Ranojutarnje zrake sunca provirile su u sobu i otvorile nam teške kapke koji su se jučer nakon cjelodnevnog istraživanja Angkor Wata, oko 9 sati navečer iznenada i nekontrolirano zatvorili. Stiglo je novo, kambodžansko jutro!
Sjedim na rubu kreveta, i razmišljam o strategiji današnjeg stopiranja – da li uzeti lokalni autobus koji će nas odvesti van grada, ili da samo udarimo pješice i izađemo sami iz njega. Budim Lucy, pakiramo ruksake, punimo prazne flašice s vodom i krećemo!
Na putu prema recepciji prolazimo pored bazena koji je smješten u stražnjem djelu dvorišta. Svih ovih dana bazen je većinom bio prazan, tek tu i tamo neki nadobudan plivač rastezao bi se u njemu, ali baš sada kada napuštamo ovo mjesto, u bazenu prevladava totalna ludnica, histerija, euforija. Bob Marley pojačan do kraja probija kroz zvučnike koji vise na lancima sa stropa, ljudi uz rastafarijanski ritam ulijevaju alkohol u sebe čija su lica natopljena srećom kao da sutra ne postoji!
Pogled mi se produžio na duboke, crne i netreptajuće Lucyne oči koje me bulje, te iščekuju koje će biti moje sljedeće riječi. Sada sam već poprilično siguran da ćemo ostati još jedan dan ovdje, ali svejedno, riječi moraju biti izgovorene!
‘Maaa znaš što Lucy, mogli bi ostati još jedan dan ovdje!? Što misliš o tome??’
‘Daaaaaa!! Savršeno!!!’, odgovara te se okreće i radi prve korake prema sobi.
Vraćamo se u sobu gdje ruksake mijenjamo za kupaće, te u ekstazi trčimo prema bazenu. Skačem na glavu, te ronim, ronim, i pojavljujem se centimetar ispred šanka koji se jednim dijelom nalazi u vodi. Naručujem dvije pive, naslanjam na rub bazena, te dok čekam da mi se Lucy pridruži gledam u vedro nebo i shvaćam kako je život lijep!
Taj dan upoznali smo najviše ljudi, saznali najviše korisnih informacija, i čuli najviše priča nego svih proteklih dana. Točno u podne, kada je sunce bilo najjačeg intenziteta, rentali smo bicikle i otišli u laganu vožnju koja nas je dovela do jedne, vrlo uznemirujuće i frustrirajuće ‘točke’ grada, mjesta gdje je prije par desetina godina počinjen opći genocid na ljude. Danas, na tom mjestu ostale su samo lubanje i kosti.
POL POT – čovjek koji je izgubio dodir s realnošću!
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postao je premijerom Kambodže koja se tada gušila u strogom režimu komunizma. Kada je gospodin Pol sjeo na tron, krenuo je vrlo ofenzivno. Bio je jedini diktator u povijesti svijeta koji je naredio opći genocid na jednu državu. Želio je uništiti cijelu Kambodžu, te započeti novo doba.
U razdoblju od 1975. do 1979. godine bio je odgovoran za smrt 2-3 milijuna ljudi, što je tada činilo 30 posto ukupne populacije. Taj nezaustavljivi entuzijazam svrstava ga na 6. mjesto najzlobnijih diktatora u povijesti.
Ma, što reći nego da je gospodin Pol bio pravi, nemilosrdan gad!
Mjesta na kojima su se održavala masovna ubojstva prozvana su ‘Killing fields’ ili poljima smrti. Jedan takav nalazi se u Siem Reapu gdje su danas, u staklenom monumentu, izložene ljudske lubanje i kosti.
Napuštanje Siem Reapa
Svanulo je novo jutro! Tko bi rekao, jel’ da?. Pred nama je novi dan, i novi pokušaj da napustimo ovaj hostel. Pogledavam kroz prozor i primjećujem da je dvorište totalno prazno, bazen totalno prazan, turistima niti traga (ili su svi u Angkor Watu, ili se još nisu probudili), te se nadzire samo prazan šank po kojemu se konobari lakte, buljeći u svoje mobitele.
‘Hej, ajde, idemo…sad nam je prilika!!’, bile su prve riječi koje su rezonirale po sobi.
