Putoholičari su nas u prošlom članku upoznali sa prekrasnim Chicagom. Saznali smo sve što je bitno za taj grad, a jedna bitna točka je i početak Route 66. Stoga, danas krećemo na tu famoznu Majku cestu.
Danas je dan, nazovimo ga dan 66. Krećemo na Majku cestu – Route 66!
Route 66 ili Mother Road, puštena je u promet 1926. godine, a zatvorena 1985. godine. Dugačka je 3 945km, a proteže se od Chicaga do Los Angelesa. Prolazi kroz tri vremenske zone i 8 saveznih američkih država: Illinois, Missouri, Kansas, Oklahoma, Texas, New Mexico, Arizona, California.
Cesta je bila žila kucavica Amerike, spajala je istok i zapad zemlje. Bitna je bila za mnoge Amerikance, a pogotovo za one koji su tražili bolju budućnost u dalekoj Kaliforniji. Route 66 danas polako odumire jer ju je zamijenila moderna autocesta. Iako službeno Route 66 više ne postoji, dijelovi ceste su još uvijek tu, i to zahvaljujući ljudima koji su nekada živjeli uz nju i koji je dan danas održavaju živom. Kažem dijelovi ceste, jer postoje dijelovi gdje cesta jednostavno nestane pa morate dio voziti po autocesti. Danas je putovanje majkom cestom putovanje kroz američku povijest. I must do svakog putoholičara.
Route 66 je prava Amerika, prolazite kroz razne države, vremenske prilike i neprilike, različite krajolike. Upoznajete različite ljude, slušate priče kako se živjelo nekada, a kako danas. I to je najbolji način da upoznate Ameriku, tek kad se maknete iz velikih gradova kao što su New York i Los Angeles, i zato smo mi odabrali Route 66 za upoznavanje SAD-a.
Na samoj ruti smo proveli dva tjedna i da se sada vraćamo definitivno bi dodali još nekoliko dana.
Prijevozno sredstvo
Auto (Chrysler) smo iznajmili još doma putem interneta pa nas je spreman čekao kad smo stigli u Chicago. Kod iznajmljivanja automobila u SAD-u bitno je napomenuti da morate platiti tzv. one way fee – dodatni trošak (cca 500 dolara) ukoliko auto ne mislite vratiti u istoj saveznoj državi. Kao u našem slučaju, auto smo uzeli u Chicagu, a vratili ga u Los Angelesu.
Neki kupuju stare automobile pa ih prodaju kada stignu na cilj. I to je dobra opcija, pomalo avanturistička, financijski vrlo prihvatljiva jer ćete izbjeći one way fee, ali opet upitna. Ako imate više vremena, onda vam ova opcija odgovara, jer možete lagano pretražiti i pregledati ponudu automobila, a ako se vam na cesti nešto pokvari imate vremena posjetiti mehaničara pa doživjeti i takvo iskustvo. I sve je to super kada niste ograničeni vremenom, kao što smo, nažalost, bili mi.
Kažu da Route 66 možete najbolje doživjeti na motoru. Što zvuči super, ali kada je padala kiša, ili kada je pržilo sunce od 40 stupnjeva, nismo požalili što smo bili u autu.
Promet i gorivo
Pratiti staru Route 66 danas nije tako lako. Cesta je uglavnom označena, što znači da ćete prije svakog skretanja vidjeti tablu koja vas usmjerava na Route 66, a ukoliko nema table samo vozite ravno. Međutim tri su velika problema: prvi da dosta tabli fali, najviše zato jer ih zaljubljenici u Route 66 kradu. Drugi problem je što fale dijelovi ceste, negdje ima oznaka unaprijed, a negdje ćete voziti dok jednostavno cesta ne nestane ili npr. nema mosta pa ne možete prijeći rijeku i morate se vraćati. A treći problem su veliki gradovi kroz koje prolazi Route 66 i u hrpi tih cesta laku ju je izgubiti. Navigacija u svakom slučaju dobro dođe ali opet nije baš od neke koristi jer na kartama nema Route 66.
Možete se orijentirati i prema pruzi, veći dio puta Route 66 prati prugu kao i stare drvene električne stupove.
Iako su benzinske postaje uvijek bile tu negdje, ono što smo najviše pazili je da ne ostanemo bez goriva negdje usred šume ili pak pustinje. Što se tiče goriva, duplo je jeftinije nego kod nas. Cijena varira ovisno o saveznoj državi i kako idete prema Kaliforniji tako raste. Pa ćete negdje platiti 2,5$/galonu, a recimo u LA-u 3,5$/galonu.
