Često sami sebe uhvatimo kako kažemo “Nemam vremena!” bilo kojem članu obitelji kada nešto traži od nas, a kroz nekoliko minuta nas nazove susjed, prijatelj, rođak, kum, kolega s posla…i nađemo vremena da učinimo ono što traži od nas.
Najbolje ili najgore je da se to nije dogodilo jednom u životu.
Tko su naši prioriteti u životu? Uža obitelj? Šira obitelj? Prijatelji? Kolege? Poznati ili nepoznati ljudi?
Svaka osoba u sebi nosi potrebu da bude priznata od drugih, da je vole, poštuju, traže savjet, pa čak i da je traže usluge. Naravno da na površini mislimo da sve to radimo iz ljubavi. U suštini se radi o potrebi za priznanjem.
No, kako sijemo, tako ćemo žeti. I tu dolazimo do srži priče. Nastavimo li se prema članovima obitelji ponašati tako da nam na listi prioriteta budu svi ostali osim uže obitelji, tako će nama ti isti članovi obitelji uzvratiti, jednog dana.
Žalila mi se jedna majka kako je cijeli život radila za svoju djecu, brinula za njihove potrebe, čak otišla u inozemstvo raditi samo da djeca dobiju sve što im je potrebno. Sada kad je došla u mirovinu, kada njoj treba briga i skrb, sada su je djeca dala u dom.
Pitam ja nju – u čemu je problem? Uzvraćeno vam je istom mjerom kao što ste ih naučili. Oni su i vama osigurali sve što vam je potrebno, brigu i skrb kakvu ste vi njima dali.
Jeste li im dali ljubav? Jeste li ih uspavljivali pričama? Mazili kad je trebalo? Tješili kad je boljelo? Slušali sate i sate ljubavnih jada i zacjeljivali ljubavne rane toplim riječima? Što ste očekivali dobiti od njih? Oni vama daju točno ono što su dobili od vas, a vi bi sad odjednom htjeli više.
Moje sljedeće pitanje je bilo – jeste li ih koji put pozvali k sebi na nedjeljni ručak da se podružite? Kaže ona da nije i da to očekuje da djeca naprave za nju. Da su oni njoj dužni.
No, jednom netko mora početi. Ako ti imaš očekivanja od drugih onda ih najprije sam sprovedi. Primjer je kad se pogledaš u ogledalo. Možeš moliti, kumiti i kritizirati ogledalo do mile volje da ti se nasmije, no tek kada se ti nasmiješ ogledalu, ono uzvrati osmijeh.
Tako je i u životu. Najčešće dobivamo ono što i sami dajemo. Želite li da vas djeca više vole u starosti, počnite ih voljeti sada, ovaj tren, danas. Želite li sigurnu brigu i skrb, brinite se i vi za njih i dajte im samo materijalno. Želite li loše odnose, nemojte razgovarati s njima. Koliko ulažete u odnos svoje djece danas, toliko će vam se vratiti sutra. Nema tu neke velike filozofije.
Izvolite pročačkati svoju listu prioriteta i pokušajte vidjeti na kojem mjestu vam je tko. Činite li puno više za svoje prijatelje i kolege nego za svoju užu obitelj, pokušajte okrenuti prioritete.
Kada jednog dana završite u bolnici ili u krevetu, tko su ljudi koji će vam trebati SVAKI DAN? Vaša uža obitelj, prijatelji, poznanici ili kolege s posla.
Često zaboravimo osnovno – ljudi s kojima živimo nisu tu bez razloga. Oni su tu da nešto naučimo. Uz obitelj i najbliže učimo voljeti i služiti s ljubavlju.
No, mi nekako zaboravimo na to i na našu listu prioriteta stavimo prijatelje i kolege s posla. Nije da oni nisu bitni, ali nam ne smiju biti bitniji od obitelji. Nikada!
Na našoj listi prioriteta obitelj mora biti na prvom mjestu. I to ne tako da mi čekamo da oni priđu nama i razviju odnos s nama. Nego mi ulažemo svoj napor da imamo što bolji i kvalitetniji odnos sa svima njima. Ako smo nezadovoljni našim odnosom, uložimo još više i još više i još više.
Kada nam na prioritetnoj listi bude naša uža obitelj s kojom razmjeljujemo LJUBAV i jedino ljubav, tada smo sretan i uspješan čovjek. Ako njima dajemo ljubav, manje će ih “boljeti” sve materijalno što nemaju. Ljubav i iskrena pažnja su jedino što svima treba.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: anita@atmarama.org
www.anitavadas.wix.com/roditeljstvo
Edukacija j.d.o.o