KONAČNO napuštamo hostel, te hodamo prema glavnoj cesti, odbijajući dosadne, naporne, bezbrojne taksiste koji su mi vrlo često, zapravo uvijek, najveći neprijatelji na putu. Ispred nas samo je 250 km ceste, ali u Kambodži to znači dvostruko više. Zbog činjenice da su ceste jako spore, do Phnom Penha trebat će nam cijeli dan.
Kambodža i nema baš mnogo cesta, ima tek par glavnih, ‘žila kucavica’ koje spajaju jedan kraj države s drugim. Ostalih par desetina sporednih, vrlo često izgube svoj trag te se pretvore, ili u makadam, ili jednostavno nestanu, negdje na livadi. Jedna takva žila prolazi kroz Siem Reap, te vodi sve do Phnom Penha, cesta koju upravi i tražimo. Zapravo, lažem…istina je ta da se već debelo nalazimo na njoj!
Nakon 30-ak minuta stopiranja, gdje je Lucy većinom vremena bila napadnuta napaljenim pogledima prolazećih muškaraca, staje nam, pazite sad, Nijemac s trokolicom. Koliko smo shvatili, prije par godina došao je ovdje i oženio Kambodžanku, te ubrzo osnovao obitelj, i kupio kućicu u malenom selu izvan grada, prema kojemu trenutno i pičimo.
S osmjehom na licu, na zadnjem sjedalu trokolice promatrao sam pravu autohtonu Kambodžu, zemlju u kojoj je turizam zastupljen samo u dva-tri veća grada, te zemlju čija je unutrašnjost još uvijek neistražena, neposjećena i neispričana.
Iskrcavaju nas nakon 40-ak kilometara, negdje u sredini svog sela, točno ispred glavne tržnice gdje zapinjemo u gužvi, stapajući se s nekoliko stotina ljudi. Ali dobro, pošto smo zapeli u selu bilo nam je potrebno samo desetak minuta da izađemo iz njega, i nastavimo s autostopom.
Nakon dvadesetak minuta staje nam lik koji se vraća u, sada već 230 km udaljeni, Phnom Penh! Lucy sjeda na stražnje sjedalo gdje nakon minute pada u komu, a ja kroz razgovor s vozačem pokušavam saznati nešto više o glavnome gradu Kambodže.
Kambodžanci poprilično dobro pričaju engleski jezik. U prosjeku svaki četvrti priča engleski, ali ako naletim baš na tog četvrtog, bez problema možemo voditi normalan i opušten razgovor.
Pričanje im nije na razini Indijaca kojima je engleski jednom dijelom i maternji, ali zbog svog Khmerskog jezika koji mi vrlo slično zvuči baš kao indijski (oba jezika imaju snažan ‘RRRR’ zvuk), izgovor im je puno razgovjetniji, čišći i razumniji nego od Tajlanđana, Burmanaca te, koliko me već sada upozoravaju na njihov izgovor, i od Vijetnamaca.
Veliko, narančasto, zalazeće sunce prosulo je svoje zrake i obojilo nebo Phnom Penha. U zadnjim trzajima bijeloga dana ulazimo u glavni grad Kambodže gdje nas vozač, kako se ne bi upleo u mrežu prometnog kaosa, ostavlja na glavnoj cesti koja zaobilazi centar grada. Pružamo mu ruku rastanka, te laganog koraka nastavljamo prema centru.
Još jučer iz hostelske sobe Lucy je dogovorila smještaj preko kaučsurfinga, zbog čega nismo trebali previše brinuli o tome gdje ćemo noćas spavati.
U sada već teškim, sparnim i večernjim satima, probijamo se kroz male, tamne i neosvijetljene uličice. Pomoću Lucynog gps-a u smartphoneu, uskoro pronalazimo Nelsonovu kuću, na kraju jedne od tisuću istih, pod devedeset stupnjeva isprekidanih, međusobno povezanih ulica. Otvaramo veliku ogradu, ulazimo na dvorište i kucamo na ulazna vrata koja nam nitko ne otvara.
Prilazi nam pazikuća i objašnjava kako Nelsonov auto nije u garaži, što ujedno znači da ga nema doma. Hmmm, ta logika. Lucy je obavila poziv i kroz par minuta, evo Nelsona!
