Tomica Kristić: Život na farmi – Tajland

Ako ćeš se ikada zateći na sjeveru Tajlanda, preporučujem ti da otiđeš na farmu gljiva.

Sedam mjeseci kasnije, našao sam se s Kellyjem na glavnom trgu Chiang Maia. Sjeo sam u njegovu auto i krenuli smo prema farmi. Farma se nalazi 150 km od Chiang Maia i samo je 70 km udaljeno od Laosa. Tri sata vožnje bila su dovoljna da Kelly i ja postanemo dobri prijatelji. Sa zadnjim zrakama sunca stigli smo na farmu. Izvadili moje ruksake i ostale kutije iz auta te krenuli na upoznavanje s roditeljima.

– Ovo je Tom. On je iz Hrvatske – tim me riječima predstavio roditeljima ali zbog nastanka tišine, nastavio je: – Iz Europe.
– Aaaaaaaaa – bila je konačna reakcija roditelja.
– On je naš novi volonter!

Kelly živi s majkom i ocem u poprilično velikoj seoskoj dvokatnici. Smjestili su me na prvi kat u jednu privatnu sobu, no s obzirom da nije bilo drugih volontera, imao sam cijeli kat na raspolaganju.

Na ideju da pokrene farmu gljiva došao je 2012. godine kada mu je žena iznenadno oboljela od sistemske skleroze. Sklerodermija, stručno ime je bolesti koja napada kožu i organski sustav. Na milijun ljudi samo ih nekoliko oboli od iste tako da spada u jako rijetke bolesti. Odlučili su napustiti grad i otići živjeti na selo nebi li se na taj način Kellyeva žena oporavila. Međutim, njeno stanje bilo je sve gore i krajem 2013. godine je, nažalost, umrla. Kelly je instantno zatvorio farmu i preselio se natrag u grad. Dvije godine kasnije, što je bilo samo par mjeseci prije mog dolaska, vratio se ovdje i ponovo ju otvorio. Nazvao ju je ‘AK farmstay’ što su inicijali njega i žene. Kako bi oživio farmu i konačno očvrsnuo njezino djelovanje, zatražio je pomoć volontera. Njihov odaziv bio je veći od očekivanoga.
Osim što uzgajaju gljive, uzgajaju i rižu koja je u ovim krajevima namirnica broj jedan. Uzgajaju i ostalo povrće što je također za prodaju te domaći viski što, naravno, nije za prodaju.

Zima polako kuca na vrata i sezonu gljiva privodi njezinom kraju. Iz tog razloga, moj posao na farmi bio je lagane prirode. Prvih sam dana samo sjedio u novoizgrađenoj bambusovoj kućici koju je napravio njegov otac prošle godine na proljeće. Tu kućicu napravio je njegov otac na proljeće prošle godine. Proljeće je ujedno i jedino doba u godini kada se i može napraviti. Potok je tada bez vode i ostaje samo prazno korito kojim se neometano može manipulirati. Nakon proljeća i sušne sezone, Azijom zavlada kišna sezona kada se ponovno i napuni ovaj maleni potočić, a kiše ne prestaju padati sve tamo do kraja listopada.

Samo mjesec dana bilo je potrebno da na praznom koritu potoka Kellyjev otac napravi ovu bambusova kućicu. Kako bi ju oživjeli i stavili u centar pažnje, došli smo na ideju da u njoj napravimo šank. Kelly je imao već neke nacrte i trebao je samo nekoga tko će ga pokrenuti. Od prvog susjeda nabavili smo stare daske koje smo dva dana šmirglali da izgledaju kao nove. Treći dan počeli smo s izgradnjom. Radovi su išli glatko, smireno, bez panike. Ručna pila, strojna pila i cirkular radili su punom parom. Makar, ponekad smo ih samo uključili kako bi se čulo da nešto radimo te kako bi opravdali svoje statuse, Kelly kao vlasnik farme a ja kao volonter. Naše novonastalo prijateljstvo bilo je odgovorno za nestanak Kellyjevog autoriteta.

Svako selo ima vođu čije riječi imaju najveći autoritet. U donošenju odluka, njegova riječ mora biti zadnja. U ovome selu ulogu vođe ima, naravno, Kellyjev otac – Penggy. Vrlo mudar čovjek. Kada netko u selu umre, vođa mora biti prisutan prilikom spaljivanja tijela. Mjesto posljednjeg pozdrava je dvorište budističkog samostana, udaljen dva kilometara od farme. Krematorij je novo izgrađen i svoj posao obavlja bez previše truda. Gledajući ga, povukao sam parabolu s teleporterom. Jednom kad u njega zakoračiš, ovog puta pomoću vatre a ne kvantne mehanike, otputuješ na neko drugo mjesto. Dobro, vrlo rijetko da ćeš u njega baš zakoračiti., većinom se tamo neplanirano nađeš. Međutim, u nekim okolnim selima još uvijek spaljuju ljude na ‘starinski’ način. Tijelo stave u drveni lijes, pokriju ga drvima i sve zajedno zapale. Ali to nije sve. Kako bi tijelo čim brže izgorjelo, prije ceremonije spaljivanja ožalošćeni se naoružaju s malim najlonskim vrećicama punih benzina koje bacaju u vatru. Nema se vremena cijelu noć čekati da tijelo izgori. Ovdje sam samo 10 dana i Penggy često preskače večeru. Već ih je u selu troje umrlo.

