Na putu prema najzapadnijem dijelu Rajasthana stao sam u jednom većem gradu imena Jodhpur. S Ravijem sam se dogovorio da me pokupi ispred željezničkog kolodvora.
U međuvremenu kada sam ga čekao, kao i uvijek, slijedili su uobičajeni napadi taksista i vozača riksha. Da se obranim od njih, svakome posebno uputio sam smrtonosan pogled. Pogled koji ubija. U jednom trenutku, jedan mi je prišao s leđa i primio me za rame. Okrenuo sam se i uputio najsmrtonosniji pogled da sada. Ova ruka koja me dotaknula mislio sam da je to ruka od još jednoga taksiste ali bila je to ruka od mog novog hosta, Ravija. Naš prvi kontakt ikada započeo je upravo s ovim mojim smrtonosnim pogledom kojemu se još dan danas smijemo. Sjeli smo na motor i krenuli prema njegovoj kući.
Sat vremena prije našeg susreta, Ravi je već ugostio jednu curu iz Vijetnama koja će kod njega ostati par dana. Ravi je jedan od najboljih i najiskrenijih osoba koje sam sreo u svojem životu. Iz njegovih očiju zrači prava istinska dobrota. Dobrota koja se ne viđa često. Dan danas od njega dobivam poruke na mobitel koje mi šalje svakog jutra, poruke s nekom motivirajućom i duhovnom rečenicom.
Nakon dva dana razgledavanja grada, vrijeme je bilo da nastavim svoj put prema najzapadnijoj točki Rajasthana. U toj mojoj misiji priključila mi se Lucy te smo zajedno nastavili dalje. Sjeli smo u noćni vlak te krenuli prema jednom pustinjskom gradiću koji je smješten na samom rubu Indije. Gradić se nalazi 100-tinjak kilometara od Pakistanske granice duboko u pustinji “Thar Desart”. To je ujedno i grad-tvrđava a ime ovog tajanstvenog grada je Jaisalmer.
S jutarnjim zovom novog dana, vlak je stigao u Jaisalmer. Na izlazu iz vlaka počeo nas je pratiti mali dječak s govornom manom. Međutim, to ga nije spriječilo da nekako komunicira s nama. Bos, podrapan i prljav, dječak nas je vodio prema centru grada. Na tom našem zajedničkom putu, dječak je pozdravljao sve oko sebe te su mu svi uzvraćali istom mjerom. Koliko smo shvatili, nema roditelje te je prepušten samom sebi.
Život mu se proteže na relaciji lokalnih vlakova. Iz dječakovih očiju zračila je samo sreća i dječja radost a težina života u kojoj se nalazi za sada je još uvijek dobro sakrivena u tom njegovom zaigranom djetinjstvu. Zapravo, mislim da mu nikada nije bila pružena prilika da nauči govoriti zato što je većinom svog života bez roditelja. Puno djece u Indiji već od ranog djetinjstva prepuštena su samima sebi. Druga velika činjenica je ta da pojedina djeca koja imaju roditelje na njihovo naređenje moraju prosjačiti po cesti. Upravo zbog tog milog i nevinog pogleda, djeca imaju veće šanse nego odrasli da na ulici dobiju bar nekakav novac. Stvarno tužna priča ali to vam je sve Indija. Takve stvari ovdje toliko su normalne da ih više niti ne primjećujem.
U gradu smo se smjestili, naravno, kod novog kaučsurfera. Naš novi domaćin opet je vlasnik jednog polupropalog hostela koji samo da se ne zatvori. Kao i u prošlom blogu opet ista priča. Opet sam kod domaćina koji vodi svoj propali hostel i koji me ugostio u isti. Uhh, ovo opet ne miriše na dobro
Već drugi dan Gyan (ime mog novog domaćina) i njegov prijatelj pozvali su nas u pustinju na Safari. Ja i Lucy bili smo jako skeptični oko tog Safarija zato što nismo znali hoće li nam ga na kraju naplatiti ili ne. Vrlo škakljiva situacija. Da se izvučem iz iste, objasnio sam im svoje stajalište u vezi safarija i ostalih sličnih aktivnosti. Što je na kraju i istina. Zbog svojih etičkih razloga, što je na kraju rezultiralo i mojim dugogodišnjim vegetarijanstvom, ne volim takva tretiranja životinja. Ne volim da se životinje iskorištavaju samo za ljudski užitak, samo za ljudsku zabavu. Da ne spominjem novac koji te nedužne životinje donose svojim vlasnicima. To je bio moj veliki argument koji sam im pokušao objasniti zašto neću jahati nikakve deve po pustinji. Lucy se isto izjasnila da ih ne želi jahati. Više se ne sjećam koji je bio njezin razlog. Gyan i prijatelj inzistirali su da odemo u pustinju, pa iako i bez deva. “Ok, neće biti tamo nikakve deve. Poštujem vaše odluke”, odgovara Gyan. On i njegov prijatelj imaju dva motora, svaki svojeg, te smo s istima krenuli prema pustinji. Ja sam sjeo na Gyanov motor a Lucy na motor od njegovog prijatelja. Stvarno sam zaboravio ime od prijatelja.
