Brod ja upalio svoje motore i počeo se udaljavati od kopna. S polaskom je kasnio dva sata. Na njemu sam upoznao dečka koji se upravo besplatno ukrcao. Čuo je priče koje su kružile kako je to moguće. Došao je u luku s namjerom da ne plati kartu te da se uvjeri u istinitost tih priča. Nakon dolaska, objašnjavanja i malog nesporazuma, nadležni su mu rekli neka sjedne i pričeka. Sjedio je i čekao…i čekao. Dva sata poslije prišao mu je jedan član tima te mahnuo rukom pokazivajući da se može ukrcati na brod. Ali ovaj put Mariusz nije dobio besplatnu kartu. Teoretski, ušao u brod besplatno ali ne zaboravimo da se još uvijek nalazimo u Iranu i da se upravo događa još jedna čarolija pripisana samo njima. Ti dobri ljudi, koje sam tako nahvalio u prošlom blogu, vidjeli su da jedan putnik nema za kartu te su donijeli odluku. Svi zajedno sakupili su novac, kupili kartu i poklonili mu je. Ma predivno. Da je znao da će to biti jedina solucija njegovog ukrcaja na brod, ne bi pristao na to. Ali naravno, Perzijanci su to radili iza njegovih leđa. U tišini. Sada je gotovo. Mariusz je na brodu i ukrcao se besplatno.
Mariusz je iz Poljske i trenutno je na svojem životnom putovanju. Prije 4 mjeseca krenuo je iz rodne Poljske u nezaboravno putovanje koje planira završiti u Singapuru. Naravno, sve misli proputovati s autostopom. Ali dečko ima jako plemeniti plan ovog svog putovanja. Vrlo plemeniti razlog zašto radi sve ovo. Prije par godina završio je studij matematike i jednog dana kad zakorači u Singapur, krenut će u potragu za poslom. S novcem kojeg tamo misli zaraditi iskoristit će za nešto što prvi puta čujem da će to netko uraditi. Cijeloj svojoj užoj obitelji kupit će avionske karte i putničke aranžmane za destinacije o kojima sanjaju cijeli život. Mama mu sanja o slonovima u divljini i životna joj je želja jednog dana vidjeti prave pravcate slonove. Mariusz će joj kupiti avionsku kartu za Thailand. Svakog člana uže obitelji misli usrećiti na isti takav način. Naravno, za taj njegov plan nitko nezna od njegove obitelji. Jako plemenito od Mariusza.
GRAD IZMEĐU REALNOSTI I SNA
Svanulo je jutro i stigli smo u Dubai. Sljedeće dane koji su ispred mene provest ću kod CS-ice koja mi se jedina javila, koja mi je jedina odgovorila na moj request. Cauchsurferica mi je rodom iz Brazila i ime joj je Lisiane. Ovo joj je četvrta godina u Dubaiu. Svake 3 godine Lisi promjeni državu, grad i okolinu. Djetinjstvo je provela u Brazilu gdje je završila faks te se ubrzo preselila u London. Par godina poslije, odselila se u Barcelonu gdje se isto staconirala na neko duže vrijeme. Nakon Španjolske došla je ovamo, u Dubai, gdje joj već sada otkucava četvrta godina. Zanimljivi odabir života. Zanimljivo kako svakih par godina totalno promjeni sredinu, jezik, prijatelje te način života. Sve ono poznato, staro i sigurno ostavlja iza sebe i kreće prema novim, nepoznatim i nepredvidljivim stvarima. Hrabra cura, nema šta.
