Stojim na užareno prašnjavoj cesti, već poprilično natopljen u znoju, i držim taj svoj palac već sat vremena u zraku. Pokraj mene prolaze gomila auta, motora, trokolica, dvokolica, bicikla…ali sve što dobijem je radoznali smiješak. Ponekad je i to dovoljno, ali ne i danas.
U trenutku kada bih trebao biti neopisivo sretan zbog činjenice da se nalazim u prastaroj Kambodži o kojoj sam još kao klinac maštao, primjećujem da mi se glava puni sumnjivim mislima kao što su: ‘Šta mi je sve ovo trebalo?”, ili bez cenzure; “Koji kurac mi je sve ovo trebalo?’
I baš tada kada mi je sav mogući entuzijazam totalno nestao, i raspoloženje dotaknulo samo dno dna, baš tada mi staje auto. Trojica u autu, bračni par i njihov prijatelj otvaraju mi vrata svog pickupa, s osmjehom na licu, sretni što vide stranca.
Već dobro izgubljen entuzijazam momentalno mi je porastao do neba kada sam saznao da ovi ljudi idu u Siem Reap, u mjesto gdje završava moje trodnevno stopiranje.
Sjeo sam u zadnji dio pickupa, s jednim djelom mozga fokusiran na Tajlanđanina s kojim dijelim vanjsko sjedalo auta i pokušavam pronaći neki zajednički jezik, dok s drugim dijelom promatram predivne, nikad viđene prije, tropske krajolike kroz koje prolazimo. Rižina polja, palmina polja, sela, ljudi na poljima s velikim šeširima, klinci svuda naokolo…ma sve leprši od života.
SIEM REAP
Po preporuci Dade Delića, ludog biciklista kojeg sam prije par mjeseci upoznao na Tajlandu gdje si je mladić uzeo kratku pauzu od pedaliranja iz Bosne prema Japanu, dolazim u Garden Village, u jedan vrlo luksuzan a jeftin hostel. Uzimam najjeftiniju dorm sobu za samo 4 dolara koja i nije nešto najljepša na svijetu, zapravo je najlošija soba hostela, ali zato bazen sa šankom iza u dvorištu je najljepši. Raspakiravam svoje stvari, stavljam ih u locker ormarić, navlačim na sebe dres za kupanje, i s drugog kata direkt skačem u bazen, na glavu :D. Cjelojutarnje stajanje i stopiranje na užarenoj cesti napravilo je svoje, i kupanje u ovome bazenu dar je od svih mogućih bogova i anđela na nebu.
Siem Reap, malen gradić u unutrašnjosti Kambodže za kojega sam čuo odmah čim sam zavirio u nju. Zbog veličanstvenog hrama, ime grada odzvanja i u najskrivenijim kutevima zemlje. Prava istina je da se hram niti ne nalazi u gradu, nego je smješten par kilometara izvan njega, stvoren tisuću godina prije nego je nastao ovaj grad. Danas, tisuću godina kasnije, to mjesto postalo je glavno utočiste za turiste, glavno turističko središte Kambodže, srce turizma. Ako se pogleda nekakva dnevna statistika, mislim da su tisuće i tisuće u pitanju. Kako bi zadovoljile sve te silne turiste, vlasti Kambodže počele su s velikim ulaganjima u grad. Počeli su graditi luksuzne hotele, hostele, guesthouse s bazenima u kojima je cijena noćenja vrlo jeftina s obzirom na uslugu koja je u njima pružena, moderne ulice, trgove, restorane, birceve, kafiće….ma sve samo da izgleda kao Zapad. I naravno, uspjelo je. Svi se lijepe na luksuz. Tako sam se i ja zalijepio, i samo za 4 dolara spavao u luksuznom hostelu, s bazenom. Evo što se dobije za četiri dolara…
Lucy!!!! Cura koju sam prošle godine upoznao u Indiji gdje je i započelo naše prijateljstvo. Sve je započelo u kući Ravikanta, kaučsurfera koji nas je iste noći slučajno ugostio, bez mog saznanja da ću kod njega sresti još jednog putnika – nju. Dvije noći proveli smo u njegovoj obiteljskoj kući, te sjeli u noćni vlak i uputili se prema pustinjskom gradu Jaisalmeru, na samom zapadu Rajasthana, udaljenom samo 50-ak kilometara od Pakistanske granice. Pisao sam o tome prošle godine u jednom od svojih blogova, Vi koji pratite moj blog, mora da se sjećate, mene, Lucy, Jaisalmera i dogodovštine u pustinji
