Na klupu Hrvatske prvi je put sjeo 9. listopada 2017. na Olimpijskom stadionu u Kijevu.

Srpanj 2018. Dan 16. Nikad, ali nikad prije toliko Hrvata nije bilo na ulicama. Čak ni dolazak pape Ivana Pavla II., 10. i 11. rujna 1994., nije okupio toliko ljudi diljem grada. Autobus s viceprvacima svijeta vozio je od zračne luke do Trga bana Jelačića sedam sati, vrijeme za koje se može doći od Zagreba do Dubrovnika. Na čelu autobusa bio je Zlatko Dalić (53), junak, heroj nacije. Danas, dvije godine kasnije, Dalić se sprema za Europsko prvenstvo, pišu 24sata.

- Iskreno, nisam ga ranije gledao, ali u zadnje vrijeme sam ga pogledao nekoliko puta. Što se više bliži Euro, i sam sebe na taj način motiviram te tražim način kako da taj vrhunski osjećaj ponovimo. Sigurno ću taj doček i sve što se događalo iskoristiti u pripremi igrača za Europsko prvenstvo - počeo je Dalić.

Na klupu Hrvatske prvi je put sjeo 9. listopada 2017. na Olimpijskom stadionu u Kijevu. Reprezentacija je bila na niskim granama, u državi su rijetki vjerovali da momčad koja nije mogla pobijediti Finsku može pobijediti Ukrajinu u Kijevu i izboriti Svjetsko prvenstvo. Štoviše, rijetki su vjerovali da postoji osoba koja može, tad već dosta otuđenu reprezentaciju, vratiti narodu. U samo godinu dana Dalić je sve to uspio.

Smatrate li to vašim najvećim uspjehom?

- Rezultatski gledano, srebro je najznačajnije što nam se dogodilo i naš najveći uspjeh, ali po meni je još veći uspjeh što smo reprezentaciju vratili narodu, da ponovno svi jedva čekaju utakmice, da svi navijaju i raduju se s nama. Evo, da imamo 100.000 ulaznica za prvu utakmicu Eura s Englezima na Wembleyu, siguran sam da bi 100.000 Hrvata bilo s nama. Moramo održati to zajedništvo i u tome nam morate pomoći i vi, mediji. Ono što smo napravili tijekom Svjetskog prvenstva nisu samo moj uspjeh i uspjeh igrača, nego i navijača i medija, svi smo skupa okrenuli razmišljanje ljudi u Hrvatskoj i gurali reprezentaciju naprijed. Svi su u tome dali svoj doprinos i time je on vredniji - kaže Dalić.

Imate li omiljenu fotografiju sa SP-a u Rusiji?

- Dvije stvari nikad neću zaboraviti, jedna je kad smo dobili medalju, i kad smo se svi skupa na kiši slikali. I stožer, i cijela momčad, i svi koji su bili u ekspediciji u Rusiji... To mi je slika koju pamtim i koje se često sjetim, često mi se zavrti u mislima to kako smo svi bili dio jedne momčadi koja je sjajno odradila posao od prvoga do zadnjega dana. Ako govorimo isključivo o fotografiji, onda je to fotografija Šime Vrsaljka koji leži na hrvatskoj zastavi. To je za mene najljepša fotografija sa Svjetskog prvenstva, i to ne samo kada je u pitanju Hrvatska, nego općenito, najbolja fotografija sa Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Bilo je to zaista ljeto za pamćenje. Zajedništvo, atmosfera, pa i ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku ne može se mjeriti ni s čim. No sad je pred Dalićem i “vatrenima” novi zadatak. U lipnju počinje Europsko prvenstvo. Otvaranje na Wembleyu protiv Engleske. Uh, da je ponoviti Rusiju, da je opet osjetiti takvo zajedništvo, ponos koji je zarazio cijelu domovinu... Ajmo malo o Euru...

Možemo li ponoviti uspjeh iz Rusije na Euru?

- To se pitaju svi, pa i mi. Po meni će na Euru biti teže nego na Svjetskom prvenstvu, čak deset reprezentacija može postati prvak Europe, a da to ne bude ni čudno ni iznenađujuće. Imamo četiri reprezentacije iz ruskih polufinala, Francusku, Belgiju, Englesku i Hrvatsku, tu su Nijemci koji se žele vratiti, pa Nizozemci i Talijani koji nisu ni bili u Rusiji, tu je Portugal koji brani zlato iz Francuske... Bit će teško, moramo ići korak po korak, najprije proći skupinu, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje, tko će nam biti protivnik. Eto, ne znamo ni tko će nam doći kao treći protivnik u skupini... Često me pitaju za mogućnost da to bude Srbija i svima odgovaram isto. Ne bih želio da to budu oni, prije svega zbog toga što su oni dobra reprezentacija, najbolja od onih koje igraju kvalifikacije, ali i zbog svega što bi taj susret donio. Nemam ništa protiv njih, kad kažem da ih ne želim, onda je to prije svega zbog toga što ne želim jakoga protivnika, nego što slabijega - smatra Dalić.

