Mladi rukometaš Erik Radujković potječe iz sportske obitelji. Evo njegove priče.
Mladi varaždinski rukometaš Erik Radujković, koji igra na poziciji lijevog krilnog, ove je zime odradio pripreme s rukometnom U17 reprezentacijom Hrvatske.
Od kopački i blata do dvorane
Šesnaestogodišnjak, rodom iz Petrijanca, u rukomet je ušao sasvim slučajno. Naime, sve je počelo s nogometom. Zbog manjka aktivnosti u zimskom razdoblju put ga je odveo u rukometnu dvoranu.
– Zbog svojih prijatelja i vršnjaka sam prvobitno počeo trenirati nogomet. Međutim, moja rukometna priča je počela s nekih 9 godina, kada po zimi nisam imao ništa za raditi jer Orač nije imao treninge. Budući da sam uvijek bio zaluđen sportom, s tatom sam počeo odlaziti na rukometne treninge. Na početku sam bio s godištem koje je trenirao moj tata, to je bilo 2007. i 2006., a nakon pola godine sam nastavio sa svojima – prisjeća se Erik Radujković svojih početaka.
Njegova ljubav za nogometom tu ne prestaje. Erik je veliki nogometni fanatik koji i dalje voli povremeno odigrati koju utakmcu za svoj lokalni klub NK Orač, koji se natječe u 2. ŽNL.
Rukometni počeci
Kroz karijeru nije bio sklon promjenama trenera. U čitavoj je karijeri imao je samo tri trenera. Ne računajući sami početak, prvi trener bila mu je Nevenka Đurak, koja ga je vodila od kategorije U9 do U15.
Nakon nje kormilo je preuzeo njegov otac, Siniša Radujković, koji ga je trenirao posljednje dvije godine te mu je trenutno, nakon prelaska u slovenski RK Jeruzalem Ormož, trener Damir Turković.
Budući da je on jedan od rijetkih sportaša koji je imao priliku da ga trenira vlastiti otac, neki bi pomislili da je njegov put bio lakši od ostalih, no varaju se.
– Kao trener me tata definitivno nikad nije favorizirao i davao mi nekakve povlastice. Ako išta, još sam mu malo više bio na piku nego ostali. Svaku svoju minutu morao sam izboriti tri puta većim radom od ostalih – kaže Erik.
Osim trenera, Erikovih sedam godina u GRK-u obilježile su lijepe uspomene kojih se on vrlo rado prisjeća.
– Iskustvo odlično, društvo odlično. Otišao sam iz kluba u jako dobrim odnosima sa svima, i s trenerima i sa suigračima s kojima se i dan danas družim. Uz taj klub vežem puno lijepih sjećanja, ali ove sezone sam odlučio da moram prvenstveno misliti na svoju karijeru i napredak.– opisao je Erik kako mu je bilo u GRK-u.
Promjena sredine
Nakon smjene trenera, generacije i ostalih promjena unutar kluba, odlučio se i on sam da je vrijeme za promjenu.
– Ormož je klub koji je meni osobno vrlo blizu. Budući da sam iz Petrijanca, meni dođe na isto idem li na treninge u Varaždin ili u Ormož. Poklopilo se dosta stvari, moj tata je igrao ondje prvu ligu dobrih 10 godina, trener je iz Varaždina, a imam i neke veze tamo u klubu. Nije mi trebalo puno da se prilagodim, kratko rečeno uvjeti su vrhunski. Suigrači su odlični, trener odličan, novo dvorana, teretana, klub je odlično vođen, to su samo neki od razloga. Isto tako se i zahvaljujem treneru Turkoviću, koji mi je puno pomogao u prilagodbi – opisuje Erik svoj dolazak u Ormož.
Za reprezentaciju saznao slučajno
Najznačajniji uspjeh u karijeri je definitivno poziv u reprezentaciju. Prvo se nalazio na listi pričuva kao rezerva te je kasnije zbog rotacije između nekolicine igrača upao i na sam službeni popis. Okupljanje se održalo u Poreču, a trajalo je od 17. prosinca pa sve do 23. prosinca i uključivalo je 22 igrača iz cijele Hrvatske.
– Bio sam kod svog dragog prijatelja, Ivana Peršića, a to sam saznao preko prijatelja iz Trilja. On mi je napisao kako sam zasluženo upao, a ja sam ostao zbunjen i nije mi bilo jasno o ćemu on priča. Misli li na taj predpoziv ili što? Nakon toga sam išao na službene stranice HRS-a i pogledao novi popis i vidio svoje ime. Bilo je veliko veselje, prijatelju je bilo dosta trago i moram priznati da je to bilo jedno vrlo ugodno iznenađenje – izdvaja Erik.
– Na pripremama nam je bilo super. Igrači odlični, treneri vrhunski, vrhunska priprema. Bili smo smješteni u lijepom hotelu, sve je bilo na nivou. Fizički nije bilo toliko naporno jer je bio kraj sezone pa nas nisu htjeli toliko drilati. Posebno mi se svidio edukacijski dio gdje smo dosta toga novog naučili o zdravoj prehrani i nutricionizmu – ispričao nam je Erik.