Drugi dan kod nje i već je fešta. Lisi danas ima rođendan na koji sam i ja bio pozvan. Okupili smo se i otišli na večeru. Prvo večera a onda izlazak. Čisti glamur. Nakon restorana i super večere svi zajedno krenuli smo prema izlazu gdje će nas pokupiti Lisin prijatelj. Dolaskom njezinog prijatelja počinje pravi show. Dečko po nas dolazi s brutalnim Mercedesom koji samo da ne leti. Na zadnje sjedalo nagurao sam se zajedno s Lisi i još dvije njezine prijateljica na kojem nas je pričekala boca Jack Danielsa. Stilski, nema šta. Odjednom, nalazim se na zadnjem sjedalu Mercedesa kroz prozor gledam sve te velike zgrade ispijajući Jack Daniels. U pratnji neke gangsta rap muzike vozač nas je vozio 30 na sat. Opet stilski.
Dolazimo ispred hotela i izlazimo iz auta. Lisin prijatelj daje ključ od auta čovjeku da mu preparkira auto. Znate onog čovjeka kojeg viđate na filmovima, onaj koji stoji ispred hotela i čeka da preparkira nečiji auto. Opet stilski. Ulazimo u hotel i krećemo prema liftu. Moramo se popeti na kat broj 43. Cijeli taj kat pretvoren je u klub. Na ulazu dva zaštitara vjerno štite ulaz iza svojih leđa. Otvaraju nam vrata a unutra, totalni party. Ne zaboravimo da smo na 43. katu i da klub ima staklene zidove, što znači samo jedno. Spektakularan pogled na grad. Odjednom, nalazim se na 43. katu s čašom u ruci i gledam Dubai s visine. Opet stilski. Pretvaram se da se kužim u sve što me okružuje i nedodirljivo hodam po klubu. Ova spektakularna panorama zaslužna je i za ove spektakularne cijene pića. U ovom gradu sve je skupo a posebno alkohol. Razlog, islamska zemlja. Cijena jedne male pive kreće se od 80 do 140 kn. Prava sitnica. Lisi je slavila rodjendan i više-manje sve je bilo besplatno :). Više puta kada u svojim blogovima spomenem alkohol možda zvučim kao neki alkos. Ali ja vam to nisam. Majke mi. Samo opisujem što se sve događa oko mene. Učili su me da ne smijem lagati i prešućivati istinu. Tako da, priznajem, da…popili smo malo alkohola.
Dan treći. Krenuo sam prema centru grada u nadi da ću primiti stop koji će me odvesti do Burj Khalife, najviše zgrade na svijetu. Moje prve minute stopiranja prekida čovjek koji otvara vrata banke i užurbanim korakom trči prema taksiju. “Heeej”, zaviknuo je on meni…”Možeš poći sa mnom, ionako ću platiti istu cijenu”. Čovjek je bankar. U polupanici lovi drugu banku na drugom kraju grada. “Slušaj me” počinje s razgovorom… “Dubai će za 2 mjeseca (sada već jedan mjesec) totalno bankrotirati. Kad će doći taj dan, to jutro, svi mediji svijeta pričat će o tome. U jednom će se danu ta vijest proširiti po cijelom svijetu. Slušaj ti mene, radim u najvećoj banci ovdje i znam točno sve što se događa. Sjeti se ovoga što sam ti sada rekao. Ovo sve ti je samo maska”. Pa eto dragi čitatelji, ako uskoro čujete vijest kako je Dubai proglasio svoj bankrot, sjetite se ovog teksta.
Dubai sam doživio baš tako kako se i treba doživjeti. Okruženi luksuzom s kojim se nikad prije nisam susreo. Lisi je smještena u apartmanu od 200-250 kvadrata koji se nalazi u hotelu. Apartman ima šest velikih soba, par kupaona, ogromni dnevni boravak spojen sa blagovaonomi velikom kuhinjom, terasa s pogledom na The Palm Jumeirah (onaj palmin otok), te na raspolaganju osobnu čistačicu. U stanu je živjelo još nekoliko ljudi koje sam povremeno viđao. Neki su tamo živjeli a neki su tamo bili privremeno kao i ja. Objašnjeno mi je da nakon kuhanja ili nakon što se najedem prljavo suđe ne trebam očistiti jer je to posao čistačice. Poprilično nova situacija za mene koja vas ubrzo lako ulijeni. Ne treba puno da se čovjek navikne na sav taj luksuz. Zbog tog svog luksuza koji mi je tamo bio pruženi, kod Lisi sam ostao deset dana. Ma nisam lud da se samo tako lako dam van iz stana.
