Jutarnje zrake sunca osvjetljavale su taj mali gradić. Prva svjetlost koja je počela dodirivati zidove nastamba, otkrivala mi je da sam zakoračio u jedan drugačiji svijet. Pomaknuo sam se samo 1300 km sjevernije te sam imao osjećaj kao da sam ušao u neka druga prostranstva. Arhitektura, stil gradnje, izgled ljudi, šarena odjeća, šarenilo, mirnoća te topli smiješak lokalnih ljudi, zaželio mi je dobrodošlicu.
Lice mi se pretvorilo u mudar smiješak do kojeg se dolazi sa zaslugom. Morao sam prvo proći sav onaj nered i kaos u prijašnjim blogovima da bih konačno, po prvi puta, osjetio mirnoću. Kako bi prvi puta osjetio Indiju onakvu kakva uistinu jest.
Onakvu Indiju kakva se prezentira svakome čovjeku koji nekada nije zakoračio u nju.
Udaipur je grad koji su mnogi proglasili najromantičnijem mjestom Indije. Ogromno jezero koje se proteže preko cijelog grada definitivno je zaslužno za ove romantične pridjeve. Jezero se prostire duž cijelog grada te ga razdvaja na dva djela koja su povezana malim mostićima izgrađenim, naravno, u romantičnom stilu.
Na jezeru imena Lake Pickola nalaze se dva malena otočića. U davnoj prošlosti, negdje u 17. stoljeću, na otočićima su izgrađene dvije palače, na svakome po jedna. Palače su izrađene tako da izgledaju kao da plivaju po jezeru, bez naznake da se nalaze na otoku.
Jezero još više pridonosi izgledu samih palača zato što njegova mirnoća reflektira njihov odraz. Duž cijelog jezera nalaze se puteljci koji vas u večernje sate vode, mnogi ovdje govore, u indijski Pariz.
Ma…samo da skratim cijelu ovu priču; ima ovdje jedno prekrasno jezero na kojemu se nalaze dvije još ljepše palače. Palače, mostići, puteljci, mirnoća jezera….sve to zajedno zrači jednom velikom romantikom. Ok, dosta poetiziranja.
U laganoj jutarnjoj šetnjici gradom zaustavio me čovjek koji je bio naslonjen na ulaznim vratima svog dućana. ‘Dobro jutro’, izusti on. ‘Dobro jutro’, vratim mu. ‘Dođi ovamo, uđi u moj dućan. Pokazat ću ti s čime se ja to bavim’. Bez puno razmišljanja prihvatio sam njegov poziv. Osvojila me njegova ljubaznost. ‘Ljubav prema slikarstvu pojavila mi se još prije 30-ak godina kada sam prvi puta uzeo kist u ruke. Ubrzo sam otvorio ovaj dućančić kojeg još dan danas vodim. Sve ovo s čime si okružen, sve su to moji radovi na kojima sam radio godinama’. Nisam neki poznavaoc likovne umjetnosti ali njegovi radovi nešto su drugačiji nego što sam do sada vidio. Većina njih slikana je na staklu kojima sunčeva svjetlost upotpunjuje boje. Sve one male sitnice koje su ostale skrivene na staklu i koje se ne primjećuju, tek u dodiru sa sunčevom svjetlošću dolaze do izražaja.
U tom njegovom malom predavanju kojeg je vodio s toliko entuzijazma, moj um počeo je raditi svoje te me počeo uvlačiti u neke svoje paralelne univerzume. ‘Isuse Tomica, da li si ti primijetio ovo? Pa ovaj čovjek izgleda ko Freddy Krueger‘!!
Da, stvarno. Izgled čovjeka stvarno me podsjećao na Freddy Krugera tako da sam imao osjećaj kao da mi upravo Freddy, koji je tog jutra zaboravio staviti svoj šešir na glavu i rukavicu na ruku, drži predavanje o slikarstvu. Da, zanimljiva kombinacija….Krueger i likovna umjetnost. Dobar čovjek ponudio mi je i čaj te smo otišli malo dublje u razgovor. Nakon 20-ak minuta ipak sam mu objasnio da ću još jedno dulje vrijeme biti daleko od svog doma i da ne mogu ništa kupiti niti ponijeti sa sobom. Od strane slikara nije bilo onog indijskog navaljivanja. Bilo je samo razumijevanje. Razdvojili smo se u prijateljskom tonu te s obećanjem da ću raširiti njegovu priču.
