Dan prije trekinga stigli smo u Besisahar, selo koje se nalazi u podnožju Himalaje. Selo je smješteno na 830 metara nadmorske visine te svoja vrata otvara svakom planinaru.
Društvo u ovom trekingu pravit će mi moj novi prijatelj Faruk kojeg sam upoznao u Kathmanduu, u kući mog tadašnjeg CS domaćina. Njegov plan nije se puno razlikovao od mojeg te smo odlučili da zajedno krenemo na ovaj treking. Faruk je rodom iz Iraka ali još se u djetinjstvu s obitelji preselio u Jordan.
Par godina kasnije, iz Jordana su otišli u Dansku u kojoj borave i dan danas. Ovo mu je prvo putovanje. Nakon 26 godina, konačno je skupio hrabrosti i kupio avionsku kartu za Nepal. Nepalsku vizu izvadio su je još u Danskoj, Makar se to može obaviti i dolaskom u zračnu luku.
Nakon što završi s ovim trekingom, otići će u Indiju gdje će nastaviti svoje putovanje. Kako je Indija zemlja iz koje sam ja došao u Nepal, svakog dana bacim mu pokoji savjet. Objašnjavam mu obje strane Indije. Onu dobru…i onu lošu. Ipak, moram ga malo pripremiti prije nego uđe u tu svetu zemlju.
U Besisahar smo došli s malim natrpanim lokalnim autobusom. Inače, samo da znate….lokalni Nepalski autobusi proglašeni su trećim najgorim javnim prijevoznim sredstvom na svijetu. Prva dva ne znam koji su. Autobusi su im vrlo mali ali unatoč tome svejedno ih natrpaju trostruko više nego što im kapacitet to dopušta. Kada još tome pridodate ove Nepalske makadamsko-rupičaste ceste, dobite zasluženo treće mjesto na ljestvici.
Ovdje smo stigli u 6 navečer te smo ubrzo pronašli vrlo jeftino prenoćište (svega 7 kn po osobi). Bez razmišljanja uzeli smo sobu i polako se počeli spremati za sutrašnji početak trekinga.
DAN 1. Besisahar (820 m.n.v) – Ghermu (1130 m.n.v.)
Probudio sam se u 7 ujutro. S Farukom sam se dogovorio kako bi najbolje bilo da ovaj treking obavimo svaki zasebno. Svako jutro da se razdvojimo te da se navečer nađemo na dogovorenoj destinaciji. Faruk je pristao na tu moju ideju što je mene činilo jako sretnim.
Kao i ovo cijelo putovanje, ovaj treking volio bi također obaviti sam. U ovoj Himalajskoj tišini biti sam sa sobom i sa svojim mislima. Kada ste s nekim, većinom vremena tu istu tišinu morate prekidati s razgovorom. Kada pričamo, većinom ponavljamo ono sve što već znamo. Ali kada slušamo, možda čujemo nešto novo. Tako da će ova tišina biti savršena za ovu teoriju.
Uffff, gdje sam to sada iščupao?
Faruk je krenuo prvi te nakon pola sata i ja.
“Idemo Tomica, to je to. Zbog toga si i došao u Nepal. Sad ili nikad”, počeo sam voditi razgovor sam sa sobom. Polazna točka ovog trekinga smještena je upravo u ovom selu. Ima jedna opcija a to je da uskočite u autobus i otiđete 10 kilometara dalje u jedno drugo selo iz kojega možete započeti ovaj treking.
Puno planinara upravo to i radi kako bi uštedjeli na vremenu te kako bi izbjegli ovo početno “dosadno” hodanje kroz krajolik koji se nalazi na samom ulazu u Himalaju. Priznajem, ova ideja o autobusu i meni se vrtjela par minuta po glavi….ali, onda sam zaustavio te svoje unutarnje glasove te si ponovio rečenicu od malo prije; “Zbog čega si došao u Nepal?. Upravo zbog ovog trekinga. Zašto si već počeo razmišljati o lakšem putu??”, dvojbe u meni.