Pustinja je od grada udaljena oko 40-ak kilometara te nas je čekala jednosatna vožnja. Sat vremena Indijske vožnje bez kacige i bez pravila. Neprocjenjivo. Po putu prema pustinji pokupili smo nekog novog Gyanovog prijatelja koji je isto išao prema pustinji. Skočio je na motor te smo sva trojica nastavili prema cilju. Ne znam ali odjednom svi idu u tu pustinju. To ne sluti na dobro.
Trideset minuta kasnije…..
Zaustavila nas je policija. Dva policijska auta prepriječili su ovu praznu cestu te zaustavljali sve sumnjivo što ovuda prolazi. Pazite, mi smo trojica na jednom motoru. Sišli smo s motora i počelo je ispitivanje. U jednom trenutku ovaj lik kojega smo na pokupili na putu prema pustinji, sjeo je na motor i pobjegao. Bio sam zbunjen i pitao policajca što se upravo događa i zašto ovaj bježi. Policajac mi objašnjava da ovaj motor nije registriran, niti da postoje ikakvi papiri za njega te da motor niti nije u vlasništvu Gyana. Pitao me gdje sam sreo te ljude. “Pazi ih se, ti ljudi su ti lopovi i varalice”.
U pozadini Gyan razgovara s nekim preko telefona te ubrzo taj isti čovjek koji je bio s druge strane “veze” dolazi na mjesto događaja. U međuvremenu, naš odbjegli prijatelj Django koji je pobjegao i ukrao motor, vraća se na istome. Nije valjda da ga je već registrirao:).
Nakon par minuta rasprave svih osuđenih ondje te dominacije ovog čovjeka kojeg je Gyan nazvao, sve se nekako riješilo te su nas policajci pustili dalje. Ufff, sad više ne znam da li je pametnije ostati s ovim policajcima ovdje ili otići u pustinju s ovim “kriminalcima” ondje. Ipak sam se odlučio na kriminalce te smo sva trojica ispred policajaca sjeli na motor i krenuli putem bezdana. Ah, ta Indija.
Deset minuta kasnije….
Došli smo u pustinju. Pogodite što nas je nasred pustinje dočekalo?? Deva!!Nepomična deva sa svojim starim, također, nepomičnim vlasnikom. Da sada objasnim ovu novu stvorenu dramu. Gyanov prijatelj, ne ovaj odbjegli Django koji je pobjegao s motorom nego onaj drugi s kojim se Lucy vozi na motoru, iznajmio je ovu devu i platio jednosatno jahanje iste. To je sve učinio samo za Lucy. Uhhh Lucy, sad se tebi nešto sprema. Ubrzo je krenuo show. Lucy odbija devu ali deva je već plaćena. Nitko od njih ne kuži kako se takvo nešto može odbiti a nepomični starac odjednom je oživio i počeo vikati. S Lucy sam sjeo na pod te smo slušali desetominutno Indijsko prepiranje između Gyanovog prijatelja i starca. Na kraju se opet nekako sve izgladilo, starac je ipak nažicao nešto novaca za svoj trud zato što je došao u pustinju. Prijatelj mu je platio nešto, starac je utihnuo a mi smo krenuli dalje.
Pet minuta kasnije….
Konačno smo stigli na odredište. Suprotno od očekivanog, u pustinji je zapravo bila vrlo opuštajuća i dobroćudna atmosfera. Sve ono što se maloprije izdogađalo, odjednom se zaboravilo.
Čekali smo zalazak sunca da ispratimo ovaj nesvakodnevni dan. Nakon zalaska, proveli smo još neko vrijeme u pustinji i gledali kako nam puni mjesec krade pogled prema zvijezdama.
Nakon što se ozbiljno približila ponoć, vrijeme je bilo da se vratimo u grad. Kao i na putu prema pustinji, ja sam sjeo na Gyanov motor a Lucy motor od prijatelja. Nakon sata vremena opet nezaboravne vožnje, došli smo u hostel ali Lucy i Gyanovog prijatelja nigdje. Ufff, šta se sada njoj negdje dogodilo.