Nažalost, ovdje u Rajasthanu počeo sam primjećivati i drugu stranu Couchsurfinga. Njegovu tamnu stranu. Glavni cilj i svrha ove stranice je besplatno pružanje smještaja drugom korisniku iste, odnosno besplatno udomljavanje potpunog stranaca. Još su tu popratne stvari kao što su upoznavanje novih ljudi te razmjene iskustva…ali ipak glavni fokus samo je na smještaju, ma koliko god to drugi opovrgavali.
Ovdje nije nimalo rijedak slučaj da te ljudi ugoste u svoj dom ali iza cijele te njihove dobre namjere kriju se nešto drugačiji interesi. Vrlo često iza te njihove ljubaznosti nalazi se nešto skriveno što na kraju rezultira njihovim koristoljubljem. Puno kaučsurfera ovdje imaju svoje vlastite hostele ili guesthousove. Nerijetko se događa da te ugoste ‘besplatno’ ali sve ostalo ti naplate.
Tako je moj prijatelj, moj prvi kaučsutfer u Udaipuru to upravo i učinio. On je vlasnik jednog guesthousea. Neću ga imenovati da se ne nađe uvrijeđenim. Na krovu tog guesthousea nalazio se restoran. Prije bih rekao jedan propali restoran koji jedva da radi. Tijekom dana ponudio mi je hranu što me jako razveselilo i uljepšalo mi dan. Zajedno smo jeli te vodili lijepe diskusije. Međutim, kada je danu došao kraj, domaćin mi je jednostavno rekao da sam mu dužan 240 rupija.
Tako zbunjen ali ipak zahvalan zato što me ugostio u svoju ‘kuću’, dao sam mu te novce. U tom trenutku shvatio sam da je kaučsurfing samo mamac pomoću kojeg privlači ljude u taj svoj guesthouse te isto tako kako bi ti isti ljudi trošili svoje novce u njegovom, već pomalo propalom restoranu. Vjerujte mi, sada kada imam malo više iskustva na tom području, te novce mu nikad ne bih dao. Išao bih u duboke rasprave koje bi vjerojatno završile s mojim odlaskom.
Kasnije sam u Rajasthanu također imao još par takvih slučajeva. Od strane domaćina bilo je tu uzimanje mojih podataka pomoću kojih me je lažno prijavio u svoj hostel samo zato da od države dobiva neke povlastice. Bilo je tu i ideje da se preko moje kreditne kartice nekoliko puta provuče određeni novčani iznos s kojim će se prikazati da sam koristio vlasnikove usluge kao što su iznajmljivanje najskuplje sobe u hostelu ili jahanje deve na dvodnevnom safariju u pustinji. Odbio sam, naravno. Tako da… Da, postoji i ta tamna strana ove stranice koju sam tek ovdje u Indiji počeo primjećivati.
U ovom predivnom gradiću dočekao sam i svoj rođendan. Tog dana imao sam u planu otići iz njega i krenuti za Pushkar, u još manji gradić koji se nalazi 300 km sjevernije. Međutim, tog jutra grad me nije puštao van. U 6 sati ujutro kretao mi je vlak za Pushkar. Do kolodvora dijelila su me svega dva kilometara prazne ceste koju sam morao prehodati. Probudio sam se nešto prije 5 ujutro, spremio ruksak i izašao iz sobe. Došao sam do glavnih ulaznih vrata guesthousea ali vrata su bila zaključana. Ogromni veliki lokot nazirao se s drugog kraja hodnika. Bakicaaaa!!! Bakica mi je zaključala ulazna vrata. Koja bakica? Ma ima jedna tu bakica koja pazi na sve u kući. Zbog zaštite od lopova i ostalih zlikavca, bakica svaku noć stavlja taj veliki lokot na ulazna vrata guesthousea.
Naravno, tu njezinu ‘plemenitu’ radnju iza koje se ipak skriva taj neki starački strah, otkrio sam tek to jutro. Takav u polupanici zato što me do kolodvora čeka još sat vremena hodanja a vlak uskoro kreće, počeo sam tražiti njezinu sobicu. Deset minuta kasnije, konačno sam ju i pronašao. Bez puno razmišljanja počeo sam lupati po vratima te se svijetlo ubrzo upalilo. Vrata od sobe polako su se počela otvarati te u tamnom mračnom hodniku koji se je nazirao kroz otvorena vrata krila se upravo ona, bakica.
