Povratkom u Kathmandu, Faruk i ja ubrzo smo se razdvojili. Njega je put odveo u maleno selo izvan grada gdje je dogovorio neko volontiranje a ja sam nazvao svog starog kaučsurfera kod kojeg sam prije Himalaje boravio već tjedan dana. Trinaestodnevni treking po Annapurni isisao je iz mene svaki atom snage tako da mi je trebao veliki odmor. Ovog puta, kod Ipaka samo ostao puna 3 tjedna. Svo to vrijeme većinom sam boravio u kući i radio jedno veliko ništa.
Kathmandu je grad kojega sam si zamišljao totalno drugačije nego što on zapravo jest.
Gledano s turističke strane, to je grad koji je nekada davno bio raj za hipije. Jedno od njihovih glavnih utočišta u ovome dijelu svijeta.
Danas, 40 godina kasnije još uvijek možete naći staru originalnu hipijevsku postavu iz 70-ih. Nerijetko ugledate starog, šarenog, dugokosog djedicu kako šeće ulicama tražeći smisao postojanja.
Grad je isto tako preplavljen i s ‘novom’ generacijom istih, s post-modernim hipijima – tako ih ja zovem. Izgledom su malo drugačiji od originala. Malo su evoluirali. Kosa im se većinom zaplela u dredlokse, a rock glazba dobila malo brži ritam te se pretvorila u psytrance glazbu. Nakon što je sezona na Goi završila, svi se iz te velike plaže sele na sjever Indije (Himachal Pradesh, Kashmir) ili ovdje, u Nepal.
Ulice u centru grada pretvorile su se u veliki shoping centar podložni samo za turiste. Bezbroj istih dućana s istom robom ispred čijih su ulaza obješeni primamljivi rekviziti (opet isti), vrlo često su razlog zašto turisti posežu za svoje novčanike. Naravno, svi su oni samo jedna mala manjina. Ako gledate normalnim očima, primijetit ćete da je Kathmandu jedan velik i prenatrpani grad u kojemu glavnu riječ ipak imaju Nepalci.
Svako jutro odlazio sam u isti kafić u kojem sam naručio uvijek isto, čaj s mlijekom ili Masala tea. Nemjerljivi okus čaja i lijepa cura za šankom bili su razlog zašto sam se ovdje vraćao. Priča se kako cura radi najfiniji čaj u gradu. Probao sam samo taj i mislim da nema finijeg. Držim se glasina.
Kafić se nalazi u ‘Freak street’ ulici, najpoznatijoj ulici u gradu. Ovaj apstraktni naziv dobila je zato što su u prošlosti njome vladali, ko drugi, nego hipiji. Opet. Drugačijeg izgleda i pogleda na život od lokalnih ljudi, Nepalci su ubrzo ulici dodijelili novo ime.
Ulica i dan danas drži opravdani status. Još uvijek se osjeća da je nekada davno ovdje bilo jako burno. Da ga je#eš, ovdje se nešto događalo. Osjetim ja to.
Kathmandu je grad u kojemu je pristup do lakih, a i teških, droga možda čak pristupačniji nego u jednom Amsterdamu. Na svakih nekoliko metara, na svakom uglu te na svakom trgu vidjet ćete zabrinute pretprodavače. Zašto zabrinute? Zašto što ti ljudi nikad nisu opušteni, uvijek nekakav problemi. Neki od pretprodavača, ili poznatog naziva dileri, malo su se unaprijedili te su dobili i svoje aute na čijim krovovima piše TAXI.
Neki su ostali ipak niže rangirani na ljestvici te se naokolo vozikaju s trokolicama ali s istim ciljem. Da, ovdje je svaki drugi taksist ujedno i diler. Većinom vam nude dvostruke usluge. Polakom vožnjom prate vaš korak te vam prvo upute poprilično glasno pitanje: ‘Želiš li prijevoz?’. Ako ga odbijete, ubrzo slijedi drugo pitanje, ipak malo nižeg tonaliteta: ‘Želiš li možda marihuanu, MDMA, kokain?’.
Zanimljiva filozofija koju svi oni imaju u glavama je kada ugledaju nekog bijelca, uvijek pomisle da je on ovdje došao samo zato kako bi se ubijao sa svime i svačim. Kako da im objasnim da sam ja samo u prolazu i da imam neke druge interese. Da mene zanima samo politika, ekonomija, računovodstvo i papirologija. Načuo sam priče kako su marihuana i ostale droge jako opasne i ako ih konzumirate, možete (vjerovali ili ne) umrijeti od istih. Držim se tih glasina zato što dolaze od ljudi koji nikada nisu došli u doticaj s njima. Ipak oni znaju.
Sati su prolazili, dani su prolazili, tjedni su prolazila a ja sam još uvijek bio zarobljen u Kathmandu-u. Upleo sam se u sam svoju mrežu. Mrežu lijenosti. Mrežu besmisla. Zadnji tjedan počeo mi se gubiti smisao putovanja što je bio savršen pokazatelj da spakiram svoj ruksak i nestanem odavde. Nestanem iz Kathmandua. Nestanem iz Nepala.