Pola sata kasnije, evo je konačno. Sva u adrenalinu, dotrčala je do vrata naše sobe i počela objašnjavati što joj se dogodilo. Na povratku prema hostelu Gyanov je prijatelj u mrtvom mraku i na sredini prazne ceste zaustavio motor i pokušao poljubiti Lucy. Počeo ju je moljakati samo za jedan poljubac te laskati joj da mu je ona sve u životu. Jedno dulje vrijeme trebalo joj je da ga uvjeri kako od toga poljupca neće biti ništa. Na kraju prijatelj je ipak prihvatio poraz i popustio. Mogu si samo zamisliti kako joj je bilo, samoj i zatočenoj, u mračnoj pustinji s ovim pristojnim čovjekom. Uhhh.
Zbog svih ovih čudnih situacija koje su se danas izdogađale, Lucy je odlučila otići iz ovog grada te nastaviti svoj put prema Nepalu. Unatoč svemu, ja sam odlučio ostati još koji dan.
U Jaisalmeru sam dočekao Holi festival ili festival boja. To je blagdan kojime Indijci slave kraj zime i početak proljeća. Svake godine festival se održava na prvi dan proljeća te u znaku buđenja prirode, tradicija koja prati taj festival je gađanje bojama. Gađanje svega što se pomiće. Trenutno je cijela Indija u niskom startu zato što je samo jedan dan do festivala. Boje u prahu, boje u vodi, vodene puške, vodeni šareni baloni…sve će to sutra letjeti zrakom. A ja? Zašto ja sjedim na rubu balkona? Pa, tražim savršeno mjesto za sutrašnji skok u epicentar.
Svanulo je jutro i počela je ranojutarnja galama na ulicama grada. Nakon dva-tri sata dvojbe koja se pojavila u meni, ipak sam odlučio da se priključim u ovo slavlje. Zaštitio sam si fotoaparat s prozirnim vrećicama tako da mi ne strada u ovom ludilu. Ok, vrijeme je da izađem na ulicu. Išao sam samo malo prošetati ulicom da vidim o čemu se zapravo ovdje radi.
Kada sam izašao iz kuće prvo što se dogodilo bilo je dobivanje udarca u glavu od nekog šarenog klinca na motoru. Nastavio sam svoju šetnju kao da se ništa nije dogodilo ali na kraju ulice naletio sam na bagru koja je čekala samo mene. Kada su me zagledali, prekinuli su svoj razgovor i fokusirali se na mene. Samo par sekundi kasnije, veliki šareni oblak stvorio se nad mojom glavom. Deset sekundi kasnije, jednostavno sam nestao….u šarenilu.
Samo dvije minute nakon što sam napustio svoju sigurnu zonu u hostelskoj sobi, bio sam cijeli prekriven bojama. Kada se to već jednom dogodilo, postalo mi je više svejedno. Sa svojim fotoaparatom počeo sam ulaziti u “najkritičnija” šarena područja.
Znate onaj paradoksalni osjećaj kada ste s nekim duže vrijeme, sve manje i manje ga poznajete. Takva je situacija bila s Gyanom kod kojega sam već šesti dan. Svakim danom neke stvari su mi sve manje jasne. Danas stvarno višene znam da li je on uopće kaučsurfer, da li je on vlasnik ovog mjesta, da li je on šef ovog hostela ili samo radnik, da li je ovo uopće hostel, da li sam ja ovdje besplatno ili ću ipak nešto morati platiti. Uglavnom, ovdje je sve nešto postalosumnjivo. Sumnjive su mi se misli cijeli dan šetale po glavi te sam zaključio da si valjda sve umišljam. Međutim, onda se nešto dogodilo što mi je opet vratilo sumnju u glavu. Prije par sati, u sobu mi je ušao njegov najveći prijatelj, neko novo lice, te me jednostavno i besramno pitao: “Je si li za seks???”. Hvala mu na tome jer mi je upravo ovo pitanje ubrzalo moju nedoumicu oko kupovine karte za vlak s kojom sam trebao napustiti ovo sumnjivo pustinjsko područje.
Vrijeme je da nestanem odavde!
Lucy, čekaaaaj me!!. Bila si u pravuuuu!!!!
Pošto sam trenutno na putovanju koje je cijeli moj život u malom, neću reći kako je ovaj život nepredvidljiv, nego ću reći kako je ovo putovanje nepredvidljivo. Otkucava mi već pola godine na putu i priznajem….umoran sam ko pas. Da se konačno odmorim od njega, uzeo sam si pauzu od mjesec dana u kojoj ću prvih 10 dana biti na jednoj strogoj meditaciji gdje se cijele dane samo meditira i u tih 10 dana ne izusti se niti jedna jedina riječ. Drugih 20 dana dogovorio sam volontiranje na sjeveru Indije, ispod same Himalaje gdje ću probati uhvatiti neku rutinu i napuniti baterije.