Neće puno mijenjati sastav za Euro

Hrvatski igrači su u velikoj formi, što Dalića posebno veseli. Dolaze mladi kao Pašalić, Vlašić,  tu su seniori Modrić, Rakitić... Izborniče, hoće li biti puno promjena u momčadi u odnosu na sastav iz Rusiju?

- Drago mi je da su naši igrači u formi, da igraju, zabijaju..., ali meni je bitno da dobri i zdravi budu u svibnju, uoči priprema. Kad god smo imali tjedan, dva za uigravanje, mi smo se dobro posložili i napravili dobre stvari. Drago mi je i da se pojavljuje puno mladih igrača, smjena generacija mora doći prije ili kasnije. Nekad puno kvalitetnih igrača izborniku predstavlja i problem, koga izabrati, kako sve posložiti... Moja poruka mladima je da moraju biti strpljivi i čekati svoju priliku, jer ja sigurno neću puno mijenjati za Euro, a njihovo vrijeme će doći nakon toga, kroz Ligu nacija, iduće Svjetsko prvenstvo.

Jednog dana ćete otići s mjesta izbornika, razmišljate li o tom trenutku? Kako ćete se oprostiti, koliko će vam biti teško?

- Život nosi svoje, moramo to svi prihvatiti. Kad god sam dolazio u klub bio sam spreman za odlazak. Razmišljam o tome, svjestan sam da to neće biti lako i jednostavno, ovo je za mene najdraži posao koji sam mogao ikad dobiti, voditi reprezentaciju svoje domovine i svog naroda. Bit će teško otići, znam da ću to jako emotivno proživljavati, ali kako god završilo, ja ću u biti ponosan na vrijeme koje sam proveo na klupi Hrvatske, bit će to zauvijek najbolje razdoblje moje sportske karijere.

Koliko ste napredovali kao trener? Da imate ovu pamet i iskustvo, što biste promijenili u karijeri?

- Ne bih ništa mijenjao, kao trener sam napravio jako puno, počeo sam od nule, iz ničega, gradio karijeru korak po korak, nisam preskakao stepenice, svake godine rastao u ovih sad već 15 godina. Osvojio sam prvenstvo, kup i superkup s klubom, igrao sam i finale azijske Lige prvaka, a kao izbornik sam igrao finale Svjetskog prvenstva. Iskreno, napravio sam i više nego što sam očekivao na početku karijere, i zbog toga ne bih ništa mijenjao. Naravno, ostaje žal za ta dva finala u kojima sam poražen, ali ne može čovjek napraviti i osvojiti baš sve.

Kroz Dalićeve ruke prošlo je jako puno igrača, što kroz HNL, što kroz azijsku priču, što kroz izborničku. Primjerice, Zlatko Dalić samo je u HNL-u vodio 128 utakmica. Bio je trener Varteksa, Slaven Belupa i Rijeke. Na kraju, u 30 utakmica na klupi reprezentacije vodio je mnoge hrvatske zvijezde. I, da, bio je pomoćnik Draženu Ladiću na klupi mlade reprezentacije.

Puno više očekivao sam od Sharbinija

Jeste li trenirali kojeg igrača za kojeg ste mislili da će napraviti veću karijeru ili nekoga tko vas je iznenadio i napravio više nego što ste očekivali?

- Po meni, onaj od koga sam definitivno puno više očekivao je Anas Sharbini, on je morao napraviti puno veću karijeru. Zatekao sam ga u Rijeci sa 18 godina, dali smo mu desetku i kapetansku traku, igrao je sjajno, dogurao do reprezentacije i negdje se izgubio. Po meni, on nije napravio koliko je trebao... Što se tiče ove druge kategorije, mislim da me nitko nije previše iznenadio, nisam griješio u procjenama igrača koji bi me iznenadili velikom karijerom, a da to nisam od njih očekivao.

Već kao igrač Zlatko Dalić pokazivao je trenerske sklonosti, bio je lider na terenu, a te osobine zadržao je i kao trener.

Koga od sadašnjih igrača vidite kao dobrog trenera? Tko ima liderske crte, kakve ste vi imali? 

- Ne znam tko će se uopće od njih željeti baviti trenerskim poslom. Koliko sam vidio, svjesni su što sve taj posao nosi sa sobom, koliko je to stresno, teško i odgovorno, a kako su uglavnom svi osigurali egzistenciju i zaradili koliko im treba, nisam baš siguran da će se upustiti u tu priču. Ostati u nogometu i oko nogometa da, ali sad, da će baš biti treneri...