“Da, imate pravo, moji unutarnji prijatelji. Idem od samog početka, od same polazne točke pa do samog kraja”. Kasnije se uspostavilo da je to bila moja najbolja odluka ovog tjedna:)
U samom ulazu u Himalaju, u njezinoj prekrasnoj dolini, nalaze se malene autohtone kućice koje se savršeno uklapaju u prirodu.
Hodajući pokraj istih, upijao sam taj pravi mali i neiskvareni život koji je smješten van ovog sirovog i bučnog sistema. Miran život u podnožju planine o kojemu svi nekako podsvjesno maštamo. Scene na koje sam nailazio bile su očaravajuće. Majka plahtom omotava svoje dijete te ga stavlja na leđa. Druga majka ispred kuće raščešljava crnu dugu kosu svojoj kčerki.
Žene zamotane u svoje ručnike, jedna iza druge stoje u redu kako bi se otuširale s hladnom vodom koja teče iz slavine. Pogledi su im se produžili na mene te su sa smiješkom promatrali znatiželjnog “stranca” koji, buljeći u njih kao da vidi Boga, prolazi puteljkom.
Tempo kojim sam hodao bio ja jako spor. Zbog svakog prehodanog metra koji se pretvarao u neko moje novo iskustvo, noge jednostavno nisu željele hodati brže.
Kad sam u tu kombinaciju umiješao i svoj fotoaparat, hodanje je bilo abnormalno sporo. Ma, kuda mi se i žuri?
Nakon sat vremena, došao sam u prvo malo selo. Selo samo od svega par kuća. Selo Khudi nalazi se na 790 m.n.v te je u njemu smješteni prvi check-point ovog trekinga, mjesto gdje vas provjeravaju i gdje se trebate upisati u knjigu.
Metoda kojom se osiguravate te pojednostavljujete posao svakom tragaču ako se slučajno negdje po putu izgubite. Baš tog jutra, u selu se otvorio novi check-point ispred kojega su se okupili lokalni ljudi.
Naletio sam usred njihove ceremonije koju je vodio jedan stariji gospodin. Kada su me u daljini vidjeli kako im se približavam, svi su mi odmah zaželjeni dobrodošlicu. “Namaste”!!. “Namaste, ljudi….Namaste”!!
Inače, bio sam treća osoba ikada koja se upisala u tu njihovu knjigu. Faruk je bio prvi te je ovuda prošao prije sat vremena. Brzi je taj Faruk, nema šta. Nije valjda da je trčao?
Upisali su me u tu svoju knjigu te su me (zato što sam treća osoba na njihovoj listi), počastili s čajem i kolačima. Uh, savršeni početak puta. Natrpao sam se sa svime što su mi ponudili i krenuo sam dalje.
Još u selu vidio sam pastire kako hodaju sa svojim stadom krava ili ovaca a na izlasku iz njega, počeo sam viđati i bizone koji se opušteno i nesmetano šetali okolo.
Cijelo vrijeme put je pratio jednu rijeku koja se užurbanim ritmom spuštala po Himalaji. U njoj sam se umio i mislim da je to najhladnija rijeka koju sam ikada dotaknuo. Živi led.
Ma naravno, pa i nastaje iz Himalajskih ledenih vrhova.
Kada više nisam znao gdje se točno nalazim i koliko imam još do sljedećeg sela, često se događalo da se upravo tada netko pojavio ispred mene i dao mi upute.
U sljedećem selu Ngadi (890 m.n.v) naletio sam na hrpu ljudi koji su sjedili na cesti. Par muškaraca obavljalo je nekakve cestovne rutinske radove a ostatak sela sjedilo je na podu i svjedočilo istima.
Kuhao se čaj i dijelio svima. Dobio sam osjećaj kao da je cijelo selo jedna velika obitelj.
Nakon tog sela, zakoračio sam u nešto o čemu sam maštao nekoliko godina. Zakoračio sam u rižina polja. Takve prizore viđao sam samo na slikama i u dokumentarcima.
Na početku prvog polja bacio sam svoj ruksak s leđa i samo promatrao. Minutama. Satima. Godinama. Nešto najljepše što sam ikada vidio u prirodi.