ALI, opet taj veliki i nepredvidljivi ALI. Prije par dana saznao sam da se ovdje u Rajasthanu snima jedan Bollywoodski film i da opet traže statiste. Prijavio sam se i upao u ekipu. Opet:). Snimanje će trajati 4 dana te ću zaraditi 800 kn (200 po danu). Ako pretvorim te novce u neki hrvatski standard, to je oko 3000 kn. Tako da sam odgodio meditaciju i volontiranje ali tjedan dana moram kružiti po ovome gradu te čekati početak snimanja. Tako da, opet nema odmora…..pičim dalje. Samo me malo strah jedne stvari a to je što sam zbog para odgodio meditaciju. Zbog materijalnih stvari odgodio sam rad na duhovnom životu. Ne, to svakako nije dobar znak!
Ali, što ja mogu kad me Bollywood voli
JAIPUR
Jaipur je glavni i najveći grad Rajasthana. Drugo ime grada je “The Pink City”. U samom centru grada sve tvrđave, kuće i zgrade obojene su u rozo što je i rezultiralo davanju ovog nadimka. Zaštitno lice grada definitivno su slonovi koji privlače pažnju svakog stranca.U njemu sam našao savršenog kaučsurfera. Moj novi domaćin upravo je vlasnik farme slonova koja se nalazi 15-ak kilometara izvan grada. Velika kuća s još većim dvorištem bit će moj dom sljedećih deset dana. Priča se da je on do sada ugostio preko par tisuća ljudi!! To je činjenica koja ga svrstava među vodeće kaučsurfere svijeta. Vlasnik farme slonova, opaki lik, gentlemen, pravi frajer….ali prije svega dobričina!!
Dame i gospodo, predstavljam vam jednog i jedinog Pushpendra!!
Isto tako, kao i jahanje deva, jahanje slonova se kosi s mojim uvjerenjima. Makar, ovdje na farmi bio sam samo promatrač. Na tom imanju zaposleno je nekoliko ljudi. Od svih njih najdraži mi je bio čiča koji je cijeli dan kuhao Indijski čaj i dijelio ga svima okolo. U tih nekoliko dana mislim da sam popio hektolitar Indijskog čaja. Svako jutro ispijajući taj isti čaj, sjedio sam i promatrao slonove. Svakog jutra dolazile su rijeke turista koji su, puni entuzijazma i u nadi da će doseći duboku nirvanu, jahali te slonove.
Bilo mi je zanimljivo promatrati tako ogromnu životinju koja je, unatoč svojoj velikoj snazi koju skriva u sebi i s kojom u par sekundi može uništiti sve oko sebe, na kraju ipak strahu jednom malom sićušnom čovečuljku. Strah. Strah je najveći ljudski neprijatelj a istovremeno najveće ljudsko oružje. Ljudi konstantno šire strah kako bi kontrolirali svijet oko sebe. Tako i ovi ljudi koji se ovdje brinu za slonove, konstantno viču na njih i prijete im s palicama. U očima slonova vidjelo se odustajanje od svega i samo slušanje vlasnikovih naredbi. A ja? U svoj toj igri koja se odvijala svakog jutra mogao sam biti samo promatrač. Promatrač iz pozadine. Imao sam dvije opcije; da napustim ovo mjesto ili da iz njega izvučem najbolje što mogu. Izabrao sam ovu drugo što je i razlog zašto sam svako jutro provodio svoje vrijeme sa slonovima.
Peti dan boravka ovdje, konačno je počelo snimanje Bollywoodskog filma. Ali, ne bi Indija bila Indija da ovdje ide sve po planu. Od onog četverodnevnog snimanja što je prvobitno bilo u planu, ostala su samo dva. Druga dva dana jednostavno su nestala. Razlog zašto su ta dva dana nestala nitko ne zna niti će ga itko ikada saznati. Kao i u prošlom filmu, u ovome su isto trebali bijelce koji će u pozadini kadra glumiti entuzijastične i pomalo glupe turiste.
Tijekom snimanja saznao sam da to niti nije Bollywoodski film, nego Kineski u suradnji s Bollywoodom. Film se zove “Lost in India” i kroz humor prati priču jednog izgubljenog Kineza u Indiji. I da, pazite sad ovo…..na ovom filmu radi, ni manje ni više, nego jedan jedini JACKIE CHAN!!! Priča se da je ovih dana u gradu te će možda i on doći na set.
Ma, ovo putovanje postaje se luđe i luđe
