Računica: 343-50 +120 = 413 kilometara
Od 343 kilometra koja su prešle moje cure oduzimam 50 kilometara koje su one propješačile zadnja dva dana od Melide do Santiaga. Zašto sam sjela na bus kada sam ja bila jedina koju cijelim putem nije zadesila nikakva veća boljka i kada sam osjećala da imam energije za prijeći još jednom toliko?
Camino nije samo ruta koju moraš propješačiti. To je put na kojem upoznaš mnogo divnih ljudi. Pred kraj našeg puta, upoznavši tijekom njega mnoštvo ljudi različite životne dobi, nacionalnosti i vjere, zaključile smo da svi ti ljudi imaju nešto zajedničko, a to je ogromno srce. Ti ljudi zrače posebnom toplinom i dobrotom.
Ako ikada pomislite da na svijetu više nema dobrih ljudi, otiđite na Camino. On će vam vratiti vjeru u ljude. Zbog nekoliko takvih ljudi koje sam upoznala, a koji su došli do Santiaga nešto prije od nas i nakon toga se morali ubrzo vratiti kući, posljednja sam dva dana hodanja propustila i otišla u Santiago kako bih još jednom, najvjerojatnije i posljednji put u životu, vidjela i zagrlila te drage ljude.
Naravno da to nije bila laka odluka, ipak sam došla u Španjolsku zbog hodanja. Kako sada ‘odustati’, ostaviti cure? Kako ne dovršiti započeto? No, tada mi je netko rekao: ‘Camino nije samo hodanje, Camino je put, a svatko, slušajući svoje srce, kroji svoj vlastiti put.’ I tako sam otišla. Provela sam dva prekrasna dana s ljudima koje sam jako zavoljela, dok je dio mene ipak potajno žalio što ne hodam.
Kada sam se našla s curama u Finesterri, na ‘kraju svijeta’, i kada su one idućeg jutra odlazile na avion za Hrvatsku, ona moja tiha čežnja za završetkom hodanja isplivala je na površinu. Umjesto da odem za Portugal, kakav je bio prvotni plan, odlučila sam se za Camino ‘Retorno’ ili vraćanje pješke iz Finesterre preko Muxie do Santiago de Compostela. Ta ruta iznosi 120 kilometara i posebna je po tome što ljudi obično idu od Santiaga do Finesterre, a vrlo maleni broj njih odlučuje se za obrnuti smjer.
Najbolji mađioničarski trik bio je zalazak sunca
Već prvog dana samostalnog pješačenja od Finesterre do Muxie (tridesetak kilometara) shvatila sam da ovo nije nimalo jednostavno. Conche (školjke) koje pokazuju smjer sada su pokazivale obrnuti smjer od mojega, a prave poteškoće su nastajale kada bih se našla na križanju više puteva. Tog sam dana upoznala Slovaka Jozefa i Talijana Giuseppea kojima je to bio posljednji dan Puta.
Muxia je obalni gradić koji je dio ‘Costa de la Muerte’ ili ‘Obale smrti’ na Atlantskom oceanu, a taj je naziv dobila po mnogobrojnim brodolomima koji su se dogodili duž njezine stjenovite obale. Osim predivnih plaža Muxiu krasni i crkva posebne ljepote, El Santuario de la Virgen de la Barca koja se smjestila na stjenovitom grebenu ponad mora.
S novim sam prijateljima pogledala zalazak sunca koji se po svemu mogao mjeriti sa spektakularnim zalaskom sunca u Finesterri. Nekoliko minuta prije 22 sata velika zlatna užarena kugla počela je polako uranjati u more. Predstava je trajala nekoliko minuta, praćena samo zvukovima valova i šumovima vjetra, a završila je spontanim pljeskom prisutnih gledatelja. Ovo je bio najbolji mađioničarski trik koji sam vidjela u životu.