Što sam radio sve te dane u Dubaiu? Ništa previše. Čak me ulovila i Dubai lijenost. Tako to ljudi tamo nazivaju. Zbog svih tih materijalnih imaština čovjek upada u jednu neinicijativnu sekvencu života gdje sjedeći čeka što će se dogoditi sljedeće. Kada sam išao u obilazak grada, zbog činjenice da sam iz Varaždina gdje najviša zgrada ima 12 katova, većinu vremena sam blejio u zrak i gledao sve te visoke zgrade. A šta drugo da radim tamo kad je Dubai najpoznatiji po svojoj zadivljujući infrastrukturi, visokim zgradama i letećem metrou. Dobro, metro ne leti ali se vozi po zraku. Ako se kojim slučajem po noći nađete u istoimenom, pružit će vam nezaboravan pogled.
Lisi mi objašnjava kako joj je od svih gradova u kojima je je živjela Dubai nekako najviše sjeo. Život u njemu nije težak. Kozmopolitski grad u kojemu sve funkcionira savršeno. Presavršeno. Novi je to grad u kojem su iz samog početka, iz samih temelja razradili cijeli plan do savršenstva.
Iz susjedne sobe čujem razgovor jedne Lisine cimerice kako je u velikim problemima zbog nadolazećeg rođendana. Taj dan voljela bi proslaviti na privatnom brodiću, koji će nju i njezine prijatelje vozikati oko Dubaia. Koliko sam načuo, cimerica će za tu noć iskeširati 1000 eura. Nešto mi je preskočilo u srcu. Skoro cijeli buđet mojeg putovanja. Meni je to još uvijek neshvatljivo. Trošenje novca za tako nešto. Ali dobro, ovo je ipak neki drugi svijet. Svijet u kojemu je put do materijalnih stvari nekako lakši. Put bez krivudanja i prepreka, put popločen dobrim namjerama. Mada stara kineska poslovica glasi: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama”. Da li je ovaj veličanstveni grad stvarno tako savršen i nedodirljiv kako izgleda ili je to samo još jedna maska koja će uskoro pasti. Maska kupljena cijenom prirodnih resursa. Maska kupljena naftom.
SULTANSKI OMAN
Nisam pošteno stopirao mjesec dana i vrijeme je bilo da se vratim na cestu. Dubai je od Omana udaljen 150-ak kilometara i trebalo mi je 7 auta da dođem do granice.
Drugi po redu stao mi je Jeep kabriolet. U njemu dva vesela momka puni entuzijazma kreću u pustinju na safari. Zbog svoje euforije vozač se nije mogao sačekati dolaska u pustinju te je papučicu gasa tiskao bez srama. Vožnja: 120 na sat. Na zadnjem sjedalu Jeep-a vjetar mi je prozračio sve sinapse u mozgu. Pitali su da li im se hoću pridružiti i otići s njima na safari, duboko u pustinju ali nisam prihvatio jer za dva sata treba pasti noć a tek sam izašao iz Dubaia.
Dolazak na Omansku granicu bio je totalan promašaj. Svom vozaču predao sam putovnicu koju je lijepo proslijedio graničnom policajcu. Samo jedan pogled na moju putovnicu bio je dovoljan da nam naredi da izađemo iz auta. Počela je komunikacija na Arapskom koju uvijek entuzijastično slušam u nadi da ću nešto razumjeti. Iz pozadine dolazi čovjek konačno pričajući engleski. Objasnio mi je da ova granica predviđena samo za Omance, Emiratajce, Saudijce, Katarce…i još par takvih. Ja, kao Hrvat i Europljanin, ne mogu proći ovuda. Moram okušati svoju sreću ne nekoj drugoj granici.