Sljedeća država kroz koju moram proći na putu prema svome cilju je Myanmar, novog naziva Burma. Kako bi u nju uopće ušao kopnenim putem, moram se vratiti u Indiju zato što Indija graniči s njom. Indijska viza vrijedi mi je još mjesec dana te bi najbolje bilo kada bi ju iskoristio do kraja, a ne samo da projurim kroz nju. Naći neko mjesto gdje mogu boraviti par tjedana te nastaviti svoj put prema Burmi. Idealna opcija s kojom bi mogao to ostvariti je volontiranje. Ako nađem neko adekvatno mjesto u tome dijelu Indije kroz koji ću prolaziti i gdje mogu volontirati, biti će i više nego savršeno.
Sve te volonterske udruge i zajednice većinom se kriju iza adekvatnih internetskih stranca koje se plaćaju. Godišnja članarina na jednoj takvoj stranici je oko 20-30 dolara. Iz tog razloga na svoj Facebook profil stavio sam upit da li možda netko ima account za Work-a-way stranicu, jedne od najpoznatijih stranica. Ubrzo se dogodilo nešto predivno. Javio mi se anonimac (ne znam mu ime pa će ostati anonimac) i inzistirao je da će mi pokloniti godišnju članarinu za istu. Uplatio je 25 dolara i dao mi kod. Hvala ti na tome, anonimče. Dobar si čovjek!
Surfajući stranicom, pronašao sam jednu englesku privatnu školu s ugroženom djecom koja je smještena u pokrajni Sikkim, sjeveroistočno dijelu Indije, što i nije tako daleko od Burme. Trebala mi je samo sekunda da donesem odluku i da se uputim prema njoj.
Pozdravio se sa svojim hostom, s njegovom sestrom, sestričnom ili daljnjom rodbinom (dan danas ne znam tko mu je tko) i krenuo putem Sikkima.
Odlučio sam putovati autobusom zato što mislim da je u Nepalu jako teško primiti autostop. Po nepalskim cestama većinom se vozikaju autobusi, veliki kamioni, mali kamioni te kamioneti. Običnog auta skoro pa i nema.
Put iz Kathmandua do Sikkima trajao je punih pet dana. Mislio sam da će mi to putovanje trajati samo 2 dana, ali nepalske ceste preuzele su inicijativu putovanja. Jedino što vam uistinu mogu savjetovati u vezi nepalskih autobusa je to da prilikom vožnje NIKADA nemojte gledati van kroz prozor što se događa. Pogotovo za vrijeme noćne vožnje. Zašto? Zato što ćete svakih 5 minuta vidjeti kako izbjegnete osiguranu smrt.
Ceste su najnesavršenije i najsporije što su moje oči ikada vidjele te kako bi održavali nekakav normalan ritam vožnje, vozači autobusa nerijetko ulaze u ‘škarice’. Isto tako često se voze po samom rubu ceste, s jednim kotačem već u provaliji. Kao putnik, najbolje je žmiriti i pretvarati se da ste mrtvi. U protivnome svakih nekoliko minuta doživite ogromni stres.
Drugi dan puta stao sam u Dharanu, gradiću na istoku Nepala. Prije par dana u Kathmandu-u sam sreo lika koji živi u tom gradu te me pozvao kod sebe. On je vlasnik ogromne kuće te najpoznatijeg disco-bara u gradu. Po njegovim riječima, mislio sam si kako je Dharan najljepši grad na svijetu. Dolaskom u njega, očekivanja su zamijenjena razočaranjem.
Dharan je jedan od najružnijih gradova koje sam ikada vidio. Čak nema niti onaj nepalski ambijent, nego vuče na indijski. Gužva, blatne ceste, ljudi svuda naokolo, panika i galama. Na kraju se nisam niti našao sa svojim ‘prijateljem’ zato što je izbjegao naš susret. Uzeo sam sobu, prespavao u njoj te ranom zorom nestao. Stajanje u ovome gradu bio je totalni promašaj. Čak i više od toga.
Treći dan konačno sam došao na nepalsko-indijsku granicu.
U ničijoj zemlji između te dvije države nalazi je 500-tinjak metara dugačak most. Most koji se nikada ne prazni i kroz kojeg dnevno imigrira par tisuća ljudi. Na njemu, ispod njega i oko njega sudaraju se višeslojni pogledi života. Ispod njega ljudi pecaju, djeca se kupaju, krava se pase a poljoprivrednici čuče u poljima.
Na njemu se odvija ipak malo napetija atmosfera. Gomila ljudi prelazi s jednog kraja mosta na drugi, rikše prevoze putnike iz jedne države u drugu, prodavači sa svojim glasnim jezikom gnjave sve koji im se približe a prosjaci sjede na pločniku i mole za spas.
Prelaženje granice koje mi je bilo najzanimljivije do sada. Dobar uvod da opet ulazim u jednu od najkontradiktornijih zemalja svijeta. Samo što sam prošao granicu, već sam bio u neredu. Kaos samo takav. Da, to je to. To je ta zemlja. ‘Pa di si, Indijo…ljubavi moja jedina. Kako si mi samo nedostajala!’.