Dečki su me pozvali na oproštajnu večeru u restoran. Unaprijed smo se dogovorili da će svatko od nas u sklopu svog peregrinos menija naručiti drugačije piće kako bismo dobili tri različite butelje. Poznavala sam ih samo jedan dan, no činilo se da ih znam puno duže. Tako Camino djeluje na ljude. Nekom magičnom silom povezuje one koji se sretnu koračajući njegovim stazama.
Svatko na putu ima svoju životnu priču
Idućeg sam jutra krenula sama. Cilj je bio doći u Dumbriu koja je od Muxie udaljena tek 22 kilometra. Imala sam još pet dana do povratka kući pa sam se odlučila za laganiji tempo. Navila sam budilicu u pet sati ujutro. Sunce u Španjolskoj izlazi tek oko sedam sati tako da je vani bio još uvijek mrkli mrak. Prije kretanja sam još jednom srela Giuseppea koji je išao na autobus i ponudio mi nešto od svojih stvari koje bi mi mogle zatrebati na daljnjem putu.
Od sveg ponuđenog uzela sam samo iglu i flaster iako sam svih prethodnih dana prošla bez ijednog žulja. Izašla sam iz prenoćišta i već sam bila izgubljena, nisam imala pojma u kojem smjeru moram krenuti. Srećom, pojavio se neki prolaznik koji mi je vrlo rado dao upute kako izaći iz garada. Nakon desetak minuta naišla sam na prvi zbunjujući znak. Na križanju četiriju puteva žute su strelice pokazivale sve moguće smjerove. Pomislila sam kako su se djeca očito dobro zabavljala crtajući ih ne shvaćajući kakve muke bi to moglo prouzročiti nekome poput mene.
Intuicija mi je govorila da bih morala krenuti putem kroz šumu, no kako mi se baš večer prije ispraznila baterija naglavne lampe, odlučila sam krenuti cestom. Uskoro se i pokazalo da je to pogrešan put jer dugo vremena nakon skretanja nigdje nije bilo ni strelice ni školjkice koje bi me ohrabrivale. Razdanilo se, našla sam se u jednom selu od par kuća i pronašla jednu stariju gospođu koja me pokušala uputiti dalje.
Stotinu puta sam si već rekla kako moram naučiti barem osnovne španjolske riječi poput lijevo, desno, ravno, naprijed, nazad.
Srećom, više nije bio mrak, a ja sam sve više prolazila kroz naseljena mjestašca. Nakon otprilike pet kilometara hodanja (pet kilometara na karti iako je to u realnosti bilo mnogo više zbog mojih pogrešnih skretanja) osjetila sam žarenje u cipeli. Sjela sam pokraj puta, izula se i s nevjericom gledala u dva ogromna žulja. U najboljem slučaju čekalo me još 17 kilometara hodanja. Uzela sam vlažnu maramicu, obrisala noge, izvadila Giuseppeovu iglu, probušila žuljeve na nekoliko mjesta, istisnula iz njih tekućinu i zalijepila flaster. To je bilo sve od prve pomoći što sam imala uz sebe. Neko vrijeme sam trpila priličnu bol, no ona je sa svakim korakom sve više prelazila u naviku. Do Dumbrie sam se izgubila još nekoliko puta, no unatoč tome sam u prenoćište stigla prva. Tamo sam upoznala Novozelanđanina Mikea s kojim sam sutradan krenula na put.
Plan nam je bio doći do Santa Marine, mjesta udaljenog oko 24 kilometra. Na Putu se ljudi s takvom lakoćom otvore jedni drugima, povjere ti se kao najboljem prijatelju. Svatko od njih ima razlog zbog kojeg se odlučio za Camino. Najčešće je to neka velika tuga koju se nadaju u danima hodanja izbaciti iz sebe. Dan je u razgovoru s Mikeom prošao vrlo brzo. Kada smo stigli do prenoćišta i na terasi ispijali pivo, nadjenuli smo ime danu – ‘Fly day’.
