Kršćanski običaj prvenstveno slavi uskrsnuće Isusa Krista, ali u tradicionalni blagdan smjestile su se i pisanice, šunka, ukrasi, a osim pilića glavnu ulogu preuzima druga životinja – zec.
Međutim, zašto je krznati miljenik jedan od predstavnika velikog slavlja?
Legenda kaže da korijeni dolaze iz poganskog običaja Anglosaksona. Naime, njemačku božicu plodnosti Eostre (Ostare) simbolizirao je upravo spomenuti sisavac znan po produženom vremenu parenja.
Priča objašnjava da ju je životinja susrela na proljetnom festivalu i kasnije darovala pisanicu pronađenu u šumi. Zauzvrat, Eostre siromašnom zecu nudi smještaj u dvorcu, a kao jedini zadatak zadaje mu darivanje ukrašenih jaja djeci diljem svijeta, a on ih polaže u gnijezda. Božica je voljela djecu koja su simbolizirala rođenje i nevinost.
Danas ga zovemo uskrsni zec jer je prva nedjelja nakon punog mjeseca proljetne ravnodnevnice (ekvinocija) upravo uskrsna nedjelja – kršćansko slavlje, u koje je doskakutao i on.
Zapadnjačka kultura prihvaća običaj
Prema nekim izvorima, običaj uskrsnog zeca u Ameriku dolazi 1700. s njemačkim imigrantima koji su tada europsku tradiciju preslikali u Pennsylvaniu. Tzv. Osterhase ili Oschter Haws postupno je zahvatio zapadnu kulturu, nakon čega šire iskustvo blagdana, a u današnjici čak i komercijaliziraju.
Modernizacija blagdana nudi čokoladna jaja, slatkiše, tematske darove, a ukrašene košare zamijenile su gnijezda. Neki vjernici zeca ne prihvaćaju kao ispravan simbol najvećeg kršćanskog blagdana, a Biblija ova dugouha stvorenja ne povezuje sa slavljem uskrsnuća Sina Božjega.
Doduše, zečevi nisu jedine životinje poistovjećivane s Uskrsom, u nekim zemljama to su lisice (Njemačka), ptice kukavice (Švicarska), pa i tobolčari (Australija).