To znači da se moram vratiti 70-ak kilometara natrag i na raskrižju skrenuti desno čija cesta vodi na drugu granicu. Nervoza pomalo raste. Sva sreća da je ovdje zaista lako primiti stop te sam par sati kasnije došao do druge. Tamo me pričekala meni nepoznata situacija, situacija s kojom sam se prvi put susreo. Za izlazak iz zemlje trebao sam platiti 10 dolara. Malo sam sumnjao u te riječi od strane nadležnih i krenuo u duboke rasprave sa svima zaposlenima.
Objašnjavao sam da su oni valjda jedina zemlja svijeta koji imaju takvu politiku izlazaka iz zemlje te da je tih 10 dolara moj buđet za tri dana putovanja. Pitao sam ja njih što se dogodi ako osoba ostane bez novaca da plati izlazni štambilj? Nitko me nije doživljavao pet posto. Pedeset minuta mi je trebalo da skužim da od mojeg nagovaranja da me iz zemlje puste besplatno neće biti ništa. Na kraju sam uredno platio cijenu mojeg izlaska iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Svoju ogorčenost prema cjelokupnoj situaciji odlučio sam transformirati u inat. U inat prema njima, prema sebi i prema svima tu noć prespavao sam u Ničijoj zemlji, u međuprostoru između UAE i Omanske granice. Razmišljao sam što bi se dogodilo da mi je došla policija? U biti da je i došla, baš bi me zanimalo čija policija bi došla, Omanska ili Emiratska, te prema kojem zakonu bi oni mene to kaznili. Prema zakonu koji se provodi u UAE ili Omanu :).
U glavnom gradu Omana, u Muscatu, Lisi ima prijatelja Alia koji vodi vlastiti Guesthouse. Par razmijenjenih poruka između njih dvoje, bilo je dovoljno da na korištenje dobim cijeli apartman. Veliku sobu s krevetom i kupaonicom. Dobio sam ga bez obaveze da svoj boravak podmirim s novčanom vrijednošću. Besplatno, naravno. Konekcije, veze i poznanstva nekada stvarno dobro dođu.
Zemlja je to o kojoj baš ništa neznam. U njoj moram obaviti dvije stvari. Srediti si vizu za Indiju i pošto ne postoji regularni putnički brod koji vozi na toj relaciji, moram naći neki cargo teretni brod koji plovi prema Indiji. Nekog kapetana s kojim mogu malo duže popričati, popričati malo o životu ;). Ovo drugo zvuči malo nemoguće, znam. Od prvog dana ovo cijelo putovanje zvuči pomalo nemoguće ali svakim novim danom pretvara se sve više u moguće.
Prvu stvar sam riješio već za par dana. Dobivanje indijske vize bilo je lakše nego što sam mislio. Uz samo predani zahtjev i 45 $ dobio sam ju za 4 dana. Ambasador koji je vodio interview bio je oduševljen, pazite sad, s hrvatskom putovnicom. Rekao je da je to najljepša putovnica koju je ikada držao u ruci. Savršen dizajn, dinamika i boja. Eto ljudi, samo da znate, imamo lijepe putovnice. Također sam i prvi Hrvat koji je stupio u njegov ured. Zbog poprilične odlične komunikacije koja je tekla između nas dva, dao mi je vizu na 6 mjeseci i multiple ulaz, što znači da u tih 6 mjeseci mogu ulaziti i izlaziti iz Indije koliko god poželim. Ali priča ide dalje. Pozvao me na večeru koju sam, naravno, obje ruke prihvatio. Poslije večere pozvao me u svoj dom, odnosno svoju ogromnu vilu na 3 kata, da popijemo nešto. Hahaha, opet ja o alkoholu. Ma, šta ja mogu…neću valjda odbiti Indijskog ambasadora. Ako ću ga odbiti bilo me strah da će mi natrag uzeti tu vizu ;). Eto, prvi puta imam povlastice samo zato što sam Hrvat. Bar nešto.
