Ima mama koje su često jadne, frustrirane, ljute, govore srdito, stalno su nezadovoljne osim kada djece nema u blizini. U nekom periodu života sjećam se sebe takve. Dvoje djece s razlikom od 18 mjeseci, oboje mali i svatko me treba. Najčešće spominjana riječ tijekom dana je “Mama!!!”, uglavnom sama s djecom uz tu i tamo malu pomoć članova obitelji, a još moraš skuhati, dojiti, prati, peglati, držati dom čistim i uz sve to biti vedra, vesela i nasmijana.
O hobijima nisam ni razmišljala, a na vježbanje niti pomišljala. U to vrijeme su mi jedina utjeha bili – hrana i spavanje. U takvoj situaciji jedini cilj koji imaš je zadovoljstvo djece i pomisao da to neće trajati vječno. Da si tu zbog njih ali da te neće vječno trebati. Ono što je dobro u takvoj situaciji, imati tijekom dana neko vrijeme u kojem imate 5 minuta za sebe. Možda kada djeca spavaju ili kada ih suprug preuzme. Tih 5 minuta su meni puno značili. No, vratimo se na bit – vikanje. Nisu djeca kriva da vičete na njih.
Oni uglavnom ili ne razumiju ili ne shvaćaju. Imajte to na umu! Zašto vi vičete? Zašto ste ljuti? Zašto ste čangrizavi? Zašto su vam svi oko vas krivi jer vama nije dobro? Zašto mislite da su oni krivi što se vi loše osjećate? Zašto njih krivite jer se vi loše osjećate? Jesu li doista oni krivi zato što vi vičete? Je li vam lakše kada se izvičete na njih? Zašto mame viču? Izgube strpljenje pa viču. Zato što ih drugi ne čuju. Očekuju da netko nešto napravi umjesto njih ali se to ne dogodi, pa viču. Imaju previše obaveza koje ne uspijevaju realizirati, pa viču od jada. Drugi ne razumiju kako je njima pa viču i objašnjavaju da ih se bolje shvati.
No, razumiju li vas drugi nakon što vičete? Čuju li? Mijenja li se išta vikom? Naprave li umjesto vas? Možda iz straha u tom trenutku, ali ubuduće kao da ponavljaju obrazac ponašanja pa vi opet morate vikati da bi oni napravili i tako u krug. Kao da nema napretka. I doista nema je vikom ne rješavamo ništa. Zašto vi zapravo vičete? Zato što ne preuzimate odgovornost za svoj život. Zato što glumite žrtve i patnice. Znam jer sam i sama jednom bila u toj situaciji. Preuzeti odgovornost za svoj život znači da ću u svakom trenutku biti svjesna da je sve što radim moja odluka i da stojim iza onog što i kako djelujem.
To znači ako mi se nešto ne sviđa, to ne mora značiti da se i drugima ne sviđa. Nisu mi drugi krivi što se meni nešto ne sviđa. Primjer! Ako dođem s posla i nađem hrpu suđa koju nisam ja napravila nego moja obitelj kojoj to ne smeta, ali meni smeta i krenem vikati na njih kojima ne smeta da meni smeta to suđe. Ima li to smisla? Nema. Kome smeta neka otkloni problem. Ili se neću uznemiravati nego ću reći da su oni to napravili i da očekujem da to i pospreme ili ću ga sama oprati ali ću uvesti neka pravila koja vrijede za ubuduće. Znači, preuzimam odgovornost svojim ponašanjem i djelovanjem – ili operem ili uvodim pravila i rješavam za svagda.
Time što ću vikati bez da na išta utječem, samo ću se vrtjeti u krug. Ili ću u najgorem slučaju glumiti žrtvu time što ću im iznova i iznova naturati da sam ja jadna, samo spremam za njima, sluškinja sam im. I što time mijenjam? Ništa. Jer oni me nastavljaju žaliti ali i dalje rade po svome. Dakle, želite li išta mijenjati, shvatite da to možete jedino ako čvrsto i odgovorno preuzmete kontrolu nad svojim životom. Ne glumite jad i patnju nego uvedite pravila i držite ih se. Poštujte ukućane ali tražite da i oni poštuju vas. Svatko od ukućana može učiniti svoj dio posla jer ionako i vi činite svoj dio. Budite dosljedni u tome. Pisala sam već o obiteljskim sastancima gdje se zajednički uvode pravila koja vrijede za sve članove obitelji.
Poštujte sebe u dovoljnoj mjeri pa ako vidite da nešto nećete stići odraditi ili zatražite pomoć ukućana na miran način ili ostavite za neku drugu priliku. Niste Bog da sve obavite u jednom danu jer ne zaboravite da je čak i njemu trebalo tjedan dana. Ako vama osobno nešto smeta (prljavština, razbacane igračke, nered, suđe, buka ili slično) tada vi sami poduzmite nešto u svezi glede toga. Naročito ako ukućane ne smetaju ni nered, a ni suđe. Odradite taj dio jer ćete biti mirniji ako ga odradite ali nađite načina da to kompenzirate nečim – odlaskom na vježbanje, kozmetički salon, frizeru, šoping, kino i slično. Vikanjem ne kompenzirate apsolutno ništa. Vikanjem ne rješavate ništa. Vikanjem glumite žrtvu i patnicu. Vikanjem ne preuzimate odgovornost za sve što vam se događa. Akcijom da. Krenite u akciju – prestanite vikati i počnite djelovati i malo po malo vidjet ćete čuda. Isprobano, vjerujte mi.
tel. 098/564-290
Facebook – TRENutak za roditeljski KUTak