Dečko je napustio sastanak te se na kratko vratio doma samo kako bi nas ugostio, predao ključeve stana, te krenuo nazad na sastanak. Na odlasku mi je rekao: ‘Tom, evo ti ključ od stana, i zapamtite si da je ovo sada vaš stan. Osjećajte se kao kod kuće. Ovdje vam je frižider u kojemu imate hranu i pive. Ovdje iznad na polici nalazi vam se žestica, odnosno whiskey. Ako želite nešto kuhati, slobodno se poslužite svime što imam. Još jednom, hvala vam što ste došli. Stvarno sam sretan što ste moji gosti!’, te zatvorio vrata i nestao!
Što reći o ovome, predivnom momku?? Dečko je profesionalni nogometaš i već nekoliko godina putuje državama južne Azije, trbuhom za kruhom mijenja nogometne klubove. Tako ga je prije godinu dana, kada je napustio Burmu, put doveo u Phnom Penh, gdje trenutno igra za prvoligaški kambodžanski klub.
Nemojte me pitati koji jer pojma nemam! Gledajući desetine malih slika koje su razbacane po zidovima stana, i u čijim se okvirima nalazi Nelson, zbrojio sam dva i dva, i došao do zaključka – Nelson je pravi, ambiciozan i zgodan dečko, vrlo popularan u kvartu, obožavan među curama, maneken, playboy, biznismen. Ma, pravi frajer! Pazite, a samo su mu 24 godine!
Na polici iznad tv-a pronašao sam CD s afričkom glazbom, stavio ga u player, otvorio pive (jednu sebi, jednu Lucyni), stavio noge na stakleni stol, i kao što mi je i Nelson napomenuo: ‘…osjećajte se kao kod kuće!’ Evo Nelsone, neću te iznevjeriti! Maaa, ovaj kaučsurfing je najbolji!
Svanulo je novo, nedjeljno jutro. Ta činjenica dala mi je saznanje da je prošlo točno tjedan dana otkako sam stigao u Kambodžu. Toliko mi se toga u proteklih sedam dana dogodilo da imam osjećaj kao da sam ovdje minimalno mjesec, a ne samo sedam dana. Još jednom mi se potvrdila poznata, putnička činjenica, koja me učestalo prati putem: ‘Putovanje je savršen način za kupovinu vremena!’
Dok Lucy priprema ranojutarnji ogromni doručak koji će ju morat ‘držati’ sljedećih 8 sati koliko će provesti u autobusu za Vijetnam, ja kucam po vratima Nelsonove sobe kako bi nam se pridružio, te svi zajedno uz smiren, jutarnji razgovor ispijamo kavu i zahvaljuje se svaki svakome. Mi njemu kao domaćinu, a on nama kao gostima. Još jednom, kakav divan čovjek!
Izlazimo na ulicu gdje se uz zagrljaj pozdravljam s Lucy rečenicom: ‘Vidimo se za mjesec dana u Vijetnamu!’, te sjeda na motor-taksi koji ju vozi na autobusnu stanicu, a ja pičim prema centru grada, u potrazi za jeftinim hostelom.
Crno-bijeli Phnom Penh
Hmmmm, ne znam kako da opišem svoje dojmove ovoga grada. Na prvu mi i nije baš sjeo, niti na drugu, a bogami niti na treću.
Gradom prevlada negostoljubiva, hladna i mračna atmosfera, praćena užarenim betonskim sivilom, koji se besramno širi i uništava ono malo prirode koja vam daje do znanja da se nalazite na planeti Zemlji. Na ulicama duž uz cestu jednostavno je neizbježno zaobići radionice, prodavaonice i dućane metala ispred čijih se ulaza nadziru stotine metalnih profila, naslaganih na palete, te u koje radnici neumorno zaronjavanju cirkulare i stvaraju iritirajući rezonantan zvuk, praćen velikim iskrama koje vam onemogućuju da im se približite, već morate prelaziti cestu da ih izbjegnete.
Upravo mi je to sivilo dalo neshvaćen entuzijazam da svako jutro uz izlazak sunca i s fotoaparatom u ruci odlazim u grad, pokušavajući uhvatiti upravo taj ranojutarnji, surovi život na ulicama. Sada kada gledam u prošlost, ove ulične crno-bijele fotografije jedina su svijetla točka koju sam izvukao iz ovog sivila.
Treći dan boravka u poprilično odurnoj dormitory sobi koju dijelim još s devetero ljudi (ne žalim se zato što noćenje plaćam samo 3 dolara), preko kaučsurfinga javlja mi se Quang, i to s predivnom rečenicom koja je melem za uši svakog korisnika koji ‘žica’ prenoćište. ‘Ej Tom! Naravno da te mogu ugostiti!’