Počela se spuštati noć a ja još uvijek pronalazim prijevoz u graničnom gradu Siliguriju. Autobusi više ne voze zato što je sumrak. Svi su pokazivali u smjeru džipova. Ubrzo sam i pronašao adekvatni džip koji vozi prema Darjeelingu.
Nakon 3 sata lude vožnje koja se bez problema može usporediti s vožnjom u nepalskim autobusima, u taj malen gradić stigli smo oko 11 navečer.
Duboka noć, neosvijetljeni grad i monsunska kiša koja je padala kao da sutra ne postoji, prisilili su me da u par minuta pronađem smještaj. U daljini sam ugledao policijsku postaju i pomislio; ‘Hmmm, ovo će sada biti zanimljivo’. Uputio sam se prema njoj te im pokucao na vrata. Međutim, nitko ih nije otvarao. Nisam odustao te sam ušao unutra.
Iz mračne prostorije začuo se glas koji mi se približavao. Policajac u boksericama dolazi do mene. Upravo sam probudio policajca u boksericama….uhh, to nije dobar znak. Razmijenili smo par rečenica te suprotno od očekivanoga, prihvatili su me bez problema. Zapravo, ugostili su me kao kralja. Dali mi hranu, razgovor i krevet. Ovo je prvi puta u životu da mi je policija istinski pomogla. Cijeli život većinom mi odmaže. Ovo je isto tako prvi puta da sam kod njih prespavao dobrovoljno.
Svanuo je dan, zahvalio se policajcima, za uspomenu opalio jedan selfi te izletio van iz policijske postaje.
Oprostite mi na kvaliteti slike – kramp od mobitela.
Sljedeći grad na putu prema mjestu gdje ću volontirati je Jorethang. Jedina prijevozna sredstva u ovim krajevima su džipovi. Nađe se pokoji autobus, ali teško je naći autobusnu stanicu. Pronašao sam džip i krenuo prema Jorethangu.
U grad sam stigao u sumrak, ali ovog puta u pristojno vrijeme. Bilo je tek 7 navečer tako da sam imao malo više opcija šta se tiče noćenja.
Noćenja u Sikkimu vrlo su skupa. Zapravo, najskuplja u cijeloj Indiji. Normalna cijena nekog GuestHouse ovdje ćete platiti 20 dolara dok u ostatku Indije možete naći već po 2-3 dolara, pa na dalje.
Mislio sam i danas posjetiti policajce ali nekako sam to odgađao. To mi je bio više kao plan B. Što mi je bio plan A? Pojma nemam.
Sjedio sam na klupici i jednostavno se nisam mogao pomaknuti. Čekao i čekao. Čekao da se dogodi nekakvo čudo. I dogodilo se. Već duže vrijeme iz daljine me je promatrala jedna obitelj. U jednom trenutku dotrčao je mali klinac te me upitao: ‘Which country, Sir?’. Odgovorim: ‘Croatia’. Klinjo otrči svojoj obitelji i šapće im: ‘Croatia, Croatia’.
Na to ubrzo dolazi glava obitelji, otac i muž te započinje razgovor. ‘Croatia, ha?’. Nakon malog odmjeravanja, pozvalo me u svoju kuću te rekao da mogu kod njih prespavati. Savršeno. Kuća se nalazila samo 2 minute hodanja od mjesta gdje smo se sreli. Donijeli mi večeru te nakon nje, muž je izvadio pive ispod stola te smo nazdravili.
Sve je bilo dobro do trenutka kada na zidu nisam ugledao Cristiana Ronalda. Baš jučer smo izgubili od Portugala u osmini finala Europskog prvenstva i ovaj nagelirani ljepotan je trenutno zadnje što bi moje oči voljele gledati.
Domaćini su mi oslobodili jednu spavaću sobu, a oni su svi zajedno otišli spavati u istu. Kakvog li gostoprimstva. Jednog dana volio bi i ja postati takvim domaćinom. Morat ću.
Svanulo je jutro, opet, te sam krenuo dalje. Danas navečer trebao bi konačno stići u Pelling, selo gdje ću volontirati. Nakon cjelodnevne vožnje te promjene tri džipova, u 5 navečer stigao sam u Pelling, Ubrzo sam saznao da niti to nije kraj mog puta nego moram pronaći drugo, još manje, selo imena Geyzing gdje se uistinu nalazi škola. Sva sreća što se to selo nalazi svega 10-ak minuta vožnje. Sat vremena kasnije, došao sam u Geyzing te okončao petodnevno putovanje. Pet dana ceste konačno su iza mene.
Na pitanja gdje se nalazi škola, svi su s prstom pokazivali na brdo na kojemu je i smještena. Ispred nje nalaze se visoke stepenice koje vode do ulaznih vratiju. Penjajući se po njima zamijetio sam kako se otvaraju ista. Žena u srednjim godinama pojavila se na ulazu te me upitala: ‘Tomica, da li si to ti? Gdje si tako dugo? Čekamo te već danima’.
Nastavak slijedi…