Sat vremena poslije, na putu me ugledao čiča. Uzimajući drveni štap u svoje ruke, počeo je trčati prema meni. “Neće me valjda prebiti?”. Kada mi se približio, shvatio sam da mi ga želi prodati. Vidio je da nemam planinarske štapove (što je stvarno bio veliki propust što si ih nisam nabavio), te je krenuo s prezentiranjem kako je ovo najbolji štap na svijetu.
Kada je držao taj štap, vidio sam da mu fale svi prsti na šakama. Pitao sam ga što se točno dogodilo. Odgovorio mi je da je nekada davno išao planinariti na Thorung-la Pass, najviši vrh ovog trekinga kroz koju ću i ja proći.
Međutim, bilo je toliko hladno da su mu se smrzli isti. Kada se vratio s planine, morali su mu ih odrezati. Ovo nije bila baš najohrabljivajuća priča koju sam danas čuo. Odbio sam štap, okinuo sliku i nastavio putem Thorong-La Pass-a.
Nakon 7-8 sati hodanja, polako se počeo osjećati i umor. Noge su postajale sve teže i teže.
“Ajde Tomica, još sat-dva i za danas je gotovo”. S Farukom sam se dogovorio da se nađemo u Ghernuu, malom selu koje se nalazi na 1130 m.n.v. i kojega su nam svi preporučili. Selo u kojem ćemo prenoćiti.
Negdje oko 5 navečer te nakon 10 sati hodanja, konačno sam stigao u njega. Farukova majica već je visjela na štriku. Dogovorili smo se da onaj koji prvi koji dođe do sela, zbog jednostavnijeg našeg pronalaženja, bilo bi najbolje da stavi nešto prepoznatljivo ispred kuće u kojoj će prespavati. Eto, naša taktika je upravo bila preispitana i funkcionira savršeno.
Kad sam konačno završio s današnjim planinarenjem te sjeo, skužio sam da mi je lice prekriveno smiješkom koji nikako da nestane. I tako satima. Ogromni zahvalni smiješak s kojim sam dočekao svoju prvu planinarsku noć.
DAN 2. Ghermu (1130 m.n.v) – Tal (1700 m.n.v)
Tog drugog jutra, Faruk i ja krenuli smo zajedno ali ubrzo sam ga pustio ispred sebe te je nestao u daljini. Nekako mi je puno bolje hodati kada sam sam, sam sa sobom. Samo ja i priroda oko mene. Puno prostora za razmišljanje. Opet. Mislima nikad kraja.
U tom svojem mirnom hodu, prestigao me jedan Kanađanin. Sav nabrijan i ubrzan, prohujao je pokraj mene.
Tridesetak minuta kasnije našao sam ga u Jagatu, u sljedećem selu koje se nalazi na 1300 m.n.v. Sjedio je u restoranu i užurbano jeo. Pridružio sam mu se te se upoznali malo bolje. Pitao sam ga; “Zašto se tako žuriš?”. ”
Ma, nemam baš puno vremena te ovaj treking mislim obaviti u najkraćem mogućem roku”, bio je odgovor. Hahaha, totalna suprotnost od mene. Ja imam puno vremena i ovaj treking mislim obaviti što je duže moguće. Da, svaki ima svoj tempo i svoj razlog zašto je ovdje. Napunio sam boce vodom i krenuo dalje.
Nakon nekog vremena, počeo sam osjećati umor te sam i ja odlučio stati u sljedećem selu i pojesti nešto. Hrana je najvažniji faktor cijelog trekinga. Nakon što sam posljednji mjesec dana koji sam proveo u Indiji zbog financijske situacije počeo štedjeti i na hrani, što je na kraju rezultiralo i gubitkom 5 kilograma (da, bila je to jedna od najglupljih odluka u mojem životu), ovdje na Annapurni odlučio sam NE štedjeti na hrani.
Hrana je ipak najvažnija, važnija i od smještaja. Pogotovo ovdje gdje mi treba dvostruko više energije nego u običnom svakodnevnom životu.
Na putu sam nailazio na djecu koja su, obučeni u svoje školske uniforme, išli u školu. Kako bi stigli na nastavu, svaki dan moraju prepješačiti i po nekoliko kilometara. Zbog te činjenice, djeca praktički po ovim brdima svaki dan planinare.