Uzeo sam ruksak, odjavio se iz hostela, i za kraj se posvađao sa ženom na recepciji zato što me napala što sam jednoj turistkinji rekao da će jeftinije proći ako autobusnu kartu kupi direkt na autobusnoj stanici, a ne ovdje u hostelu.
Pola sata kasnije, pojavljujem se pred vratima Quanga, novog domaćina kod kojeg ću ostati sljedećih nekoliko dana, sve dok ne odlučim kamo dalje sa svojim životom, na koju stranu da krenem!
Quang je Vijetnamac te je došao u Phnom Penh samo kako bi pokrenuo biznis, kojeg zbog striktnih i vrlo kontroliranih zakona ne može pokrenuli u Vijetnamu. Momak se bavi online prodajom i u tih godinu dana koliko je ovdje, otvorio je, pazite sad, već tri firme!
Radno mjesto mu je dnevna soba, gdje većinu dana provodi ispred dva velika monitora, te konstantnim razgovorom preko mobitela prima nebrojne narudžbe. Po Quanovim riječima, Kambodža je savršena zemlja za pranje novaca, zemlja u kojoj vas nitko ništa ne pita u vezi vašeg poslovanja. Sve je dobro kada se lova okreće! Da niste niti usudili pomisliti da i Quang ovdje pere novac! Ne, ne, ne…dobar je on momak!
Drugog dana u kaučsurfanju pridružili su mi se Kristina i Oleg, bračni par iz Rusije koji su prije par tjedana direktnim letom došli u Bangkok, te dalje nastavili s autobusom, i na kraju završili ovdje. Kuća im se nalazi na sjeveru Rusije, u zapadnim prostranstvima bijelog i hladnog Sibira.
Ako pogledate na kartu, to je ono veliko, bijelo, nedirnuto i pomalo već zaboravljeno u gornjem djelu Rusije. Olegu i Kristina ovo je prvi puta da su uopće napustili Rusiju, prvi puta da su pogledali što se nalazi preko granice.
Kada u Sibiru zima pokuca na vrata, što je ajmo reći skoro uvijek, fotoni sunčeve svjetlosti s oduševljenjem vole nestati, te ostane samo pusta, hladna, mrska tama. U samom ‘epicentru’ zime, u razdoblju oko zimskog solsticija, dnevna svjetlost dostupna je samo tri sata, jedino vrijeme kada mještani konačno mogu vidjeti što se događa izvan svojih toplih četiri zida.
Oleg i Kristina južnoazijske temperature ne podnose baš najbolje, što sam primijetio po njihovim učestalim ne micanjem iz kuće, gdje su većinu vremena provodili izležavajući se po podu naše zajedničke sobe, buljeći u stropni ventilator. Ma kako i ne bi kada im je rodno mjesto zakovano u vječitom snijegu.
‘Jednog, pomalo ‘prohladnog’ sibirskog zimskog jutra’, priča Oleg, ‘…išao sam na posao na temperaturi od, pazi sad, minus 72 stupnjeva (-72)! Čak su i taksisti digli cijenu svojih usluga, trostruko!’
Tog famoznog, ledenog jutra koje se desilo 2005. godine, živa na termometru spustila se niže nego ikada i potukla sve prijašnje rekorde, ali uzela i puno ljudskih života.
Najpoznatiji slučaj bio je jedan autobus pun ljudi koji se pokvario na pustoj, praznoj cesti, na čistini u sred ničega, te u razdoblju kada su čekali da ih netko spasi, pola ljudi u autobusu se smrznulo. Normalne sibirske temperature kroz zimski period kreću se od minus 20, pa sve do minus 40, minus 50 stupnjeva, ali tih 20 stupnjeva niže bilo je presudno čak i za njih.
Petog dana kaučsurfanja koje je zaslužno da s Olegom i Kristinom postanem jako dobar prijatelj, čak smo zadnju noć neplanirano zajedno završili na lokalnoj privatnoj fešti u kući na kraju ulice, gdje smo se kroz partijanje s lokalcima još i više zbližili, došlo je vrijeme da napustim Phnom Penh, i krenem dalje.
Pozdravio sam se s Quanom i sibirskim prijateljima, i krenuo putem juga, prema 220 km udaljenom Sihanouku, obalnom gradu na jugu Kambodže.
Nastavit će se…
