Pobjednik varaždinskog maratona do svoje 42. godine živio je sjedilačkim načinom života. A onda je jednog dana odlučio to promijeniti…
Čak dva člana varaždinskog Trkačkog kluba Marathon 95 našla su se na pobjedničkom postolju prilikom proglašenja najboljih u najprestižnijoj disciplini 8. Hervis Varaždinskih zimskih utrka. Maratonsku duljinu od 42,2 kilometra toga je dana najbrže istrčao Neven Jurković, s rezultatom 2:50:38. Oko šest minuta nakon njega u cilj je ušao Ivan Golub, zabilježivši službeno vrijeme od 2:56:21. Utrku je ukupno završilo 85 trkačica i trkača.
Bila je to prva maratonska pobjeda Nevena Jurkovića, trkača koji se rekreativnim dugoprugaškim trčanjem počeo baviti u zreloj dobi te u proteklih deset godina ostvario iznimne rezultate. Dovoljno je reći da u svojoj kategoriji (muškarci stariji od 50 godina) na maratonskim ili polumaratonskim utrkama širom Hrvatske redovito osvaja prvo mjesto!
Poboljšao svoj osobni rekord
No kod dugoprugaških utrka, reći će mnogi trkači, manje je bitno mjesto na postolju. Ono, naime, uvijek ovisi o konkurenciji. Daleko je važnije što pokaže štoperica. A Jurkovićeva je pokazala da je u Varaždinu poboljšao svoj maratonski rekord za oko četiri minute.
“I ovaj je trebao biti ispod 2:50. Sljedeći će, nadam se, biti bliže 2:45. To očekujem na temelju toga što ni sada nisam bio potpuno spreman. Pripreme nisu protekle u skladu s planiranim. Imao sam neke manje ozljede. Zimi je sklonost ozljedama veća jer se na nižim temperaturama treba bolje zagrijati – mišići su krutiji. To je navika koju tek trebam usvojiti. Još oko Nove godine nisam bio siguran hoću li trčati ovaj maraton. Tek tjedan dana prije utrke uplatio sam startninu, kad sam osjetio da postoji šansa da ga završim.”
Kaže da je mjesto na postolju očekivao.
“Nadao sam se, u svakom slučaju, biti među prva tri. To se može procijeniti prema popisu prijavljenih. E sad, jesam li se nadao pobjedi… Kad je baš maraton u pitanju, prije svega se nadaš dolasku do cilja. Mislio sam ovako: ako završim ovaj maraton, mogu se nadati mjestu na postolju.”
Dominantan u svojoj kategoriji
I on kaže da je postolje manje bitno.
“Pa ni vrijeme čak nije presudno. Svi se lovimo za te brojke, ali na maratonu si na kraju zadovoljan ako ‘preživiš’. Što je dulja distanca, to je neizvjesnost veća. Dosad sam samo jednom odustao u deset godina trčanja. Pojavilo se ono što trkači zovu ‘bodac’. To je bol ispod rebra, kao da ti netko okreće nož. Doslovno sam morao stati, nisam mogao ni hodati. Bilo je to 2018. na Prvenstvu Hrvatske u polumaratonu u Zagrebu.”
“Ta bol mi se ponovno pojavila na osmom kilometru ovog maratona. Dva kilometra sam trčao s njom. Prvi osjećaj je panika. Osjećaš se odlično u nogama, ali istovremeno osjetiš jaku bol i neizvjesno je hoćeš li izdržati još deset koraka, a do cilja je više od 30 kilometara… Čitao sam da se dubokim disanjem to može prevladati, pa sam se sljedeća dva kilometra fokusirao na duboko i sporo disanje. Nije to jednostavno pri tempu od 4:00 po kilometru, ali srećom, pomoglo je – bol je nestala i nije se više vratila do cilja.”
Tempo kojim je Jurković istrčao ovaj maraton bio je 4:01 min/km. Onima koji ne trče teško je predočiti koliko je to brzo. Najjednostavnije bi bilo reći – neka pokušaju istrčati u tom vremenu razdaljinu od pješačkog mosta kod Dravskih bazena do prvog sljedećeg prema zapadu. No čak i oni koji znaju što znači taj tempo teško mogu zamisliti kako to izgleda kad ga treba ponoviti 42 puta.