Prvo u jednom smjeru te nakon nastave u drugom. Nema tu školskih autobusa i roditelja koji će ih vozikati u školu. Čak ih ti isti roditelji niti ne otpraćuju po ovim brdima. Ako se žele školovati, moraju hodati sami. Druge nema.
Po putu sam nailazio na ljude koji su sjedili uz cestu i s čekićem drobili ogromno kamenje. Jedan vrlo težak ali popularan posao na Himalaji.
To svo veliko kamenje večinom nose muškarci koje žene kasnije usitnjavaju na skroz sitne dijelove.
Kilometar kasnije naletio sam na dvojicu momaka. Čučali su u potočiću i vadili nešto. Odmah sam pomislio da sam naletio na tragače zlata te da ću biti pravi svjedok u njihovom pronalasku.
Kasnije sam skužio da mladići ipak ne vade zlato nego s čarapom love ribe. Valjda nekakva, opet korisna, Nepalska metoda pecanja.
Iza jednog zavoja, u sredini ničega, naletio sam na jednu malu kućicu ispred koje je bilo stado koza. Nasmiješena žena koja je pucala od sreće, ispratila je taj moj lagani hod.
Kako čovjek može biti istinski sretan a praktični nema ništa…..ali ima sve. Ovo je bio vrlo intenzivan trenutak koji mi se urezao duboko u sjećanje.
Uskoro je počela padati i prva kiša. Zapravo, bila je to lagana kišica koja nikako da se spusti. Ma nema veze, opremljen sam ja i za najteži pljusak. Imam kišnu kabanicu za sebe i kišnu kabanicu za ruksak.
Kako bi sto posto bio siguran da mi to neće premoćiti (ipak u ruksaku imam fotoaparat i dodatni objektiv), sa sobom sam uzeo i veliku vreću za smeće s kojom mogu, ako dođe do najgoreg, pokriti i sebe i ruksak.
Dalje, na puteljku, zagledao sam prekrasnog dlakavog psa koji je sjedio i čekao samo mene. Čim me zagledao, počela je pasja euforija i radnja s repićem te smo zajedno nastavili ovaj treking. Zajedno smo hodali pola sata te se zaustavio pokraj putokaza na kojemu piše “Tal”. Okrenuo se prema desno i pogledao u smjeru puteljka koji vodi u to selo.
“Isuse, kako ovaj pas zna kamo idem??”. Možda mu je ovo hobi i svakog planinara koji na njega naiđe odvede do ovog mjesta??. Hvala ti, moj trenutno najbolji prijatelju, ali dalje mogu sam.
Pas je ostao gore na puteljku te me promatrao kako nestajem na istom. Hmmm, vrlo tajanstven i misteričan pas.
Dvadeset minuta kasnije, stigao sam u Tal, selo koje se nalazi na 1700 m.n.v. Čim sam ušao u selo, već sam ugledao Farukov ručnik koji se vijorio na vjetru. Opet je stigao prije mene.
Dolaskom u dvorište mog novog prenoćišta, na klupici ispred kuće ugledao sam onog Kanađanina kojeg sam sreo ujutro. “Možda sam ipak malo pretjerao sa svojim tempom”, veli on. “Ovdje sam došao prije dva sata ali bio sam toliko umoran da sam se onesvijestio i zaspao. Sutra ću pokušati usporiti i ići tvojim tempom”.
U sebi si mislim; “Pa to sam ti i govorio!!”. “Ma da, mislim da je puno bolje da kroz ovu Annapurnu hodamo polako i opušteno kako bi doživjeti svu ovu prirodu koja nas okružuje….a ne samo da kroz projurimo kroz nju te na kraju ne doživimo ništa”, morao sam nešto reći. Još jednom smo se upoznali, al ovog puta malo bolje, te se ubrzo spustila noć.
Kada dan zamjeni noć, ovdje se na planini nema baš nešto posebno za raditi. Možete se samo vratiti u svoju sobu i mislima što će vam se sutra desiti, otići na spavanje.
Sutra je ipak novi dan…