Bakica je imala ključeve u ruci i znala je već što se događa. Otključala mi je vrata i krenula u svojem smjeru. Lijepo sam joj zahvalio što se tako lijepo brine za sve u kući te s izletio van iz kuće. Do vlaka sam imao nešto manje od sat vremena pješačenja te sam počeo trčati. Međutim, na pola puta sam sjeo, počeo kalkulirati i zaključio da neću stići na vlak. Donio sam odluku da ću još jedan dan ostati ovdje u ovom gradu te se okrenuo i krenuo natrag prema guesthousu. Kada sam se vratio, vrata su opet bila zaključana. Bakicaaaaaaa!!! Da, bakica ih je opet zaključala. Sa svoja dva ruksaka sjeo sam ispred ulaznih vrata i čekao da svane dan. Počeo sam razmišljati zašto se sve to izdogađalo, zašto nisam uspio izaći iz grada. Koji je razlog svemu tome? Odgovor uskoro slijedi.
Pomalo razočaran uputio sam se u jutarnju šetnju ali sa znanjem da mi je rođendan, stvari su odmah postajale lakše. To moje besciljno hodanje primijetila su dvojica Indijca na motoru. Sa svojom ludom vožnjom zaustavila se ispred mene, prepriječili mi put te me vozač pitao; ‘Što radiš poslije?’. ‘Zašto’, odgovaram mu. ‘Poslije se snima jedan bollywoodski film malo dalje na jezeru te filmska ekipa traži statiste. Ako si zainteresiran samo sjedni na motori i odvesti ćemo te do lokacije. “Nakon snimanja će ti se isplatiti 1000 rupija’. Odmah sam sjeo na motor i za 10-ak minuta bili smo na jezeru.
Sada mi je postalo jasno zašto ja bakica morala zaključati ta vrata, zašto sam zakasnio na vlak te zašto ih je opet zaključala kada sam se vratio natrag do guesthousea. Zato da bi me točno na tom mjestu i u to vrijeme pronašli ova dva motorista i ponudili mi ovaj posao za koji ću na kraju dana biti plaćen.
Kada smo stigli na lokaciju, primijetio sam da nisam jedini kojeg su ova dva motorista oteli. Ispred palače na jezeru stajala su zbunjena lica ostalih stranaca. Pokazali su nam terasu koja se nalazila iza restorana, rekli nam da sjednemo i donijeli nam hranu. Između nas počela su kružiti svakakva pitanja. Postavio sam pitanje jednom Englezu do mene: ‘Hey, znaš možda što mi radimo ovdje, koji će biti naš zadatak?’. A onda….Englez mi je dao najjači, najbizarnijih i jedan od najciničnijih odgovora ikada: ‘Psssst man and just be white!!!”Hahahaha. Odgovor s kojim možete objasniti puno više od trenutne situacije te s kojim možete zakoračiti duboko u povijest. Ma odgovor koji objašnjava sve. Baš SVE.
Eto, da pojednostavim cijelu ovu situaciju. Filmska ekipa trebala je strance, turiste… Odnosno, trebali su ljude koji nisu Indijci te koji će sjediti u pozadini kadra.
Ako bih ikada htio sjediti na ovoj terasi, mislim da bih trebao izdvojiti pravo malo bogatstvo i da uživam u njezinom pogledu. Ovako, ovdje sjedim besplatno te imam besplatnu hranu i piće. Film koji se snimao bila je neka ljubavna komedija. Snimanje se odvijalo upravo na ovoj terasi. Snimala se scena između ljubavnog para koju su ponavljali nekoliko sati. Ponavljali su je oko 20-ak puta.
Bilo mi je naređeno da sjednem za stol koji se nalazio u pozadini gdje se odvijala glavna scena. Te iste riječi uputili su jednoj curi s kojom sam se našao za tim istim stolom. Sve što smo morali raditi bilo je vođenje mirnog razgovora i ne obazirati se na snimanje.