U kategoriji M50 rezultati koje Jurković postiže svrstavaju ga među gornjih 2 posto na globalnoj razini. I pritom ne govorimo samo o rekreativnom trčanju, već općenito. U Hrvatskoj u toj kategoriji Jurković je gotovo uvijek na najvišoj stepenici postolja.
Sjedilački način života
A počeo je trčati tek s 42 godine.
„Od 25. do 42. godine vodio sam sjedilački način života. Osam sati na poslu za računalom, pa još toliko kod kuće, budući da sam se hobistički bavio fotografijom. Kad živiš na trećem katu bez lifta i počneš puhati na stepenicama ili ti postane teško sagnuti se i zavezati cipele, znaš da nešto nije u redu. Shvatiš da ti može biti samo gore ako ne promijeniš smjer. To mi je bio okidač za početak trčanja.”
U mladosti je pokazivao sklonost sportu, a krajem osnovne škole čak je trenirao atletiku – sprinterske discipline – na Slobodi, pod vodstvom trenera Nine Meića. U srednjoj školi prestao je trenirati zbog, kako kaže uz smijeh, drugih prioriteta.
„Ali mislim da mi je ostalo ono što sam tamo naučio. Prvenstveno mislim na tehniku trčanja, na učinkovitost pokreta.”
Pomicanje granica
Danas mjesečno pretrči između 300 i 500 kilometara.
„Prošle godine nakupilo se više od 4.000 kilometara, što je prosječno 360 kilometara mjesečno. Za samo zdravlje bilo bi, naravno, dovoljno i manje, ali ovo sada je više igra. Sa samim sobom. Pomicanje granica.”
Prvih devet godina trčanja nije radio nikakve dodatne treninge snage niti je pratio poseban režim prehrane.
„To, naravno, nije za pohvalu. No i to polako mijenjam. Posljednjih nekoliko mjeseci uvodim treninge snage i već sada mi je mnogo lakše trčati. Kad su noge već umorne, osjećam da u njima još uvijek ima snage – snage koje prije nije bilo – i da mogu ‘stisnuti gas’ čak i nakon 30 kilometara u nogama.”
S vremenom je prihvatio i to da se rezultati poboljšavaju ne samo jačim treninzima, nego i većom količinom odmora. No, kad govori o odmoru, ne misli na ležanje. Za njega su odmor lagana trčanja. A laganim trčanjem smatra tempo između 5:15 i 5:45 minuta po kilometru.
Trčanje te prizemljuje
Prisjeća se da je vrlo brzo nakon početka trčanja počeo s natjecanjima. Prvi korak bila je popularna Dravska cross liga u organizaciji Trkačkog kluba Marathon 95. (Njezino 33. izdanje počinje za manje od mjesec dana, 3. travnja, četvrtkom od 18 sati. Kao i svake godine, tu su dvije dionice za djecu – 400 i 800 metara, 2000 metara za hodače i nordijske hodače, kao i 2000 metara i 5600 metara za trkače.)
„I onda se prisjetiš kako si u mladosti na atletskoj stazi trčao sprinterske discipline pa pomisliš da možeš jednako tako i na duge staze, po cesti i makadamu. Samo ti treba malo kondicije. Ali vrlo brzo te trčanje prizemlji. Jedna od njegovih najboljih strana je to što te prizemljuje. U početku imaš velike ambicije, želiš postići neki rezultat. Možeš se i zaletjeti, pogotovo na utrci. Ali vrlo brzo vidiš na kojoj si stvarnoj razini.”
Ponekad trkač može biti i fizički savršeno spreman, ali samo u „laboratorijskim” uvjetima – dok na stazi, na dan utrke, sve to može pasti u vodu. Nema garancije…
„Na ovoj utrci bilo je oko nula stupnjeva. Idealno bi bilo nešto više, između 5 i 7 stupnjeva. Vjetra nije bilo, što je dobro, jer on smeta još više od hladnoće.”