Druga stvar na što treba paziti su prometna pravila koja su mrvicu drugačija nego kod nas, a i ponekad se razlikuju ovisno o saveznoj državi u kojoj se nalazite. Pravilo koje vrijedi u svim državama i na koje smo se najviše morali naviknuti je pravilo prednosti. Ukoliko dolazite sa sporedne na glavnu cestu i došli ste prvi onda imate prednost. Što znači da oni na glavnoj cesti uvijek moraju biti na oprezu jer im se netko može “ubaciti” sa sporedne ceste.
Smještaj
Smještaj smo tražili usput. Prije samog puta isplanirali smo gdje ćemo otprilike noćiti, ali ni jedno mjesto nismo pogodili. Prvo nas je iznenadila veličina gradova kroz koje smo prolazili, zamišljali smo s ih kao malo veća sela. A kad ono, uđeš u grad pa ti treba jedno vrijeme da izađeš iz njega. Druga stvar gdje smo”izgubili” vrijeme, odnosno ono što nismo planirali, da ćemo se na pojedinim mjestima zadržati malo duže. Ok, znali smo da ćemo stati, razgledati itd, al ima toliko zanimljivih mjesta gdje možete stati, pa dok sve pročitate, poslikate, porazgovarate, vrijeme ode.
Dakle, smještaj smo tražili u mjestu do kojeg smo došli prije mraka. Spavali smo u motelu i to obično izvan grada, jer je tamo jeftinije. U početku smo se cijenkali u samom motelu, bilo nas je šestero pa smo uvijek tražili popust na količinu. Kasnije smo shvatili da ako rezerviramo online, bude jeftinije. Pa smo imali slijedeću taktiku. Dvoje ide u motel pitat za cijenu, snizi je maksimalno koliko ide i zatim kaže da se mora dogovoriti sa ekipom. Sjedamo u auto, vozimo do prvog McDonaldsa, kojih hvala bogu ima na svakih pardesetaka metara i svi imaju wifi. Spajamo se na net i provjeravamo cijenu dotičnog motela, ukoliko je jeftinija rezerviramo online i vraćamo se u motel sa rezervacijom. Cijene se kreću od 40-60$ za noćenje u dvokrevetnoj sobi.
Moteli su klasični, oni kakve gledate u filmovima. Soba, uglavnom čista, za prespavat, istuširat se i malo odmorit. Obično je u cijenu sobe uključen i doručak, minimalan, al barem popijete kavu i pojedete muffin prije nego nastavite put.
Chicago
Krećemo od samog početka, od znaka gdje je nekada počinjala Route 66, danas u samom središtu Chicaga. Uzbuđenje je na vrhuncu! No, prije nego krenemo moram vam ispričati priču kako smo tražili znak.
Dan prije polaska u večernjim satima odlučili smo se prošetati do znaka za početak Route 66. Nismo provjerili koja točno ulica je u pitanju, znali smo otprilike gdje se nalazi. I naravno, nismo ga pronašli od prve, pitali smo ljude. I taj dio nas je zapravo iznenadio. Pitali smo prolaznike, pitali smo policajce, i nitko, ali nitko nije znao o čemu pričamo. Znaju da tu negdje prolazi stara Route 66, al ne znaju da je i početak tu negdje, a još manje da je i postavljen znak za početak. Cijela situacija ispala je smiješna jer su se ti razgovori događali iza ugla, odnosno nekoliko metara od samog znaka. I na kraju nam nitko nije pomogao, znak smo pronašli sami.
Država Ilinois se najviše potrudila i trudi se i dalje održati Route 66 živom pa ćete je ovdje najlakše pratiti i svako malo se zaustaviti jer ima hrpa zanimljih muzeja, restorana, starih benzinski, ogromnih kipova…
Prvo zaustavljanje na Route 66 je na samom izlazu iz Chicaga, predgrađe pod nazivom Cicero koji skriva legendarni mali restorančić Herny’s iz pedesetih godina. A ono što je još simpatičnije je što u njemu radi Kim, djevojka sa hrvatskim korijenima. A ono što je nadišlo tu simpatičnost je situacija dok smo mi pričali sa Kim, odjednom se sa susjednog stola u razgovor uključio gospodin sa pričom da je njegova majka isto iz Hrvatske i da se on preziva Popovich. Bilo kuda Hrvata ima svuda.
Joliet
Malo mjestašce prepuno raznih atrakcija još iz doba kada je Route 66 bila aktivna. Ulazimo u grad i prvo prolazimo pokraj zatvora iz početne scene filma Blues Brothers, svima vama možda poznatiji iz serije Prison Break koja se također ovdje snimala. Al vratimo se na Blues Brothers, dalje tražimo policijski auto također iz filma, al nema ga nigdje. Čak smo mislili da su ga možda skinuli. Pitamo lokalne ljude, pitamo čak i u Route 66 muzeju i nitko nema pojma. I već drugi dan se iznenađujemo kako mi zapravo znamo više o tome što se sve može naći uz Route 66 nego ljudi koji žive uz tu cestu.