Penggy je također izmislio i recept za dobivanje viskija od riže. Zapravo, viski od riže već je odavno osmišljen, ali ne ovakav. Ovo je ipak njegov recept, što znači samo jedno – da je savršen. Recept zahtjeva posebne tehnike za koje, da bi ih čovjek uopće mogao razumjeti, mora barem 10 godina provesti u alkoholnim vodama. Proces su mi objasnili ali već na početku sam se izgubio. Nakon što se jednom iz riže dobije alkohol – što si nisam zapamtio kako, u njega se umoči drvo koje viskiju daje poseban okus i boju – što sam si jedino zapamtio. Ove godine napravili su ga točno 200 litara što stoji u plastičnim bačvama, u podrumu ispod moje sobe. To je ujedno bio i moj veliki izazov, izbjeći svu tu vodenu čaroliju. Najčešća komunikacija između mene i njegovog oca bio je eye kontakt koji se dešavao svakih pola sata. Otac ga je inicirao i njime mi davao do znanja da je upravo sada vrijeme za kratki predah….uz malenu čašicu viskija. Nakon par dana, počeo sam ih izbjegavati u širokom luku. Njega, viski i bilo kakve sumnjive poglede. Jedini način da spasim živu glavu i s farme otiđem normalan.

Ovi krajevi Tajlanda puni su umjetnika. Većinom su to slikari koji dane i tjedne provode ispred platna. Upravo zbog toga, paralelno sa šankom izrađivali smo drvena postolja za slikarska platna.

– Planine, ravnice i beskonačna rižina polja daju mi veliku inspiraciju – bile su riječi lokalnog slikara. Kelly mu je još na proljeće obećao da će mu izraditi tri stalka, ali zbog nedostatka vremena, radovi su stavljeni na čekanje. Kelly je također imao nacrte i za njih, te dolaskom mene pokrenuli smo i to. Radovi su išli istim tempom kao i izrađivanje šanka i samo četiti dana bila su potrebna da ih napravimo. Peti dan vratili smo se slikaru i prezentirali mu ih. Oduševljenost je momentalno nastala na njegovom licu i kupio je sve, sva tri okvira. Dao nam 4500 Batha, što je oko 130 dolara. Ljudi, ipak je ovdje riječ o ručnom radu!

Sjedim u bambusovoj kućici i ispijam kavu. Jutro je. Kelly je negdje otišao i čekam ga da se vrati. Šank kojeg izrađujemo polako uzlazi u završnu fazu i vrijeme je da ga završimo.

Pogled mi je udubljen u rižina polja čija sinkronizacija s vjetrom daje posebnu mirnoću. Smirenog uma ispitujem sam sebe: Da li vjetar pomiče rižu?…ili se riža pomiče pomoću vjetra?

U daljini primjećujem nasilno njihanje iste. Čovjek veselog lica izlazi iz nje. Smiješak mu se rastegnuo od uha do uha, popraćen ushićenjem. Čovjek je Kellyjev ujak i u desnoj ruci drži ogromnu zmiju. Zmija se svim silama pokušava otrgnuti ali zbog njegovog velikog iskustva, ujak točno zna kako ju treba držati. Primio ju je prije nekoliko trenutaka kada je puzala po močvarnom rižinom tlu. Ostavio ju je na životu i odnio u malen kavez gdje će dočekati posljednju večer. Doslovno. Dolaskom noći, zmijina sudbina završit će na vatri, na susjedovom žaru. Hvatanje zmije u prosjeku se događa dva puta godišnje. Kad se to dogodi, što se upravo sada i dogodilo, organizira se proslava na koju je pozvano pola ulice. Prema mnogim vjerovanjima, pojava zmije duboko je povezana s raznim mitologijama. Većinom njezina prisutnost poistovjećuje se s vragom s kojim stoji rame uz rame. Kako ih još jednom ne bi prevarila što je već jednom učinila u Edenskom vrtu, ovog puta ljudi rješavaju to po kratkom postupku. Umjesto jabuke, pojedu zmiju. Kako se samo Adam i Eva nisu toga sjetili?? Za mene, zmija je samo životinja koja u ovom okrutnom svijetu baš i nema sreće što je to što jest.

