1. Vikanje smiruje dijete i privlači njegovu pozornost
Ne. Kad dijete uđe u jedan od svojih ispada bijesa, bolje ćete mu privući pozornost i smiriti ga približavanjem i tišinom. Inače, u nekom trenutku vikanje postane normalan način komunikacije: dijete će na kraju misliti da je to način na koji ljudi razgovaraju. Ali kad roditelj ostane u tišini, dijete ga ne može čuti sve dok ne zaustavi svoje tantrume. I na kraju hoće.
No, stručnjaci za roditeljstvo kažu da mir mora biti povezan s tišinom. Ljutnja i frustracija poslužit će samo za stvaranje povratne petlje emocija. Sljedeći put probajte se smiriti i pričekajte da se dijete smiri, neovisno o pogledima stranaca dok ono vrišti. Mirno, blisko razgovarajte s djetetom. Pročitajte Tatinu poruku svim osuđujućim pogledima stranaca: ‘Upravo gledate što je potrebno kako bi dijete postalo čovjek’
2. Strogi roditelji odgajaju pristojnu djecu
Postoji popularna ideja da je jedini način podizanja dobrog djeteta putem strogoće. No, ‘ili će biti kako ja kažem ili nikako’, ne potiče djecu na razvijanje empatije. Dolazi do toga da se odnos roditelja i djeteta temelji isključivo na nadređenosti i podređenosti.
Objašnjavanje i preusmjeravanje predstavljaju najbolji način. Izbjegavajte neprestane sukobe kod kuće kroz strpljenje i ogromnu (da, ogromnu) količinu razgovora objašnjavajući zašto stvari moraju biti takve, a ne naređujući.
3. Udarac ‘po guzi’ nije nikoga povrijedio
Lupanje po guzi nije više uobičajeno kao što je nekad bilo, ali ideja da tjelesno kažnjavanje može biti učinkovito, traje i dalje. Istraživanje iz 2016. godine objavljeno u časopisu Journal of Family Psychology gledalo je 50 godina istraživačkih podataka povezanih s više od 160.000 djece, koja su bile disciplinirana udarcima otvorenom rukom ‘iza leđa ili ekstremiteta’.
Na temelju meta-analize, istraživači su otkrili da je udaranje rijetko postiglo dugoročni cilj mijenjanja lošeg ponašanja. Međutim, bilo je povezano s lošijim mentalnim stanjem djeteta, agresijom i antisocijalnim tendencijama. Još gore, rezultati su bili gotovo identični onima povezanim sa zlostavljanjem u djetinjstvu.
4. Ako kažete ‘da’, to je neuspjeh
Postoje slučajevi kada je riječ da potpuno razumna strategija da se izbjegnu nepotrebni sukobi koji dovode do krivog načina dispcipliniranja. Glavna briga roditelja trebala biti zdravlje i sigurnost djeteta. Uostalom, ‘borite’ se s malim ljudima koji se još sami bore s reguliranjem želja i emocija. Pročitajte Kako odgojiti dijete bez vikanja: kad obećanja, moljenje i prijetnje ne ‘pale’
5. Nemojte pregovarati s djecom
Postoji način pregovaranja s djetetom koji će dovesti do boljeg ishoda ponašanja. Ali ideja je da dijete ne “drži sve karte u rukama”nije onaj koji drži kartice, iako ima osjećaj da je došlo do pobjede stoljeća.
Roditelji bi trebali krenuti u pregovaranje koristeći suosjećanje kako bi izgradili vezu s djetetom u tom trenutku. Sljedeći je korak pružiti niz prihvatljivih opcija. Roditelji i dalje kontroliraju uvjete, ali djeca imaju osjećaj da vode glavnu riječ jer im je dodijeljeno pravo na izbor.
Izgleda kao pregovaranje i osjećate se kao da pregovarate s djetetom. Ali mogli bi to nazvati i manipulacijom – i nije mit da je odgojilo generacije prije nas.