U Hrvatskoj je atletika zapostavljena, iako rezultati pokazuju da smo na samom vrhu europske i svjetske atletike, smatra ovaj uspješni mladi atletičar.
Uoči Svjetskog atletskog prvenstva za juniore i juniorke, Roko Farkaš u intervjuu za eMedjimurje govori o bavljenju atletikom, studiranju i treniranju te o planovima za budućnost.
Početkom lipnja u hrvatskim je medijima zabljesnulo ime atletičara Roka Farkaša, atletičara iz Nedelišća, člana Atletskog kluba Sloboda iz Varaždina, koji je srušio hrvatski rekord na 200 metara star 43 godine.
Na Europskom atletskom prvenstvu u Rimu Roko je otrčao 200 metara u vremenu 20.70 sekundi, što je pak privuklo pažnju brojnih medija koji su ga okrunili titulom nove nade hrvatske atletike.
Sva ta slava Roka nije promijenila, ostao je prizemljen i posvećen radu, a uskoro ćemo ga krajem kolovoza pratiti i na Svjetskom atletskom prvenstvu za juniore i juniorke u Limi (Peru).
Ukupno će 13 hrvatskih atletičara i atletičarki u Južnoj Americi nastupiti pod hrvatskom zastavom, a Međimurje će ponosno navijati za Tenu i Leu Marodi iz Murskog Središća te Roka Farkaša iz Nedelišća.
Završavaš prvu godinu studija, a uz to i treniraš. Kako je prošla prilagodba od Varaždina na Zagreb?
Nakon što sam završio Drugu gimnaziju u Varaždinu, upisao sam Kineziološki fakultet u Zagrebu što se pokazalo kao dobar izbor jer su stadion i atletska dvorana blizu i mogu ići na trening bilo kad. Nakon dva-tri mjeseca uhodavanja, sve se posložilo. Treniram tijekom tjedna u Zagrebu nakon predavanja, vraćam se u četvrtak ili petak doma i preko vikenda treniram u Atletskom klubu Sloboda Varaždin. Može se sve, samo treba jako dobro posložiti vrijeme i, naravno, redovito učiti. Po prirodi sam vedra osoba i volim atletiku, tako da nije teško.
Što je s privatnim životom? Uspijevaš li uz toliko obveza pronaći i malo mjesta i vremena za sebe i prijatelje?
Slobodnog vremena imam relativno malo. Ja sam svoj život posvetio sportu i predan sam atletici. No kada ipak imam slobodno, volim odmarati, ujutro popiti kavu u gradu. Sada je ljeto, ne moram na predavanja pa sam imao vremena i za posjetiti Porcijunkulovo. Išao bih i na Špancirfest, no u to sam vrijeme u Peruu. Trenutno sam na to fokusiran.
Trenutno se pripremaš za Svjetsko atletsko prvenstvo za juniorke i juniore, no jesu li Olimpijske igre ove godine uopće bile u planu?
Početni cilj ove sezone bio je Peru, a drugi cilj plasirati se na Europsko prvenstvo u Rimu prije dva mjeseca. Jedan cilj sam ostvario i polako se približavam drugome. Postojala je šansa za Olimpijske igre. Naime, nakon državnog rekorda tjedan dana sam bio u kvoti, no krenuli su rezultati iz vanjske sezone, spustio sam se po rezultatima, tako da se više nismo fokusirali na 200 m i vremenski period za Pariz je završio. Posvetili smo se desetoboju, ali ipak neću nastupiti u toj disciplini u Peruu zbog ozljede ramena. Sada smo se fokusirali na skok u dalj. Definitivno ćemo sljedeće četiri godine raditi na tome da nastupim na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, i to u desetoboju.
Odakle ta disciplina i sportski duh? Potječe li to iz obitelji ili vlastitih ambicija?
I jedno i drugo. Mama se prije bavila rukometom, a tata je dosta dugo bio u nogometu. Brat je prije bio rukometaš i igrao je za RK Nedelišće i MRK Čakovec, u ekipi koja je ušla u 1. B ligu. Sada se bavi crossfitom. Moji su bratići nogometaši Matija i Niko Farkaš, na kojeg sam posebno ponosan jer je nedavno pozvan u seniorsku reprezentaciju. Disciplinu svaki čovjek mora posložiti u svojoj glavi. Ja volim atletiku, želim to raditi, no svjestan sam da rezultati dolaze samo uz puno rada i odricanja i nešto malo talenta.
Imaš li potporu nadležnih institucija iza sebe? Treninge, rehabilitaciju i putovanja ipak treba financirati…
Ja još uvijek nisam profesionalni sportaš, no ipak imam veliku podršku Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora koji mi je omogućio i stipendiju. Imam veliku podršku Grada Varaždina, Atletskog kluba Sloboda Varaždin u kojem treniram, nekoliko je sponzora prepoznalo moje rezultate i ulažu u mene. I Općina Nedelišće je pohvalila moj rad. Naravno, nakon treninga i natjecanja moram se i oporaviti i tu uskače jedna poliklinika iz Varaždina s terapijama i rehabilitacijom.
Čekaj malo, državni rekorder na 200 m nije profesionalni sportaš?
U atletici u Hrvatskoj jako teško možete postati profesionalcem. Tu se već mora ostvariti visoka razina u rezultatima kako biste mogli živjeti od atletike. U Hrvatskoj to može samo Sandra Perković, olimpijska, europska i svjetska prvakinja. Većina sportaša u atletici nisu profesionalci, a to je i malo žalosno jer su u pitanju jako dobri rezultati na svjetskoj i europskoj razini. U Hrvatskoj je atletika zapostavljena, iako rezultati pokazuju da smo na samom vrhu europske i svjetske atletike. Nadam se da ću do 25. ili 26. godine i ja postati profesionalni atletičar, no trenutno sam fokusiran na studiranje i treniranje.
Nakon Svjetskog prvenstva u Limi, na kojim ćemo te još natjecanjima viđati ove godine?
U Peruu je vrhunac atletske sezone ove godine, a tjedan dana nakon toga nastupit ću na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, ali i na natjecanju u skoku u dalj na Trgu bana Jelačića, što je pak odlična prilika da se atletika približi i roditeljima i djeci.
Kada smo već kod atletike i djece, jesi li ostao u kontaktu s ekipom iz Nedelišća?
Da, naravno. U Atletskom klubu Nedelišće radio sam s profesorom Željkom Jagecom i kasnije s doktorom Aleksandrom Puklavcem. Zbog boljih uvjeta treniranja i pripreme preselio sam se u AK Sloboda u Varaždinu. Žao mi je što nemamo bolje uvjete u Nedelišću jer bih najvjerojatnije ostao tu. Drago mi je što će se graditi atletska staza na SRC Trate, doduše ne na 400 m, već na 200 m, no i to će biti odlično za sportaše i rekreativce. Klinci u Nedelišću još uvijek dobro rade i nadam se da će nekolicina biti na ovoj razini kao i ja, ako ne i bolji.