Tu je Rich and Creamy, Dick’s On, sa hrpom starih automobila čak i na krovu kuća. Route 66 je odlično prikazan u novom, prekrasno uređenom muzeju na nekoliko katova, ali dolazimo par minuta prije 17sati kada se muzej zatvara pa nam je gospođa na ulazu dozvolila da munjevito prozujimo kroz muzej. Nastavljamo vožnju kroz grad, pokraj Rialto Square Theatre (ako imate vremena uđite unutra). I na izlazu iz grada, pojavio se, kao iz vedra neba, policijski auto iz Blues Brothers kojeg smo tražili po čitavom gradu, ovdje se zaustavljamo i imamo lagani gablec prije nastavka puta.
Hranili smo se uglavnom po putu, stajali smo u supermarketima, a ponekad bi stali i u nekom retro restoranu. Treba napomenuti, da svi ti retro restorani su uglavnom fast food restorani. Ma, cijela Amerika je fast food country.
Wilmington
U Wilmingtonu nas je dočekao Gemini Giant. Ogromne statue i do 20 metara visoke, tzv. muffler man, postavljali su se 60-ih godina, a prikazivali su raznorazne osobe koje su obično nešto držale u ruci. U ovom slučaju, Gemini Giant predstavlja astronauta koji u ruci drži raketu i kao takav predstavlja opčinjenost tadašnjim svemirskim programom.
Braidwood
U Braidwoodu smo stali kako bi se fotkali sa Elvisom, Merlinkom, Betty Boop, James Deanom… Naravno, samo sa njihovim statuama koje se nalaze sve okolo Polk – a – Dot Drive In, simpatičnog retro restorančića.
Gardner
U Gardneru se možete zaustaviti kod zatvora sa samo dvije ćelije izgrađenog 1906. godine, a izvan funkcije još od 50-ih godina.
Dwight
Uz sam Route 66 najviše ćete vidjeti stare benzinske postaje, većina njih više ne radi, ali su zato pretvorene u mini muzeje. Jedna od njih je i Ambler-Becker Texaco Gas Station koja je najduže radila, čak do 1999. godine.
Odell
Grad Odell poznat je po podhodniku koji je izrađen jer su ljudi živjeli sa jedne strane ulice, a na drugoj strani je bila crkva i škola, a promet je bio tako gust da su ulicu morali prelaziti ispod nje. A zbog čega bi jedan podhodnik bio poznat, pa zapravo je danas pomalo smiješno jer u naših pola sata tamo nije prošao niti jedan auto, što pokazuje koliko prometa je Route 66 izgubila izgradnjom autoceste. I naravno, podhodnik danas više nije u funkciji.
Odell i Dwight su nam se jako svidjeli, mirna, mala mjesta, sa onim poštanskim sandučićima uz cestu, mjesta gdje bi mogli pustiti korijenje.
Pontiac
Na ulazu u Pontiac počelo se mračiti i odlučili smo se za naše prvo noćenje uz cestu. Biramo jedan od motela, smještamo se i krećemo u dućan po večeru. Zadržali smo se i u dućanu, ne zbog shoppinga, već na čašici razgovora. Naime, trgovci su bili poprilično zabrinuti kad su čuli gdje smo odlučili prespavati. Sa spikom da to nije baš najsigurnije mjesto, da se tu skupljaju uglavnom čudni tipovi. Pokušali su nas nagovoriti da pokupimo stvari i odemo negdje drugdje, al nisu uspjeli. I preživjeli smo noć!
Pontiac je prekrasan! Imamo osjećaj da se iz grada u grad sve više oduševljavamo. Grad je prepun murala vezanih za život uz Route 66, a i muzej to najbolje opisuje. U istom muzeju se nalazi i muzej rata, kojeg održavaju vetarani i koji bi pričali danima. A mi ih prepoznali iz Šarićevog dokumentarca, i kad smo im to ispričali i još digli priču na viši nivo, da su u Hrvatskoj prave zvijezde, bili su presretni. A tek kad smo donijeli laptop sa dokumentarcem, oduševljenju nije bilo kraja. I to su onda mjesta gdje potrošite puno više vremena nego ste planirali. Iskreno, nije nas previše zanimao muzej rata, ali kad smo se svi raspričali, vrijeme je samo curilo.
Iza muzeja nalazi se bus Boba Waldmirea, umjetnik koji je promovirao Route 66, legende Majke ceste. Par ulica dalje nalazi se muzej automobila, pogađate kojih – Pontiaca.