“Zid” nakon 30. kilometra
Mnogi maratonci svjedoče o velikoj krizi koju dožive nakon pretrčanog 30. kilometra. Opisuju je kao ogroman fizički i psihološki pad. Znanost objašnjava da se to događa kada tijelo potroši pohranjene zalihe glikogena.
„Nisam to doživio kao ‘zid’ o kojem drugi pričaju. Prije bih to opisao kao osjećaj da ti netko stavi dodatni teret na leđa. Odjednom te uspori. Noge postaju puno teže. Često se kaže da je maraton utrka na 10 kilometara s 32 kilometra zagrijavanja. Na kraju pobjeđuje onaj tko bolje izdrži s tim teškim nogama.”
“Osjećam se kao da mi je 25”
Rezultata, jasno je, nema bez redovitosti. Dugotrajne redovitosti. Ponavljanja i ponavljanja i ponavljanja. Zanima nas kako je Jurković razvio samodisciplinu.
„Natjerati se treba samo da se krene trčati. Kad se krene, postaneš ovisan čim osjetiš neki rezultat. Ne mislim nužno na vrijeme, na brojke, nego na osjećaj vezan uz zdravlje, mobilnost i izdržljivost. Ako vidiš da ti nešto donosi zdravstvene benefite, onda je bedasto ne uklopiti to u svoj životni stil.“
Kaže da se ulaganje u sebe trčanjem višestruko vraća.
„S 40 godina, prije početka trčanja, osjećao sam se kao da imam 60, a sad, s 50 godina, osjećam se kao da imam 25. A da taj osjećaj nije isključivo subjektivan, potvrđuju i one brojke s utrka te usporedba s i više nego dvostruko mlađim trkačima.“
Buđenje u 5 ujutro
Često trči rano ujutro prije posla, ali trči i poslijepodne.
„Ujutro trčim od 8 do 12 kilometara, ovisno o tome što planiram popodne. To je samo za razbuđivanje, jutarnja higijena. Oko 45 minuta do jedan sat na hladnom zraku razbuđuje bolje od željezničke kompozicije kofeina.“
Često se budi već u 5 ujutro.
„Ne da se trebam tjerati da u 5 ujutro ustanem i idem trčati prije posla, nego bi mi prisila bila potrebna da ostanem u toplom krevetu sat dulje. No valja naglasiti da ta ranojutarnja trčanja počinju noć prije – ranim odlaskom u krevet, jer tijelo traži barem 7 do 8 sati sna, a često i više.“
Najdraža utrka
Svaki trkač ima staze i utrke koje su mu iz nekog razloga posebno drage.
„Najdraža utrka mi je Plitvički maraton. Prva dva maratona, od ukupno deset, istrčao sam tamo. Prvi je bio 2018. godine, nakon dvije godine trčanja. Smatra se puno težim maratonom jer na stazi ima dosta uspona. Trči se prve nedjelje u lipnju, tako da se poklopilo da sam drugi maraton istrčao na 45. rođendan, a prošlogodišnji Plitvički na 50. rođendan – pola sata brže nego 2019. godine.“
Plitvice, zbog konfiguracije terena, nisu mjesto za postizanje osobnog rekorda. Tamo mu je cilj, kaže, istrčati ispod 3 sata. Prošle godine primaknuo se na 3:05.
Za postavljanje osobnog rekorda pokazalo se da je upravo staza varaždinskog maratona iznimno dobra. Trči se od Arene do rotora u Trnovcu, cestom između Drave i Motičnjaka, u četiri kruga.
Konkurencija – u glavi
Trkačka zajednica je specifična. Mnogo je filozofija i sportskih svjetonazora prisutno u tom svijetu. Tako postoji i ono uvjerenje da je trkač jedina konkurencija samome sebi i slično. Kako na to gleda?