“Ovdje se stvarno dobro živi”, pričaju lokalci. Istina. Nitko se ne žali na život i svima je dobro. Skoro nitko. U zadnjih par dana sreo sam ljude koji su imali malo drugačiji odgovor. “Maaa, dobro je…ali ta nafta. Cijena joj je počela ozbiljno padati i uskoro se sprema nešto ozbiljno”. Oman ima jednu od najjačih novčanih valuta na svijetu. Omanski 1 Rial nešto je manje od 20 kuna. Samo da tu činjenicu, tu veliku valutu usporedim s Iranskom koju sam spominjao u prošlom blogu. Pazite sada, 1 Omanski Rial je 80 000 Iranskih Riala. Spomenuo sam da Iran zbog suprotstavljanju SAD-a dan danas ima sankcije. Jedna od njih je jedna od najslabijih novčanih valuta.
Tri mjeseca sam već u Islamskom svijetu i nafta je uvijek glavni segment njihove dobrostojeće ekonomije. Stvarno bi volio potegnuti nekakvu paralelu i povezati naftu s Islamom. Zašto većinom gdje prevladava Islam nafta “teče u potocima”? Naravno da se na tim krajevima Islam proširio mnogo prije nego što je svijet jednog dana otkrio naftu i zaključio da bi baš ona mogla biti glavni smisao ovog čovječanstva. Znamo da se na ovim područjima, na područjima Islamskih država, ratovi vode upravo zbog NJE. Ili sam jednostavno u čistoj iluziji i Islam s naftom nema nikakve veze. Ma da, valjda to drugo.
Oman je savršena zemlja za stopiranje. Najsavršenija do sada. Aute je ovdje zaustaviti prelako. Kad vozači ugledaju palac, jednostavno polude. Stane svaki drugi auto, ponekad i svaki. U tri tjedna boravka ovdje primio sam oko 150 auta, ako ne i više. Malo manje od deset dnevno. Kad trebam ići u dućan, jednostavno dignem palac. Kad se izgubim, jednostavno dignem palac. Kad trebam bilo što, jednostavno dignem palac. Objašnjavao sam već kako su Iranci savršeni domaćini te da je njihov odnos prema gostu lijepo opisan u Kuranu. Ovog puta ne vjerujem da Kuran ima cijeli jedan odlomak izdvojen samo za autostopere :).
Nakon četiri dana Muscata vrijeme je da se maknem iz ovog ugodnog Guesthouse, dignem svoje sidro (ruksak) i krenem dalje. Cijelo ovo vrijeme slušam priče o jednom gradu na jugu Omana. Gradu koji je totalno drugačiji od svih ostalih gradova. Drugačiji što se tiče klime. Grad se zove Salalah. Priče su me dosta zaintegrirale i odlučio sam krenuti prema njemu da ja to vidim svojim očima. Još kada sam saznao da je tamo smještena najveća luka u Omanu, što znači da tamo imam veće šanse s pronalaskom broda za Indiju, već sam bio na cesti. Grad je udaljen oko 1300 km i bit će to jedna uzbudljiva avantura. Aliju sam rekao da idem malo kružiti po Omanu ali da ću se za 10-ak dana opet vratiti ovdje. Pola stvari sam uzeo, pola ostavio u njegovom Guesthousu i krenuo putem juga.
SREDIŠNJI OMAN. PUSTINJA
Izabrao sam “Muscat – Salalah Costal Road”, cesta koja se proteže malo uz obalu, malo po pustinji. Najljepša cesta Omana. Već isti dan došao sam u Sur, grad udaljen 200-tinjak km od Muscata. Grad je poznat po svojim udaljenim plažama poznatim po velikim kornjačama. Točan naziv kornjača je “Green sea turtle” i vrlo često možete ih zateći na plaži. Sreo sam lokalne ljude koji objašnjavaju kako trenutno i nije sezona za kornjače ali ako već idem tamo, najbolje vrijeme da sam tamo između 9 i 11 navečer. Kombinacija priče lokalaca i moje strpljivo čekanje urodilo je plodom. Nešto iza 10 sati pojavile su se dvije kornjače. Niotkuda. Jednu sam čak i poslikao. Neznam da li sam baš najbolje pristupio jer mislim da ju je moja prisutnost samo zbunila.