Cijelo mjestašce diše rutom i jednostavno je simpatično. Inače, grad je bio inspiracija za film Povratak u budućnost.
Atlanta
Slično Pontiacu samo puno manje mjesto. Mali muzej, veliki čovječuljak koji jede hot dog (muffler man) i jedan dućan sa Hrvatom unutra. Gospodin Dean niti nije znao da ima hrvatske korijene. Kaže, mama mi je podrijetlom od tamo negdje, Poljske ili Češke, ali imam pretke i iz Jugoslavije, je li to blizu Hrvatske, grad se zove Dubrovnik!? Dobro smo se nasmijali, geografski i povijesno ga obrazovali te nastavili put.
Lincoln i Springfield
U Lincolnu smo se zaustavili samo kod kočije sa Abrahamom Lincolnom, a više o njemu smo saznali u Springfieldu gdje se nalazi muzej, grobnica i njegova kuća.
Springfield, nažalost, nije onaj iz poznatih Simpsona, ali je glavni grad države Illinois. U SAD-u glavni grad ne mora biti najveći nego je važnije da bude u centru države. Zanimljiva je informacija da u SAD-u ima 38 Springfielda, kasnije ćemo naići i na neka mjesta iz Europe, Azije itd, zaključili smo da im je falilo inspiracije u davanju imena gradovim.
Cijeli grad je prekrasan, u samom centru nalazi se muzej i knjižnica posvećena Abrahamu Lincolnu. Grobnicu možete pronaći na lokalnom groblju i vjerujte neće vam biti teško pronaći je, odmah će vam upasti u oči. Najsimpatičniji dio je zapravo mjesto oko njegove rodne kuće gdje je cijela jedna ulica pretvorena u muzej. I dok šećete iz kuće u kuću kroz 19. stoljeće, možda naiđete i na Abrahama ili nekog njegovog susjeda.
Na cesti brzo ogladniš, a Cozy Drive In je odlično mjesto za to. U Cozy Drive In-u, je navodno izumljen corn dog, poznata američka hrenovka u tijestu – hrenovka se stavi na štapić, umoči u tijesto od palente i takva prži u ulju. Nom, nom, nom.
Mount Olive
U malom mjestu Mount Olive zaustavili smo se kod još jedne stare benzinske crpke – Soulsby Gas Station. Benzinska je bila u vlasništvu gospodina Soulsbya, a kasnije je preuzima njegov sin. Radila je do 1991. godine, a još dvije godine nakon toga kao dućan. Benzinsku je nakon toga kupio Mike Dragovich (baš nas zanima odakle su mu došli preci) koji ju je dao renoviriti i danas služi kao mini muzej. A zašto je nama bila zanimljiva?
Već smo spomenuli da većina takvih “atrakcija” radi do 17 sati, a kako smo mi stigli kasnije benzinska je već bila zatvorena. Zapravo, nije bila zatvorena samo nikog nije bilo tamo, osim poruke. Na poruci je pisalo da slobodno razgledamo, a ukoliko nešto želimo kupiti da jednostavno uzmemo, a novce ostavimo u kutiji na stolu. I kutija je bila na stolu. I novci u njemu. Iskreno, ne znam da li bi ta kutija kod nas u Hrvatskoj sigurno prenoćila.
Staunton
Stvarno nemamo sreće sa vremenom. Uvijek dolazimo nakon zatvaranja, ovaj put je u pitanju Henry’s rabbit ranch. Ovo mjesto je dom zečeva, onih na četiri noge, ali i onih na četiri kotača (VW). Priča ide ovako. Henry je jednog dana krenuo na put prema Kaliforniji i to cestom 66. Primjetio je da uz cestu nedostaje mjesta za posjetitelje gdje bi ljudi mogli saznati nešto o Route 66 ili kupiti neki suvenir. Kad se vratio u Staunton odlučio je napraviti jedno takvo mjesto. A odakle zečevi? Njegova kćer imala je dva zeca, a znate kakvi su zečevi, pa ih je uskoro bilo sve više i više, a mjesta sve manje. Henry im je napravio mali ranč, svaki od njih dobio je svoje ime, a neki navodno znaju i razne trikove. I evo, sasvim nova atrakcija uz Route 66.
Kako nismo stigli na vrijeme, nismo uspjeli vidjeti zečeve, osim hrpe malih spomenika za preminule zečeve i nekoliko VW zečeva.
Illinois – Missouri
Granica između savezne države Illinois i Missouri je rijeka Mississipi koja prolazi kroz grad St. Louis. Ovdje ćemo prenoćiti i ovdje ćemo stati sa ovim djelom prije nego krenemo u novu državu.