„Konkurencija je u glavi. Njih treba pobijediti – te unutarnje glasove koji ti nekad šapuću da usporiš, a nekad vrište da staneš. A konkurencija na stazi može samo pomoći, jer ili te vuče ili te gura. Ako je ispred, vuče te da ga stigneš, ako ti puše za vratom, onda te gura.“
Nikad nije kasno za trčanje
Jurković kaže da se ne bi želio uspoređivati s najboljim trkačima u našem kraju. Radi se o seniorima s pravim pristupom treningu koji su u sportu cijeli život. Zbog toga sebe ne vidi u tom razredu. To su trkači koji maraton trče ispod 2:30.
Ono što je kod dugoprugaškog trčanja dobro jest to da godine ne isključuju nikoga iz utrke, za razliku od mnogih drugih sportova. Tako je, primjerice, Jakov Klapež sa svojih 77 godina u Varaždinu sada istrčao svoj 86. maraton!
Novi ciljevi i planovi
Neven Jurković, u svojoj 51. godini, iza sebe ima deset istrčanih maratona. I još mnoge druge u planu. Ali i nove ciljeve.
„Želja mi je poboljšati rezultat. Osjećam da bih ove godine mogao na 2:45. No, mora se dosta toga poklopiti – ne samo na dan maratona, nego i dva do tri mjeseca prije, tijekom priprema.”
Prvi sljedeći maraton čeka ga izvan granica Hrvatske. Putuje, zajedno s nekim drugim trkačima iz kluba i obitelji, na Maltu. Utrka je krajem ožujka u Valletti.
„Nikad nisam trčao ni u Ljubljani, ni u Beogradu, ni u Sarajevu, nigdje izvan Hrvatske. Najdalje od Varaždina bilo je jednom u Splitu. A onda sam vidio tu stazu na Malti i nije me trebalo nagovarati.”
Također, želi u Zadru, na humanitarnoj utrci Wings for Life, istrčati 50 kilometara.
„Bio sam dosad pet puta, ali uvijek je završilo debelo ispod planiranog. Wingsi su posebno teški jer se trči početkom svibnja u 13 sati, kada sunce više nema milosti. U tim uvjetima ne bi bilo lako ni stajati više od tri sata na suncu, a kamoli trčati. Najviše sam tamo istrčao 40 kilometara, do Draga. Želio bih doći do Pirovca.”
U Zadru 50 kilometara, u Plitvicama ispod 3 sata, na Malti ispod 2:50. To su njegovi ciljevi. Samo za sada, jer kad ih ostvari, pojavit će se novi izazovi. Jer možda ima 50 godina, ali zenit još nije dostigao.
Vidi se samo vrh piramide
Ipak, koliko god i sam ganjao brojke, Jurković se istovremeno opire tome da se maratonske utrke promatraju samo kroz rezultate:
„Suho brojčano vrednovanje preveliko je pojednostavljivanje nečega što je puno dublje, ljepše i kompleksnije. Da bi čovjek uopće imao hrabrosti stati na startnu liniju maratona, iza njega mora ostati barem tisuću istrčanih kilometara kroz tri mjeseca priprema – a oni se toga dana na stazi ne vide. Tih 42,2 kilometra samo je vrh piramide vidljiv drugima.
Ispod, u dubinama, nalazi se ono što je važnije – temelji piramide, sazidani od ustrajnih, gotovo svakodnevnih izlazaka iz zone komfora. Tamo su znoj, bol, krv, suze, hladnoća, vrućina, strpljenje, strah, nada, hrabrost, disciplina, upornost, odricanja, ozljede, spavanje, ranojutarnja buđenja, pokušaji, pogreške, padovi, dizanja, vrtoglavice, mučnine, usamljenost, iskrenost, spuštanje na zemlju, očekivanja, rizik, učenje, fokus, ponavljanje, monotonija…
Sve to razlog je zbog kojeg i oni koji posljednji prolaze kroz cilj to čine pobjedonosno, kao da su upravo osvojili zlatnu olimpijsku medalju. Jer samo oni znaju iz koje su točke krenuli i kroz što su sve prolazili putem. Na kraju tog puta više ne vrednuješ uspjeh toliko po ubranim plodovima u vidu brojčanog rezultata, koliko po sjemenkama posijanim usput. Sjemenkama koje puno vidljivije rezultate donose u svakodnevnom životu nego možda baš na dan utrke.”