Tri dana mi je trebalo da dodjem do Salalaha. Nisam žurio jer nemam razloga da se žurim. Promijenio sam oko 20-ak auta. Najduže sam se vozio s Saleejem, nekih 400 kilometara koji me i ostavio u Salalahu.
Da, priče su istinite. Salalah je stvarno drugačiji grad od ostatka Omana. Grad se nalazi na samom jugu države omeđen s planinskim lancem koji je zaslužan za tropsku klimu. Kroz cijelu godinu klima je ista kako i u ostatku Omana ali kada dođe ljeto, pustinjska se klima pretvara u tropsku. Kiša počinje padati početkom 6. mjeseca i ne zaustavlja se sve do 9. mjeseca. Zima je ugodna kao i u ostatku zemlje ali ljeta su ispunjena s neprestanom kišom i monsunima. Posljedica toga rast je svog mogućeg tropskog voća i povrća. Ma sve se zeleni od života ovdje.
U vrijeme sezone cijene porastu abnormalno. Kada bi izvan sezone uzeli sobu, noć prevedenoj u njoj platili bi 10 riala (200 kn). Ako tu istu radnju ponovite za vrijeme sezone, noć u sobi platit ćete 200 riala (4000 kn). U vrijeme te “Salalahajske” sezone cijeli Oman dolazi ovdje. Grad se napuni ljudima i naravno da je grad zaključio da bi mogao dići cijene. Vožnja prema gradu za vrijeme sezone stvarno je nesvakidašnja. Par desetina kilometara prije grada nalazite se u pustinji gdje se temperatura kreće između 40-50 stupnjeva. Samo 40 kilometara nakon, kada prijeđete planine, temperatura će pasti za 20 pričekat će vas ugodnih 25-30 stupnjeva. Iz žarene pustinje dođete u tropski zeleni kraj ispunjen kišom. Stvarno nesvakidašnja situacija.
Jedan od razloga kao što sam već i naveo zašto sam otišao na sam jug Omana, u daleki Salalah, bio je to što je tamo smještena najveća luka u državi. “Ako ću ikada pronaći brod za Indiju, pronaći ću ga ovdje”, mislio sam u sebi. Cijelo jedno predivno sunčano jutro potrošio sam hodajući zaglavljen između administrativnih pomorskih procedura. U gradu i u luci pronašao sam sedam prekooceanskih agencija s kojima sam popričao o mojim namjerama. Objašnjavaju mi kako se nemoguće ukrcati u cargo brod jer mi za to trebaju tri dozvole. Jedna dozvola od strane kapetana, druga od strane kompanije čiji je brod u vlasništvu i treća od osiguravateljske kuće koja garantira za moj život. “Jedino što ti preostaje u toj svojoj ideji je da nađem neki mali privatni brod koji plovi prema Indiji”, vele oni. “Ali ne ovdje, naravno, jer ta veza ovdje ne postoji. Trebao bi otići u Dubai gdje postoji ipak malo veća mogućnost”. Da, ali samo malo veća.
Imao samo dvije opcije. Prva opcija je da se vratim u Dubai i tamo danima lutam po luci u nadi da ću naletjeti na veselog kapetana koji pjevušeći puni svoj mali privatni brodić s namirnica i sutradan kreće za Indiju. A druga opcija je da jednostavno kupim avionsku kartu iz Omana za Indiju i riješim se svih ovih dilema. Ako prihvatim prvu opciju, velika šansa je da ću izgubiti tjedan dana u preskupom Dubaiu. Ako prihvatim drugu opciju, to će službeno značiti da neću dostopirati do Novog Zelanda jer ću u jednom trenutku koristiti avion. Uzeo sam si par dana da dobro razmislim o svemu. Četvrti dan donio sam odluku. Prihvaćam drugu opciju, opciju B, i kupujem avionsku kartu. Karta dođe 600 kn što i nije neka visoka cijena. Ako se vratim u Dubai i zbrojim sve te dane koje bi proveo tamo tražeći brod, mislim da bi se s financijske strane ozbiljno približio cijeni ove avionske karte. Kupujem kartu i više me ništa nije briga. Kad dođem u Indiju, ionako ćete ubrzo zaboraviti kako sam tamo došao :).