Rekli ste da se ne libite pitati za savjet kolege. Zovete li i dalje za poneki savjet i zovu li vas kolege, s obzirom na to da ste viceprvak svijeta?

- Nikad me nije bilo sramota porazgovarati s bivšim izbornicima i trenerima, zatražiti od njih savjet, a sad kad sam iskusniji, i kad znam puno više, otvoren sam za mlađe kolege koji trebaju savjet. Mislim da je to normalno i da je to jedino ispravno. Kome god od kolega treba, moja su mu vrata otvorena.

Inače, 24sata danas slave 15. rođendan. Sjećate li se gdje ste bili prije 15 godina?

- U vrijeme kad je vaš list počeo izlaziti bio sam sportski direktor Varteksa i pomoćni trener legendarnome Miroslavu Ćiri Blaževiću. Nedugo potom, u svibnju, nakon što je Ćiro postao trener Hajduka, preuzeo sam samostalno vođenje momčadi. Dakle, moglo bi se reći da smo i vi i ja startali nekako u isto vrijeme. Varteks je u to vrijeme bio jak, Benko, Jertec i Pokrivač bili su na početku karijere, igrali su Granić, Šafarić, Jolić...

Čitate li 24sata?

- Moram vam priznati da novine rijetko čitam, tu i tamo ih prelistam, uglavnom sport, pa tako i 24sata. Puno više informiram se preko portala kad uhvatim nešto vremena, na mobitelu prelistam vijesti da znam što se događa. Vaš portal je zanimljiv i pregledan i želim vam još puno dobrih godina, kvalitetnih tekstova i korektne suradnje koju smo od početka imali, pogotovo tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nama je bilo jako važno da se pišu samo provjerene i točne informacije i zahvaljujem vam na profesionalno odrađenom poslu.

Gdje se vidite za 15 godina: u ligi "petice", na izborničkoj klupi ili u mirovini uz odmor i ribolov?

- Sigurno ću biti u mirovini, ako Bog da družit ću se s unucima. Neću još dugo biti trener, naporan je ovo posao koji crpi čovjeka, tako da možete biti sigurni da ćete me za 15 godina puno teže nagovoriti na ovakav intervju. Bit ću obiteljski čovjek, dakle u ulozi koju najviše volim.

Koliko je Hrvatska napredovala u posljednjih 15 godina?

- U nekim segmentima smo napredovali, a ja bih rekao da smo najviše napredovali u sportu. Tu smo baš kako treba, postižemo uspjehe na raznim sportskim borilištima i doista bih želio da Hrvatska kao država bude uspješna u svim segmentima kao što je uspješna u sportu. Bilo bi to sjajno za sve nas.

Zlatko Dalić čovjek je koji je Hrvatskoj pružio nezaboravno iskustvo. Toga ruskog ljeta bilo je čarobno biti Hrvat.

- Zaista mi se u posljednje dvije godine preokrenuo život. Kad sam preuzeo reprezentaciju, nisam bio toliko poznat, nisam bio jedan od onih koje svi znaju... Godi mi, ali previše je toga. S druge strane, ne mogu odbiti ljude jer ne želim da mi netko dobacuje i komentira: "Vidi ga, uobrazio se, ne javlja se. Prebacilo ga".

Ako će to ljude usrećiti, onda sam i ja sretniji zbog njih. Ulazak u finale države od 4,5 milijuna stanovnika, za koju je navijao svijet, nešto je posebno. Utakmica s Engleskom je za pamćenje, Mandžukićev gol je najvažniji u hrvatskoj nogometnoj povijesti. I ne znam kako objasniti taj osjećaj kad smo izborili finale, nešto neopisivo. I danas ga osjećam i nikad neće proći.

Danas, dvije godine poslije, još ste najpopularniji Hrvat. Kako vam danas prolaze dani? Primjerice, možete li se prošetati Hrvatskom ili otići na kavu, a da vas netko ne zaustavi i nešto priupita, zatraži fotografiju?

- Teško, to mi je i malo problem, to što sam izgubio privatnost i svoj mir, ali to ide u paketu s poslom koji radim. Ne mogu i ne želim nikoga zanemariti, kako ću odbiti nekoga tko želi fotografiju, potpis, tko želi popričati... Ako mi ljudi tako iskazuju poštovanje, moram i ja njima uzvratiti na isti način. I nije mi to teško. Drago mi je što ljudi koji me dobro poznaju kažu da se nisam promijenio nakon Rusije, to shvaćam kao veliki kompliment - zaključio je Dalić za 24sata.