Santa Marina je malo selo s izrazito razvijenom poljoprivredom. Uz svaku se kuću nalazila staja s kravama i svinjama, a prenoćište se nalazilo u samom žarištu opojnih mirisa. U jednom smo trenutku mogli nabrojati i više od deset muha na sebi. Tu idilu prekinuo je dolazak peregrinosa koji je u obližnjem hladu ostavio dva psa sa školjkicama oko vrata i sjeo za susjedni stol. Nešto na njemu nam je govorilo da je on jedan od rijetkih pravih peregrinosa. Pozvali smo ga da nam se pridruži, a on je, iako sa sjetom u očima, radosno prihvatio naš poziv.
Petr je na put krenuo iz Praga, 2. veljače, nakon što je izgubio sve što je imao. Zbog nemogućnosti plaćanja kredita ostao je bez farme konja koju je naslijedio od ujaka koji se nakon smrti njegovih roditelja brinuo o njemu. Na put je krenuo sa 150 eura i malim psom kojeg je morao nositi u posebnom ruksaku na prsima. Pričao nam je kako je bilo teško zimi prijeći Alpe, spavati u šatoru kojeg bi često zatrpao snijeg, hodati u mokroj odjeći. U Francuskoj je pronašao još jednog napuštenog psića i poveo ga s njima. Petr nema novaca za prenoćišta i gotove obroke, zato njegov ruksak teži 32 kilograma. U njemu nosi sav svoj dom. ‘Dom?’, pitao je zamišljeno, ‘Što je to dom?’ Kada je bio dječak od 12 godina, njegov ga je otac odveo na Camino.
‘To je bio njegov najljepši dar. Umro je 3-4 mjeseca nakon našeg povratka kući.’ Petru je idućeg dana bio rođendan, zato je i sjeo u kafić kako bi se počastio pivom. Nakon što smo ga počastili još jednim pivom, ispričao nam je o svojoj bolesti, kemoterapijama i lijekovima za koje putem radi svakojake poslove kako bi si ih mogao priuštiti. Na kraju nas je pozvao na večeru u svoj šator. Pripremat će krumpire i kukuruz koji je ubrao putem.
Idućeg smo dana do Negreire, gradića udaljenog 22 kilometra, krenuli sve troje. Mike se još jednom pokazao kao iznimno dobar čovjek. Kada smo došli u Negreiru, otišao je u ljekarnu i kupio lijekove za Petra. Ja sam pak osjetila potrebu da zadnji dan prije Santiaga odhodam sama pa sam se tu pozdravila sa svojim prijateljima.
Nedostajali su mi moji ljudi, moji ‘Primitivci’
Zadnji dan do Santiaga bio je obilježen ponovnim jutarnjih tapkanjima po mraku i ponekim krivim skretanjem. Nadomak Negreire nalazi se predivno mjestašce Ponte Maceira s antičkim mostom ponad rijeke Tambre. Ovdje sam dočekala izlazak sunca, a kada se razdanilo u susret su mi počele pristizati bujice ljudi koji su tog jutra krenuli na svoj put iz Santiaga prema Finesterri. Mnogi od njih su me gledali u čudu što idem suprotnim smjerom. Putem mi je čak stalo i nekoliko automobila kako bi me upozorili na krivi smjer.
Kilometri do Santiaga na školjkicama su se sve više smanjivali i to me je punilo posebnom energijom i mamilo mi osmijeh na lice. Čekao me još jedan prilično težak uspon kroz šumu, no izašavši iz šume, tornjevi katedrale sv. Jakova na horizontu u jednom su trenu izbrisali osjećaje boli i nemoći. Jedno sam vrijeme samo stajala tamo i gledala u tri šiljasta vrha. Uspjela sam!
Došavši do katedrale, izula sam cipele i sjela na vruće kamene blokove trga na koji su pristizali brojni peregrinosi. Neki nedorečeni osjećaj mi je bubnjao u prsima. Nedostajale su mi moje cure, nedostajali su mi moji ljudi, moji ‘Primitivci’. Nisam imala s kime podijeliti sreću. Odlučila sam da mi Camino na ovaj način poručuje da mu se opet vratim i idući put uđem u Santiago s onima koje volim.
