ja sam oduvijek tvrdio: svi smo mi ljudi, i od
toga treba početi. I on trenira kao i ti, možda drukčijim
metodama, ali on ima iste domete, iste vrline i mane kao i ti. To
je moja filozofija: nitko nije nadmoćniji od mene, možeš se
mjeriti sa svakim.
Josip Čop je diplomirani ekonomist, a ima i diplomu Više
trenerske škole. Zašto se nije odlučio za trenersku karijeru?
Broncu ipak imam
– Višu trenersku školu završio sam 1994. i radio sam kao trener u
trećeligašu Zelengaju. Smatrao sam da je ispravan put krenuti iz
Treće lige. Ozbiljno sam se prihvatio tog posla, nadajući se da
ću za godinu dana dobiti priliku popeti se stubu više. Međutim, u
to vrijeme prevladavala je priča da sportaši nisu baš
inteligentni, zapravo ih se smatralo glupanima, a meni je došla
ponuda iz NK Zagreb za tehničkog tajnika, da se školujem uz Dražu
Jerkovića i da ga danas-sutra zamijenim. Tada sam se našao na
raskrižju; ostati trener ili krenuti u administraciju. I odlučio
sam dokazati da nogometaši nisu glupi.
Od 1996. do 1998. godine bili ste glavni tajnik Hrvatskog
nogometnog saveza. Imate broncu iz Francuske, ali vas nema ni na
jednoj fotografiji s podija na kojemu su dodijeljene medalje.
Zašto?
– Dogodilo se sljedeće: predsjednik HNS-a Branko
Mikša uoči utakmice s Nizozemskom kazao mi je da je
predsjednik Franjo Tuđman uočio da na prethodnoj
utakmici nisam držao ruku na srcu pri intoniranju himne i da mi
zbog toga nije mjesto u svečanoj loži. Tako sam utakmicu za treće
mjesto bio prisiljen gledati s tribina Parka prinčeva. Kada je
utakmica završena, krenuo sam prema terenu, ali pokvario se lift!
I ja sam u tom liftu ostao zarobljen pola sata te nisam
prisustvovao dodjeli odličja. No, medalju ipak imam – zaključio
je Josip Čop.
Kakve šanse dajete zagrebačkom Dinamu protiv bogatog Tottenhama
Josea Mourinha u dvije utakmice osmine finala
Europske lige?
– U najmanju ruku 50:50 posto, i doma i u gostima. Ponovno
govorim da Englezi možda imaju malu prednost, a to su agresivnost
i brzina, ali nemaju onu dimenziju koju nikada neće imati, a to
je kreativnost. Znam što mogu napraviti Petković, Oršić,
Gavranović, Ivanušec…, a Englezi takvu dimenziju
nemaju. Plavi se samo trebaju postaviti ravnopravno, sa stavom:
Englezi nisu nadljudi, nisu bolji od nas, i razlika nije u
kvaliteti, nego samo u nazivu kluba – rekao je Josip Čop.