Otac rukometaš
Erik prati stope svoga oca koji je bio uspješan rukometaš. Njegov otac, Siniša Radujković, do svoje je 25 godine igrao u Varaždinu, u RK Crodelu i u zlatnim godinama RK Varteksa. Igrao je sa poznatim imenima kao što su Lacković, Vujović, Jeftić, Turković, Malner, Rodik.
Nakon toga je otišao u Ormož. Kao stranca nisu ga odmah prihvatili i cijenili, čak su ga pokušali i istjerati iz kluba. Usprkos poteškoćama u prvoj godini, kasnije se uspio prilagoditi te je ostavio velik trag u tom klubu.
Valja napomenuti da se vodi kao peti strijelac u povijesti kluba. U Ormožu je igrao Prvu slovensku ligu dobrih 10 godine te se tamo i umirovio sa 38 godina.
– Moj tata je meni bio veliki uzor kroz moje odrastanje, i kao igrač i kao osoba. Htio bih biti kao on i nadam se da mogu dostići taj njegov uspjeh. Naravno, cilj mi je da budem i bolji nego on, no to će samo vrijeme pokazati uz moj rad i moju predanost prema sportu. Osjećam mali pritisak zbog toga jer se očekuje da budem profesionalac isto kao i on. Stvar pogoršava to da je u klubu većina ljudi još od tada kad je i on bio pa me svi znaju ko njegovog sina, ali ja smatram da se s tim pritiskom dobro nosim i namjeravam tako nastaviti. Dobro sam započeo sezonu, prvi smo u ligi i za sad sve ide odlično, no uvijek može bolje – rekao je Erik o svom ocu i pritisku kojeg osjeća.
Obitelj najveća podrška
Cijela obitelj Radujković u jako je bliskom odnosu s rukometom. Osim Erika i Siniše, u rukometu su i majka Sandra i sestra Erin.
Njegova majka je svoju karijeru nažalost morala završiti vrlo rano, sa samo 19 godina, zbog ozljede meniskusa. Sestra, koja je s rukometom započela prije 4 godine, tek gradi svoju karijeru. Također, njegova baka, Marija Balaić, branila je za Koku u Prvoj Jugoslavenskoj ligi.
– U obitelji smo si međusobno najveća podrška. Jedni drugima odlazimo na utakmice i navijamo jedni za druge. Obitelj ti uvijek pomogne dok ti je najteže i zato je super da se na nekoga možeš tako osloniti. Nedavno smo baš bili na turniru u Srbiji, koji se pretvorio u lijepi trodnevni obiteljski izlet – ističe Erik.
Rukometni ciljevi
Sigurno je da je već sada proživio san mnogih mladih rukometaša, no Erik ne staje ovdje. Njegovih ciljeva ima puno više.
– Najveći cilj mi je definitivno, dostići i prestići uspjehe svog tate, naravno ima ih još. Htio bih igrati prvu ligu, prije svega tu u Sloveniji, a kasnije i Hrvatskoj. Ako ću imati sreće da me ozljede zaobiđu i da ja odradim svoje, naravno da bih htio igrati i za seniorsku reprezentaciju, a kasnije i u najboljim ligama na svijetu kao što su Njemačka ili Francuska liga, no to će vrijeme pokazati – kaže Erik.
Škola i rukomet
Erik pohađa Drugu gimnaziju Varaždin u kojoj je, osim sporta, aktivan i u drugim projektima i natjecanjima. Sudjelovao je u Erasmus projektu, s kojim je u zimi 2023. išao u Dansku. Što se sporta tiče, svoju je školu predstavljao na županijskim natjecanjima u rukometu i košarci.
– Uvijek je bilo teško kombinirati sport i školu, no ove godine pogotovo. Igram za dvije kategorije, kadete(U17) i omladince(U20), i raspored mi je često pun i teško se snalaziti. Prije par tjedana smo u pet dana imali četiri utakmice i to te uvijek iscrpi i fizički i psihički, no to je jedna od stvari s kojom ću se morati naučiti nositi. Ne bih htio zbog jednog zapostaviti drugo, a potrudit ću se i da tako ostane – opisao je Erik kombinaciju sporta i škole.
– Htio bih završiti gimnaziju i upisati KIF, to mi je cilj što se tiče škole. Najvažnije mi je da ostanem u sportu jer je to jedan veliki dio mog života i jednostavno je nešto bez čega ne mogu – dodao je.
Erik je mladi sportaš koji svojim talentom, radom i odlučnošću pokazuje da se snovi mogu ostvariti. Njegova priča o odrastanju u sportskom okruženju, suočavanju s izazovima i ambicioznim ciljevima može itekako biti inspiracija mladima koji žele uspjeti, ne samo u sportu već i u životu. Uz dosadašnji napredak, podršku koju ima i malo sreće, nema sumnje da će ga predanost i upornost odvesti na sam vrh rukometne scene.
