7. dan (Grandes de Salime – Fonsagrada)
Budući da smo dan prije napravile oko pet kilometara manje, za danas nas je čekalo 34 kilometra. Peregrinosi s kojima smo bile u kontaktu mobitelom, a koji su dan prije prošli cijelu rutu, nisu nas ohrabrivali, već su nas cijelim putem odgovarali od hodanja govoreći nam da nećemo uspjeti i da bi bilo bolje da dio puta uzmemo taxi. Kako bismo se motivirale, od ranog smo jutra počele osmišljavati riječi naše koračnice. Trebao nam je cijeli kilometar da ju osmislimo.
Svako jutro pola šest
ustajemo svih nas pet.
Idemo se spremiti
žuljeve polijepiti.
A u osam krećemo
Ruksake si mećemo.
Uzbrdo mi pičimo
Nizbrdo mi skvičimo.
Kilometre nižemo
Uvijek zadnje stižemo.
Dućan mi obavljamo
Novce svud ostavljamo.
Ljekarna nam pravi frend
Znamo mi već svaki brend.
Nikad ne forsiramo
Uvijek sam’ uživamo.
Piknik, kava, svaki sat
Nećemo mi nikad stat’!
Put je bio predivan kao i uvijek, no sunce je pržilo, a sa svakim prijeđenim kilometrom noge su nam bile sve teže. Polako se spuštala večer, a nad nebo su se nadvili crni oblaci. Tik prije oluje uspjele smo stići u Fonsagradu. Peregrinosi koje smo sretale na ulicama grada nisu vjerovali da smo uspjele, ali nama nije bilo do pohvala. Željele smo tri osnovne stvari – hranu, tuš i krevet. No u Fonsagradu smo tog dana ipak stigle prekasno. U cijelom gradu nije bilo slobodnog kreveta. Preostalo nam je pješačiti do sljedećeg sela udaljenog oko tri kilometra. Albergue u Padrónu je bio star, ali uredan. Tamo smo upoznale Paca, Španjolca koji je svima pomogao sanirati žuljeve pa smo uz pomoć dobile i nove savjete. Žulj valja prvo očistiti oksidiranom vodom, zatim ga probušiti, namazati betadinom, ostaviti preko noći da se posuši i ujutro zalijepiti silikonski flaster. Kažu da je ovo najučinkovitiji i najbezbolniji način.
8. dan (Padrón – O Cádavo)
Sljedećeg, osmog dana ruta je iznosila samo 23 kilometra. Ponovno nas je čekalo mnogo uspona i spuštanja, a uz naše tegobe sve je bilo puno teže. Jedna se od nas osjećala bolje i imala je više snage te je ubrzala kako se ne bi ponovila situacija od prethodnog dana jer je O Cádavo malo mjestašce sa samo jednim albergueom. No albergue je, iako je naša peregrinosica stigla ranije nego ikad, već bio pun. U cijelom mjestašcu ostala je još samo jedna trokrevetna soba u hotelu gdje su nam ljubazno dopustili da se u nju smjestimo sve zajedno. Žuljevi, gležnjevi, koljena i mučnina postajali su sve gori. Dvije su od nas imale snage nastaviti put idući dan, dok su preostale tri odlučile ostati u mjestu i potražiti liječničku pomoć.
9. dan (O Cádavo – Lugo, tridesetak kilometara) / 10. dan
Danas smo u Lugo stigle samo dvije. Lugo je najljepši grad koji smo dosad vidjele na našem putu. Četvrti je grad po veličini u Galiciji, a starorimske zidine Luga unutar kojih se nalazio naš albergue nalaze se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Prijateljice su nam javile da neće uzimati autobus do Luga kao što su planirale, već da žele propješačiti etapu idući dan. Kako se ne bismo razdvojile, odlučile smo ih pričekati u ovom prekrasnom gradu i na jedan dan biti turistice.
Otišle smo na bazen namijenjen samo članovima nekog prestižnog kluba u koji su nas, pretpostavljamo iz gostoljubivosti, odlučili pustiti. Naručile smo njihov poznati meni unutar kojeg se od više ponuđenih jela može odabrati predjelo, glavno jelo, desert i piće. Naručile smo jedna bijelo, druga crno vino i nismo se previše iznenadile kad smo svaka dobile bokal od pola litre. Vino i sunce su nam udarili u glavu i vrijeme se samo omaklo. Odjednom je bilo devet sati, zadnji trenutak za hvatanje pokoje fotografije ovog mjesta koje će nam zauvijek biti u posebnom sjećanju.
Te smo večeri u kuhinji alberguea s ostalim peregrinosima imale fruit-party. U državnim je albergueima pravilo da se vrata zatvaraju u deset sati, a kako smo svi tog dana bili raspoloženi za malo zabave, u kuhinji smo puštali španjolske pjesme, plesali i jeli voće koje smo kupili za doručak idućeg jutra s obzirom na to da nismo mogli izaći i kupiti cervezu (pivo). Naša je cura od liječnice dobila originalan recept za rješavanje problema sa želucom. Velikim slovima napisano i podcrtano s trima crtama – AQUARIUS. Umirale smo od smijeha.
11. dan (Lugo – Ferreira, 27 kilometara)
Ponovno smo bile sve na okupu. Nas pet. One kojima se smiju svi ostali peregrinosi. Naknadno smo saznale da nam se ne rugaju kao što smo cijelo vrijeme mislile, već da nam se smiju jer ih svaki dan iznova iznenadimo. Kada više nitko ne očekuje da ćemo doći do kraja etape jer je kasno poslijepodne, mi poput vojske umarširamo u grad. Tog smo dana, zbog jednog noćenja više u Lugu, ostale bez svojih peregrinosa koje smo svakog dana sretale uvijek u novom albergueu. U Ferreiri smo bile same. Albergue usred ničega, mir, tišina – dobrodošla promjena nakon dinamičnog Luga. Pravo mjesto da se slegnu dojmovi od prethodnog dana. Nakon večere smo sjele u dvorište i uz pjesmu u dobrom raspoloženju ispratile zadnje zrake sunca.