Zadnje što smijemo napraviti je pogledati u kameru. Znate koliko puta nam je došla ta ideja da namjerno pogledamo u kameru samo zato što ne smijemo. Samo zato da zbog nas sve prekinu. Mislim da bi takva zamisao došla i vama.
U tih par sati snimanja, odnosno našeg razgovora, toliko sam se dobro upoznao s tom curom da smo odmah postali prijatelji.
Ma jedan o drugome saznali smo sve. Valset je rodom iz Afrike ali već godinama živi u Parizu. Ona je profesionalna plesačica te je u Indiju došla samo zato da upotpuni svoje plesačke sposobnosti te da usavrši jedan stari Indijski tradicionalni ples. Mjesec dana prvo će putovati po Rajasthanu te će se kasnije stacionirati u New Delhiju gdje će potražiti plesni studio u kojem će boraviti dva mjeseca.
Ne možete vjerovati ali 70 posto ljudi kojih susretnem na ovom putovanju upravo dolaze iz Francuske i to iz Pariza. Francuzi su pravi putnici.
Tek mi je sada jasno ono maltretiranje bollywoodskog filma što me zadesilo u autobusu u prošlome blogu. Ono je bila samo priprema na sve ovo što se upravo sada događa jer upravo ulazim u samu srž tog istog Bollywooda.
PUSHKAR
Iz Udaipura došao sam vlakom do Ajmera, gradića koji je 20 km udaljen od Pushkara. Tu distancu od 20 km dijeli veliko brdo kroz koje je bilo nemoguće izgraditi željezničku prugu. Jedina povezanost s Pushkarom je brdovita cesta. Prenatrpani autobusi puni ljudi svakih nekoliko minuta kreću istom cestom. U Ajmeru sam upoznao mladi par iz Francuske, opet Francuzi, koji su s istim vlakom kao i ja došli ovamo.
Vidio sam da se malo teže snalaze i da nemaju baš odlučne odgovore na sve ove napade od strane taksista koji su ih besramno okružili. Odlučio sam im nekako pomoći te sam uskočio u taj nered i izbavio ih iz zla. Ne moram vam niti objašnjavati da nam je naš prvi susret instantno izrastao u prijateljstvo. Ma da, na takvim putovanjima nekako je puno lakše postati prijatelj s nekim upravo zato što se zajedno nalazite u sličnoj, ako ne i istoj situaciji. Ubrzo smo odlučili zajedno krenuti s autobusom prema Pushkaru.
Meuy i Aurel trenutno su na svojem životnom putovanju. Dvije godine zajedno su radili razne poslove kako bi skupili dovoljno novaca i napravili krug oko svijeta. Indija im je prva zemlja u koju su iz Francuske sletjeli te iz koje kreću u daljnja osvajanja. Međutim, njihovo putovanje malo je više organizirano nego moje i s malo većim budžetom. Unaprijed su bookirali sve avionske karte kojima će prelaziti države te su u nekim zemljama čak bookirali i neke rute koje će prelaziti s vlakom. Nisam mogao samo tako šutjeti te sam se ovdje morao opet umiješati. Održao sam im malo predavanje o autostopu te opisao svoja iskustva koja sam imao na cesti. Pošto nikada u životu nisu stopirali, prilično su se zainteresirali za moje priče te obećali da će pokušati stopirati u Tajlandu.
Meuy i Aurel također nisu imali smještaj za naredne dane koje su mislili provesti u Pushkaru te smo zajedno hodali od guesthousea do guesthousea i tražili najjeftiniji smještaj. Kada je u pitanju pronalaženje jeftinog smještaja ja sam ovdje malo u problemu. U problemu zato što je većina soba u hostelima ili guesthouse-ovima predodređena za dvoje te kada taj isti dvojac uzme tu istu sobu, cijena se uvijek dijeli na pola. Pola plaća jedna osoba a drugu polovicu druga. Kada dođem ja pitati nadređenoga za jeftinu sobu, često moram uzeti tu istu sobu i platiti cijenu za dvoje. Tako da, kada sam osuđen da platim smještaj, uvijek tražim najjeftiniju moguću soluciju koja postoji.