Zmija nije samo jedino što Kellyjev ujak lovi. Na samom vrhu ulova, na vrhu životinjske piramide, nalaze se kukci, žohari. Nesretnici su gonjeni svakodnevno, tehnikom koja je vrlo dobro razrađena. U dubini polja, gdje je njihova koncentracija najveća, instalira se posebno ultraljubičasto svijetlo čiji primamljivi sjaj doziva hipnotizirane kukce koji, pjevajući i sa smiješkom na licu, ulaze u isto. To je ujedno i zadnje što vide u svome životu. Svjetlo ih sprži i padaju u kutijicu ispod svijetla, na tlu. Svako jutro puna kutijica zamjenjuje se praznom. Kukci su navodno puni proteina i većinom se poslužuju kao desert nakon jela.

Kao i u našim selima, u ovima je ista tradicija. Pojava stranca pred vratima u ulozi gosta najčešće je popraćena domaćim specijalitetom – rakijom. Sama rutina upoznavanja nekada se dogodi prije, nekada poslije…a nekada se niti ne dogodi. U mom slučaju, rakiju je zamijenio domaći visk, viski napravljen po Pengyjevom receptu. Velim vam, mudar čovjek je taj Penggy. Predstaviti se nisam niti trebao, dovoljno je bilo samo s ujakom popiti dvije-tri.

Tajland je druga država u svijetu po izvozu riže te samo pola koraka zaostaje za Indijom koja je tek prošle godine preuzela vodeće mjesto. Njezina berba dešava se dva puta godišnje, jedna na jesen te jedna na proljeće, barem ove ‘ljepljive riže – sticky rice’ čijima sam poljima okružen. Okolna polja farme u vlasništvu su Kellyjeve obitelji koja je jedno jutro i organizirala jesensku berbu.

Međutim, branje nije bilo na tradicionalan način što sam se potajice nadao da će biti. Ljudsku ruku i srp zamijenio je ogroman kombajn koji je u dva dana obavio to što bi ljudi radili tjednima. Drugog dana farmu su preplavili kamionu i natovarenih kipera prevozili ju u okolna skladišta. Još prije nego što se riža pobrala, Penggy je prodao istu. Sebi su ostavili tek maleni dio što im je dovoljno do proljeća.

Kellyjeva majka – Laila. Opisao bi ju samo s četiri riječi; najsretnija žena na svijetu! Smiješak na licu koji se nikada ne skida. Svake večeri natovari svoj maleni kombi gljivama i ostalim povrćem, te otiđe na lokalnu tržnicu dvadesetak kilometara udaljenoj od farme, u gradić Phan. Cijelonoćna natezanja s vlasnicima restorana koji kupuju povrće samo u velikim količinama, samo veleprodajno, i dalje joj ne skida smješak sa lica. Nerjetko se vraća kući praznog kombija. Unatoč tome što svakog dana radi noćne smijene i što je dan zamijenila za noć što se totalno kosi sa svim mogućim prirodnim zakonima, Laila je i dalje najsretnija žena na svijetu!

U kući do farme živi starac sa ženom. Jednog dana išli smo im u posjetu. Ljudi su u dubokoj starosti a starac na pragu devedesetdrugoj. Najveća ljubav koja ga cijeli život prati je ljubav prema Thai boxingu. Naravno, i žena je tu. Taj nacionalni tajlandski sport počeo je trenirati već s 5 godina i profesionalno se s njime bavio sve do svoje dvadesetosme.

Međutim, njegova ljubav prema Thai boxingu i dalje bila je prisutna i nikada se nije ugasila. Nakon profesionalnih voda nastavio je aktivno bavljenje istim i trenirao ga cijeli život. Tog dana pokucali smo im na vrata i starca zatekli u ležećem položaju, zamišljenog pogleda i zamišljenog uma. Kelly mu je prišao i objasnio da smo ovdje došli samo kako bi nam pokazao svoje borilačke vještine. Odjednom, starčeve oči širom su se otvorile i zasvijetlile. Sav pesimizam odjednom ga je napustio i zamijenio ga optimizam. Pogled u prošlost instantno je nestao i ostao je samo ovaj trenutak. Starac se digao sa svog kreveta i počeo naokolo mahati ne bi li nam pokazao što zna. Borilački pokreti bili su popraćeni s lekcijama na Thai jeziku. Pričao je i o svojoj najvećoj pobjedi u kojoj je srušio duplo jačeg od sebe, što se odvilo za vrijeme drugog svjetskog rata. Nakon dvadeset minuta treninga, otišli smo. Okrenuo sam se iza sebe i vidio starčeve oči kako nas prate. Starac se vratio u svoj krevet, gledao u prazno, pogledom vratio se u prošlost i zamišljeno čekao još jedan takav trenutak.

Ovom pričom dolazimo i do kraja priče o farmi. Farmi u malenom selu na sjeveru Tajlanda. Tri i pol tjedna proveo sam tamo, ali više kao član obitelji nego kao volonter. Hvala vam, dobri ljudi. Jednostavno se predivni.

Svakodnevno pratite Tomicu na njegovom putovanju na Facebook stranici – Tomica Kristic – Journey to Middle-earth

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije