‘Welcome to India’, bile su riječi kapetana aviona koji je na razglas svim putnicima zaželio sretno prizemljenje.
Prvi dojam Indije, kao i svakom zapadnom čovjeku koji u nju uđe zračnim putem, bio je totalni šok. Nakon noćne vožnje i neprespavane noći, u Bombay sam sletio u 3 ujutro. Na aerodromu sam čekao da svane dan da se ne gubim i lutam okolo po ovom 25-milijunskom gradu. Konačno je svanulo jutro te kako sam se približavao izlaznim vratima tako se ogromna buka sve više probijala po hodnicima aerodroma. Otvorio sam vrata i…totalni šok.
Auti, rikshe, trube…sve zajedno tvorilo je buku preko 150 dB. Tako umornom, izgubljenom i mamurnom buka u glavi penje se na 200 dB. Kroz ovaj prometni kaos i nered, koji je isto jedan od obilježja te zemlje, nekako trebam naći put do svojeg smještaja. Priyanka i njezin dečko udaljeni su samo 5 km od aerodroma ali u Bombayu 5 kilometara znače puno više. Zaustavio sam rikshu (Indijski taxi na tri kotača) i show je mogao početi. Jedva što sam se sjeo u nju već smo bili u punom gasu.
Brza vožnja, guranje, preticanje, konstantno trubljenje, neizvjesnost…sve su to radnje koje ispunjuju jedan običan radni dan jednog vozača rikshe. Sunce se dizalo i osvjetljavalo grad a ogromni sivi smog nadzirao se sve više koji suptilno i potaice ulazi u pluća svakog pojedinca.
U Bombay sam stigao u subotu kada se u gradu održavala ogromna gay parada. Nakon nje istoimeni party na koji sam i ja bio pozvan. Priyankin prijatelj, koji je homoseksualac, došao je u njezin stan te smo nakon par sati svi zajedno otišli na taj veliki party. Iskreno, nije mi trebalo dugo da me nagovore jer je moja znatiželja i radoznalost opet prevladala. Cijela ta večer utisnula je još jedno totalno novo iskustvo u meni. Naravno, iskustvo kao svjedoka, ne kao i sudjelonika istim radnjama :).
Četvrtog dana mojeg “provoda” po Bombayu javio mi se Milan, prijatelj s kojim sam nekada radio i koji je u svojoj ne tako dalekoj prošlosti, kao monah, proveo desetak godina u Indiji. Vidio je da sam ovdje te mi je dao kontakt od jednog Varaždinca koji je već 19 godina monah u ISKCON hramu, u Hare Krishna hramu.
Nakon Priyanke imao sam još jednog hosta koji i nije bio nešto ljubazan što je rezultiralo mojoj odluci da otiđem u Hare Krishna hram.
Nazvao sam kontakt koji mi je Milan dao i već sam isti dan posjetio hram.
Darko me ugostio predivno. Rekao mi je da ovdje mogu ostati par dana te me smjestio u jednu posebnu sobu koja je bila samo moja. Tri dana imao sam hranu i smještaj, te sam bio svjedok i promatrač dnevnih rutina jednog običnog monaha. Najviše što mi se dojmilo bilo je pjevanje i plesanje koje se svako jutro, od 5 sati pa sve do 8 sati, održavalo u najsvetijem djelu hrama. Više puta, s rukom sam posegnuo za svoj nepostojeći fotić koji mi uvijek visi negdje oko pasa ali sve te dane namjerno sam ga ostavljao u sobi. Nije primjereno, humano a niti lijepo od mene da sve te događaje sa fotografijama prenesem u javnost. Premda i bolje da je tako. Koga zanima što se događa unutar zidova jednog takvog hrama, taj će i posjetiti jedno takvo mjesto. Hare Krishna zajednica proširila se po cijelom svijetu tako da ih možete svugdje naći. S obzirom na to da je u tih 19 godina proputovao cijelu Indiju, Darko mi je dao i veoma zanimljive i korisne savjete te mjesta koja moram posjetiti. Izvadio sam svoju ogromnu kartu Indije, rastegnuo po podu i zaokruživanje i podcrtavanje je moglo početi.
Prošlo je već 6 dana a ja sam još u Bombayu.
Imam totalno krivu taktiku. Taj megamilijunski grad trebao sam već odavno napustiti. Dobro da se trenutno nalazim u hramu u kojemu se može naći mir koji uopće nije primjeren za ovaj grad. Evo jedne činjenice. Da li ste znali da Bombay (Ili novo ime Mumbai kojeg lokalci baš ne vole) nije uopće tako veliki grad. Po mojim procjenama veličina mu je maksimalno kao tri Zagreba. Sad si zamislite da u ta tri Zagreba nagurate 25 milijuna ljudi. I šta dobite? Dobite kaos u gradu. Eto, to vam je Bombay. Sad ste otprilike dobili percepciju kako izgleda ta ogromna i nepodnosiva gužva. Zbog te činjenice možda je baš on najnapučeniji grad svijeta.
Za sljedeću destinaciju odlučio sam se za Gou koja je udaljena oko 700-tinjak kilometara južnije. Krenuo sam u kupovinu karte za vlak jer samo bi lud čovjek ovdje išao stopirati. Prvo, uopće neznam gdje je izlaz iz grada. Na Google mapsu ga vidim ali uživo ga ne vidim jer se uopće ne snalazim. Drugo, neznam da li Indijci (barem ovi ovdje) znaju uopće što je autostop.
Treće, svi se voze po lijevoj strani tako da niti neznam koju poziciju za autostop trebam zauzeti. Četvrto, kada bi me vidjele ove rikshe, sigurno bi me izludjele sa svojim glasnim trubama. Te peto, u Indiji je vlak jednostavno prejeftin. Kada sam konačno donio odluku da napustim ovaj grad, grad me tada nije pusti van. Sve karte za Gou bile su rasprodane. Svaki dan krenuo bi u novu potragu za kartama ali svaki dan ponavljala se ista priča. Jedino što je većinom ostalo slobodno bili su AC (klimatizirani) vagoni za koje je karta čak tri puta skuplja nego za regularne obične vagone.
Četvrto jutro, nasmiješila mi se sreća i jedna jedina karta čekala je samo mene. Kupio sam ju i nestao isti dan. Iza mene ostala je samo magla. Ostao je samo ovaj Bombayski smog.
GOA
Svanulo je jutro i ljudi su se počeli buditi. Nagužvani vlak poprimio je običnu jutarnju rutinu. Nahodavanje po wc-ima, umivanje, pranje zubi, slaganje kreveta (što je većinom samo makivanje jastuka) te zbunjeni pogledi koji su kružili po vagonu. Nekolicina prodavača, svaki s različitim namirnicama, probijaju su se kroz ljude vukući po vagonima svoje kutije s namirnica. Da bi prodaja bila što bolja, dižu svoj glas na razinu koja je neprimjerena za jutarnje sate. Jedni prodaju čaj, drugi kavu, treći vodu, četvrti hranu a peti…pazite sad, novčanike. Pa tko će ti u 7 ujutro kupiti novčanik?
Nešto poslije 10 sati ujutro, dva sata kanije od predviđenog, vlak se zaustavlja u Pernemu. Pernem je moja stanica i ovdje izlazim van. Ovdje počinje moja avantura po Goi. Kao i uvijek, tako i sada, imao sam dogovoreni smještaj. Pet kilometara od stanice nalazi se malo selo na sjeveru Goe imenom Arpor.
Tamo me ugošćuje Kusum s cijelom svojom obitelji. Nakon mojeg smještaja te običnih rutinskih razgovora kako, što i gdje…krenuli su malo opširniji razgovori. Kusum mi je pričao o sklapanju Indijskih brakova. Objašnjavao je kako 90 posto brakova koji su sklopljeni u Indiji, sklopljeni su od strane obitelji. Obitelj pronalazi partnera ili partnericu svome sinu ili kćerki.
Prvi korak u cijeloj toj priči je pokazivanje slike svome djetetu od njegove suđene bolje polovice. Ako je istoimeni zainteresiran za upoznavanje svog budućeg partnera, upoznavanje se može dogovoriti. Na upoznavanje idu, naravno, svoji budući partneri ali, naravno, i jedan član roditelja. Ako sve ide svojim tokom i suđeni partneri zamijete nekakvu nevidljivu energiju koja ih potajice spaja, sljedeće što se dogodi je….vjenčanje. Tek nakon vjenčanja, tek onda ti isti partneri imaju vremena za bolje upoznavanje. Tek onda kreću samostalni izlasci, grljenje i romantika.
Što je najzanimljivije od svega, ti brakovi koji su sklopljeni od strane obitelji daleko su uspješniji nego ovih 10-tak posto ostalih koji su sklopljeni svojom voljom, svojim vlastitim odabirom. Tako priča Kusum. Zašto je to tako? Mislim da zato što oni koji su sklopili brak preko svojih roditelja imaju nekakvo veće samopoštovanje, kako prema njima tako i prema svome partneru. To većinom rezultira dugoročnu i neprekidnu vezu. Da…ali gdje je tu ljubav koja pokreće cijelu priču? Opet nešto što nama zapadnjacima nikad neće biti jasno.
Prvu večer krenuo sam pješice u Anjunu, mjesto koje je najpoznatije po noćnom životu i koje je samo 3 kilometara udaljeno od Arpore. Na tom svom pješačkom pothvatu u sebi si postavljam pitanje, “Pa čekaj malo, zašto ne bi ja stopirao?”. Nakon par minuta stane mi auto. Za volanom Nigerijac koji objašnjava kako je ovdje na Gou došao samo zbog “biznisa”. Priča kako ima toliko posla da je cijelo vrijeme u auto i vozika se s jednog kraja Goe na drugi. Hmm, pa si ti sada misli…
Nakon dva dana napuštam Kusuma i njegovu obitelj te odlazim 15-ak kilometara sjevernije u selo imena Siolim. Tamo mi je svoja vrata otvorio Marco, koji je sam sebe nazvao Marco Polo. Marco je jedan od najopuštenijih osoba koju sam ikad sreo. Rodom je iz Kašmira ali preselio se ovdje na Gou jer tu vlada nekako opušteniji ritam života. Nakon mojeg osmodnevnog ubrzanog provoda u Bombayu, Marco Polo me naučio kako da se prebacim u slow-motion mode. Kako da se iz pete brzine prebacim u prvu. Za sve što sam ga pitao odgovor mu je većinom bio; “Just reeeeleeeex Men, you are in Goa” :). Nakon desetog Marcovog savjeta, ta mi se rečenica utisnula u mozak.
Odjednom, bio sam u Goa relex modu.
Zanimljivo kako od svakog hosta pokupim nekakav savjet, priču ili poruku. Ne volim baš nametati svoja stajališta ali ovo ću reći. Hahaha, ovo je totalna laž…itekako volim nameati svoja stajališta :). Ako u skoroj budućnosti mislite krenuti na nekakav manji put ili na neko veće putovanje, probajte izbjegavati hotele, hostele i guesthouse i okušajte se u korištenju ove stranice. U jednoj provedenoj noći s jednim lokalcem saznat ćete puno više nego par dana provedenih u nekakvom plaćenom smještaju. Postoje ljudi koji vam se čak jave da vas ne mogu ugostiti ali inzistiraju da se nađu s vama te da vam dadu neke korisne informacije. Mislim da je vrijeme da se javim istoimenoj stranici zato što ih cijelo vrijeme reklamiram.
Arabmol
Konačno! Nakon dva mjeseca, danas konačno uzimam i plaćam smještaj. Dosta više tog kaučsurfanja. Kaučsurfanje je daleko i puno bolje ali vrijeme je da i ja platim za smještaj. Ako sam već trebao uzeti smještaj, mislim da sam ga uzeo na savršenom mjestu.
Drvena kućica nalazila se na plaži, 40-ak metara od mora. Striček na “recepciji”, ili bolje rečeno na šanku, za jednu noć htio je 400 rupija a ja sam mu nudio 200 rupija. Par minuta poslije dogovor je bio sklopljen te sam platio samo 250 rupija (25 kuna). Ovih par mjeseca puta koji su iza mene, naučio sam da je u istočnim zemljama pregovaranje sastavni dio svake kupovine. Na nekim mjestima sa pregovaranjem se cijene spuštaju čak do 300-400 posto. Ali bit ću iskreni…mislim da ovaj smještaj vrijedi puno više upravo zbog svoje odlične lokacije. Odmah sam platio za četiri dana. Unutarnji izgled sobe malo mi je promijenio moje stajalište kako taj smještaj vrijedi “puno više”. Odjednom, mislim da vrijedi točno toliko koliko sam platio, ako ne i manje. Škripljivi hrđavi ventilator iznad kreveta koji sa svojim zvukom daje do znanja da je uključen te soba bez prozora biti će moj mali dom sljedećih dana. Ali dobro, mislim da ću u njoj provoditi samo noći.
Znamo da je još drugom polovicom prošlog stoljeća Goa bila jedna od glavnih okupljališta hipi (r)evolucije. Ljudi koji su sa svojim uvjerenjima i prkoseći sistemu na neki miran i “open mind” način dokazivali kako postoji alternativa ovog sistemsko-ropskog života. Danas, nakon pola stoljeća, još uvijek ćete osjetiti tu njihovu “freedom” energiju koja je prisutna i nevidljivo kruži okolo.
Primijetit ćete i prave hipije koji su već dosta ostarjeli ali su ostali autentični svojim uvjerenjima. Također ćete primijetit i “nove” hipije koji su se pridružili tek prije desetljeće-dva, tkz. post-moderni hipiji ili psytranceri. Izgled se nešto promijenio, glazba se definitivno promijenila ali energija je ostala.
Najzanimljivija i najbolji dio dana je tkz. “Sunset” ili zalazak sunca. Nešto prije 6 sati navečer, napuštaju se svi trenutni poslovi i trči se na plažu kako bi se stiglo prije zalaska sunca. Odjednom, more ljudi preplavi plažu. Pjesma, ples, žongliranje, yoga, meditacija…sve su to radnje kojim se otpraćuje ovaj dan. Ali ipak, najvažniji događaj te centar svakog sunseta je “Drum circle”. Ljudi sa svojim Drum instrumentima, većinom su to Djembe, samoinicijativno se okupe te sviraje može početi. Kako noć sve više zamjenjuje dan, tako je lupanje po Djembama sve glasnije. Taj pravi mali party traje još sat vremena nakon što padne mrak.
Nakon predivnog Arambola odlazim 50 km južnije, u Panjim, glavni grad Goe. Nakon Bombaya, obećao sam sam sebi da ću od sada pa nadalje izbjegavati velike i glavne gradove. Ali dobro, Panjim jest glavni grad Goe ali nije velik i nije prenapučeni. Razlog mojeg dolaska ovdje je, a što drugo, nego pronalazak mojeg novog CS hosta.
Panjim je grad koji se po svome izgledu totalno razlikuje od gradova koje sam do sada posjetio u Indiji. Dvadeset kilometara južnije od Panjima nalazi se grad imena “Vasco de Gama” po istoimenom portugalskom moreplovcu koji je te famozne 1502 g. bacio svoje sidro upravo ovdje. Njegovo prisustvo, ili prisustvo jednog Europljanina koji je harao na ovim područjima, primijetit ćete po mnogobrojnim izgrađenim crkvama koje su čak raširile i do ovdje, do Panjima.
To je ta najveća činjenica po kojoj se Panjim razlikuje od ostalih gradova. Na rubu ogromne Indije u kojoj je većim djelom prisutan samo hinduizam (nešto manjim djelom i Islam), ovim malim područjem vladaju samo kršćanski običaji. Crkvice, križevi, krunice, kipovi Isusa….sve se to sjaji u kršćanskom tonu. Plus toga, arhitektura grada vuće na latino-portugalski stil gradnje te ćete često naletjeti na kafiće ili ulice imena u stilu Jose Pinto.
Nema zajebancije kad jedan Europljanin, ili jedan zapadnjak, zakorači na neko područje na kojem nešto nije po njegovoj volji. Što je najzanimljivije, takve se ljude još i dan danas slavi. O njima se pišu knjige i uči u školi. Upravo su ONI zaslužni što je ovaj svijet krenuo u “boljem” smjeru. Hahaha…koja glupost i pranje mozga. Ako znate nešto više o Vasco de Gami, onda sigurno znate da je njegov put do slave popločen krvlju. One sve krvave stvari koje jedan takav heroj moreplovac uradi svojim dolaskom na jedno takvo povijesno područje, to jednostavno otiđe u zaborav.
U svakom blogu komentirajući najveću činjenicu s kojom se susretnem u trenutnoj zemlji suptilno postavljam pitanje vama. Tako ću i u ovom blogu. Zašto Indijci nisu ekološki osviješteni? Zašto bacaju smeće svuda kuda zakorače? Bilo to kroz prozor vlaka, autobusa, auta, taksija ili rikše. Neke scene su stvarno neshvatljive.
Ponekad ne nalazite na mjestima gdje se odvija normalna kolotečina dana. Na štandovima prodaje se voće, povrće i ostale namirnice te ljudi diskutiraju sa smiješkom na licu…a samo metar-dva od njih nalazi se hrpetina smeća koja vas sa svojim mirisom podsjeća da je i ona već neko vrijeme prisutna ovdje te vam iritantno ulazi u razgovor.
Potreba za rješavanjem otpada toliko je velika da strpljenje i vrijeme dolaze u drugi plan. Ili poetski rečeno, “Potreba za rješavanjem otpada toliko je velika da vrijeme gubi svoje strpljenje”, ili “Potreba za rješavanjem otpada toliko je velika da njihovo strpljenje nadvlada vrijeme”. Badava im ovo imaginarno treće oko kojeg si svi crtaju po čelu ako sa svoja dva ne vide takve stvari.
Prvi dojam Indijaca bio mi je kako su jako neljubazni. Kasnije, nakon tjedan-dva, skužio sam da to nije njihova neljubaznost, već njihov način komunikacije koja je samo mali dio njihove velike kulture. Za jednog zapadnjaka koji Indiju gleda sa svojim nametnutim stavovima, koji ovdje nije došao učiti nego dijeliti svoje “znanje”, takvo ponašanje Indijaca samo će ga razljutiti.
Ako će te svoje stavove cijelo vrijeme zadržavati a neće ih odbaciti ili transformirati, Indiju će doživjeti na ne tako dobar način. Ti isti putnici ili turisti pripadat će onoj grupu ljudi koji NE voli Indiju. Znamo da u vezi Indije postoji jedna jako poznata izreka: “Indiju ili voliš ili ju ne voliš”, nema zlatne sredine. Tako da, da bi ju zavolio, prvo trebaš napustiti ta svoja stara uvjerenja s kojima došao ovdje te probati samo slušati, gledati i promatrati. Biti neprimjetni i suptilni promatrač. S vremenom, sve više će vam se uvlačiti pod kožu i jednog dana stvarno će te ju zavoljeti.