Ljubavni par ubrzo je pronašao sobu za 400 rupija po noći ali to je za mene bilo itekako preskupo. Stričeku na recepciji počeo sam objašnjavati o svom low-budget putovanje ali s malo više dramatiziranja. U sredini razgovora rekao mi je: ‘Hmmmm, znaš što? Možda imam nešto za tebe. Ajde, slijedi me. Idemo na terasu koja je smještena gore na krovu guesthousea’. Na terasi me zatekao, po meni, jedan od najboljih smještaja koje sam do sad vidio u svim guesthousovima. Improvizirana limena sobica s obojenim plahtama koje su se njihale na vjetru i služile kao pregrada, bit će moj novi dom. Za cijenu smo se dogovorili da će biti 125 rupija (12,5 kn) po noći što mogu izdvojiti za to. Na kraju, ipak je pomoglo moje dramatiziranje.
Pushkar je grad s tisuću hramova te jedan od najsvetijih hinduističkih gradova. U sredini grada nalazi se malo jezero prema kojemu svi imaju neko strahopoštovanje. Naravno, jezero je sveto. Ima jedan mit o njemu kojega vam moram ispričati. Jezero je nastalo od suza Boga Shive koji je plakao nakon smrti svoje žene Sati. Plakao je toliko jako da su njegove suze stvorile dva jezera. Jedno je ovdje u Pushkaru, a drugo u Pakistanu.
Puno lokalaca pričalo nam je o brdima kojima je grad omeđen. Jedno brdo pruža predivan pogled za vrijeme izlaska a drugo za vrijeme zalazak sunca. Posjetili smo oba brda u navedenim periodima. Glasine su bile opravdane te uživali u ranojutarnjom i večernjom pogledu.
Nakon što smo se vratili natrag u guesthouse, Muey i Aurel odlučili su krenuti dalje. Čekala ih je jednodnevna vožnja vlakom do Varanasija, gradića na drugom kraju Indije. Nakon Varanasija idu u Nepal gdje imaju let za Tajland. Meni je u ovoj mojoj sobici bilo toliko dobro da sam odlučio ovdje ostati još par dana.
Zadnji dan u Pushkaru sreo sam jednu Izraelku koja je s prijateljicom upravo došla u grad. Nakon uobičajene rutine upoznavanja, ubrzo smo završili na krovu jednog drugog guesthousea gdje je bio smješten restoran. Dotaknuli smo se teme Izraela i njegovog stanja u svijetu. Znamo da je Izrael zemlja koju veliki dio svijeta ne voli a pogotovo muslimanske zemlje koje su zabranile svakom Izraelcu da uđe u njihovu zemlju.
Posljedice se osjećaju čak i na turistima koji žele putovati u Izrael. Ako jednog dana uđete u Izrael i ako vam stave svoju vizu u vašu putovnicu, to automatski znači da s tom putovnicom više ne možete u niti jednu muslimansku zemlju. Zbog tih sankcija od strane muslimanskih zemalja, Izrael je ubrzo morao napraviti kompromis. Za sve turiste koji uđu u zemlju počeli su izdavati vize odvojene od putovnice, zasebne na A4 formatu koji služe kao pokaz.
Međutim, to nije sve. Ako vam na granici također udare i štambilj u vašu putovnicu, to opet znači da vam je s tom putovnicom ulaz u muslimanske zemlje opet zabranjen. Kako bi se riješio i taj problem, nije više potrebno da vam stavu štambilj u putovnicu. Pazite, to su stvari koje jako štete turizmu u Izraelu te su ubrzo morali osmisliti nekakvu alternativu da ljudi ne zaobilaze njihovu zemlju.
Tijekom našeg razgovora objašnjavao sam joj kako mi je Iran najbolja zemlja koju sam do sada posjetio te je ubrzo utihnula i šutjela neko vrijeme. Hmm, nisam siguran da sam izabrao odličan trenutak da hvalim Iran.
‘Znaš kako je teško biti Izraelka izvan Izraela’, priča mi. ‘Kada izađem van iz svoje zemlje te odgovorim da sam iz Izraela, svi me počinju gledati s nekakvom sumnjom. Vrlo često prekrivam da sam iz Izraela ali me moj izgled i govor odaju’. Svaka riječ koja je izlazila iz njezinih usta imala je neku svoju težinu. Oči su joj se napunile suzama koje je svim naporima sakrivala od mene. Prikrivene suze koje su me bacile duboko u misli…