Šesti dan od kada sam napustio Muscat i kada sam došao do samog juga Omana, vrijeme je da krenem nazad, prema sjeveru. Ovdje sam i onako sve obavio što sam mislio. Ili bolje reći neobavio. Sa svojim povratkom počeo sam rano ujutro i podvečer već sam bio na sjeveru zemlje. Ovog puta odlučio sam da ću s povratkom malo požuriti te sam samo u jednom danu već dosegao sjever zemlje. Samo u jednom danu i par promijenjenih auta prošao sam oko 1200 km.
Evo malo statistike: U tih 6 dana prestopirao sam točno 2271 km, tako je google maps pokazao. Tih dana živio sam pravim nomadskim životom. Bez saznanja gdje ću provesti noć. Bez tuša, osim kupanja u moru. Samo ja i moj ruksak. Ali tih 6 dana pretopilo mi je možda do sad u najintenzivnije iskustvo na ovom cijelom putovanju.
“NIZWA FRIDAY SOUQ”
Petak i subota u Arapskom svijetu znače vikend. Prvog dana vikenda u jutarnjim se satima po cijelom Omanu održava tradicionalni sajam. Jedan takav, najpoznatiji i s najvećom tradicijom, održava se u gradiću Nizwi, 150 km od Muscata. Sajam imena “Nizwa Friday Souq”. Zbog činjenice da me samo tih 150 km dijeli od tog grada, odlučio sam dignuti palac i otići na istoimeni.
S prvim zrakama sunca lokalni ljudi nasrnu na svoja prazna rezervirana mjesta koja u sat vremena napune s raznovrsnim stvarima. Samo je sat vremena dovoljno da se prazni sajam pretvori u žive tržnice prepune ljudima. Krave, bikovi, ovce, koze, kanarinci, voće, povrće, meso…sve će vas to zateći tamo. S lokalnih se sela spuštaju kamioni prepuni stoke u nadi da će ih na sajmu sve prodati. Stoku dovode na najveći trg na kojem se skupi gomila ljudi i dražba može početi. Glasni i nervozni prodavači vuku i navlače te jadne životinje vičući nešto na Arapskom. Iz etičkih sam razloga deset godina već vegetarijanac i te prizore koje sam tamo vidio, taj odnos između prodavača i životinje, nisu me uopće oduševili.
Ispred jednog od mnogobrojnih ulaza okupljaju se starci čiji je običaj malo drugačiji. Ljudi “već u godinama” prodaju puške, noževe, mačete i još par sličnih takvih preparata za nauditi nekome. Mislim da to prodaju više iz običaja, više nešto što ćete objesiti i staviti na zid, nego za pravu upotrebu. Na trećem trgu prodaju se kanarinci. Na četvrtom tradicionalne Omanske glinene zdjele, vrčevi, tanjuri, džezvice, slike i nakit.
Sve zajedno, cijeli taj show završava već u 10 ujutro. U 11 sati, kao da se ništa nije desilo. Iz žive, glasne i prepune tržnice opet nastane prazna, pusta i tiha…..tržnica koja čeka svoj sljedeći petak.
Sajam koji se ne viđa često. Sajam na kojem spoznajete nekadašnje Omanske običaje. Sajam s kojim otputujete u prošlost sultanskog života.
Tomičino putovanje svakodnevno možete pratite na njegovom Facebook profilu Tomica Kristic-Journey to Middle-earth.
