Iako je izgledalo kako nema nade u pozitivni pomak, ipak se nešto dogodilo. Upoznao sam jednu curu. Upoznavanje je bilo epsko, kao na filmu. Hodali smo po ulici, jedan iza drugoga. Odjednom, ona se okrene i pita: ‘Od kud si?’ To je bilo dovoljno da sklopimo najbrže prijateljstvo ikada.
> Iran, prvi dio: ‘Od najzanimljivijeg prelaska granice do Teherana i Esfahana’
Ona je bila na putu prema Si-O-Seh Polu, jednom od dva najljepša mosta u gradu, tako da sam otišao s njom. Započeli smo običan razgovor, potom malo neobičan i na kraju smo otišli u totalno duboke teme. Volim to. Uvijek nakon nekog vremena razgovor otiđe u totalnu dubinu i okreću se teorije i smisao života.
Prvi pravi suputnik
Cura se zove Davaone. Rođena je u Parizu gdje i dan danas živi. Roditelji su joj podrijetlom iz Laosa tako da je Davaone izgledom čista Azijatkinja. Samo joj je 26 godina, a već je arhitektica koja vodi vlastitu firmu i to u Parizu. Jako entuzijastična cura.
Priča mi da ima problema s tim entuzijazmom jer se previše uživi u posao i jednostavno zaboravi na sebe. Svaku moguću priliku, svaki mogući predah od posla iskoristi na putovanje. Uvijek na putovanja ide sama jer jedino onda može biti to što jest.
U svakom trenutku i u svakoj prilici može donjeti odluku koju ne treba nikome objašnjavati i koja utječe samo na nju. Dobila je iransku vizu na 30 dana, ali može iskoristiti samo 14 dana. Naravno, zbog posla.
Iz Pariza je doletjela u Istanbul, iz Istanbul u Teheran gdje 24. prosinca, na Badnjak, ima povratni let za Pariz. Puno ljudi koje sam upoznao lete kući baš na božićne blagdane. Samo ja ne znam što ću po tom pitanju napraviti. Božić ću provesti u državi gdje nema niti b od Božića.
Daovone je za danas imala dogovoreni smještaj kod jedne couchsurferice, ali zbog mene, zbog sažaljenja nada mnom, otkazala je dogovoreni smještaj i odlučila mi se pridružiti u mojoj neizvjesnosti. Jako plemenito od nje.
Rekla je da se ona 100 put našla u sličnoj situaciji i da zato ostaje sa mnom. Nakon dva sata razmišljanja i diskutiranja, odlučili smo da je najbolja solucija iznajmiti najjeftiniji hostel. Još jedna noć u hostelu neće me ubiti. Valjda. Hostel niti nije tako skup. Noć je svakoga ispala oko 40 kuna. Mislim da mogu proći preko toga.
Nakon ovih dva dana druženja s Davaone po Esfahanu shvatio sam da sam dobio prvog suputnika na ovom svojem putovanju. Pravog pravcatog suputnika. Opa, pa i nije to tako loš osjećaj. Drugi dan navečer odlučili smo da odemo u Shiraz.
Grad koji se nalazi 480 kilometara južnije. Pošto mi je došlo neko crno doba za pronalazak couchsurfera ovih dana, kupili smo kartu za noćni autobus. Te iste novce kojima bi platili još jednu noć u hostelu dali smo za osamsatnu noćnu vožnju gdje isto bez problema možemo spavati.
Koja je tajna perzijanske dobrote?
U Iranu svi pričaju o istome. Svi vole svoju državu, ali mrze vladu koja im nameće tako radikalne uvjete i zakone. Svi su jako dobro svjesni svega što se ovdje događa, ali zbog pomalo diktatorskog vođenja države nitko se ništa ne usudi promijeniti. Ako ništa drugo, barem im je ostala istinska dobrota koja je u ostatku svijeta gotovo pa izumrla.
Često si postavljam isto pitanje a to je ‘zašto su Perzijanci tako dobri ljudi’? Još uvijek neznam pravi, iskreni odgovor. Naravno da odgovor može biti taj da im je to u kulturi, ali ja ipak tražim malo dublji odgovor. Ako im je to u kulturi, zašto im je to u kulturi? Da li je stvarno religija zaslužna za njihovu dobrotu ili je sve to slučajna podudarnost?
Znamo da u Islamu gost dolazi na prvo mjesto i u Kuranu je to sve lijepo opisano. Trenutno kad ovo pišem nalazim se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je sve puno Arapa koji su isto muslimani, ali nisu tako gostoljubljivi kao Perzijanci.
Da li se samo tako lijepo ponašaju prema turistima jer su rijetka pojava ili prema svima? Da li je to zato što imaju malo oslabljeni odnos s vanjskim svijetom koji bez imalo muke može ubrzo zatrovati um svakog ljudskog bića? Ako znate odgovor, slobodno mi ga pošaljite. Volio bi razotkriti ovu misterioznu tajnu o Perzijskoj dobroti.
Dva i pol mjeseca trebalo mi je da se spojim s ovim putovanjem. Cijelo to vrijeme izbjegavali smo, odgađali naš razgovor. Naš susret. Pravi. Istinski. Susret. Polako se ‘ono’ stapa sa mnom. Polako se ‘ja’ stapam s njim. Svakim korakom udaljavam se od starih nametnutih društvenih predrasuda i približavam se novim nenametnutim obrascima vjerovanja, temeljenih na vlastitom iskustvu.
Tome su definitivno pomogli ovi predivni ljudi za koje se još od nekad priča da su najbolji. Perzijanci. Najbolji ljudi na svijetu. Evo, za sada, mogu totalno sa stopostotnom sigurnošću potvrditi te glasine. Tako da ljudi, ma nema vam boljih ljudi od Perzijanaca.
Zbog svih tih činjenica ovdje možete preživjeti bez ičega. Bez novaca. Mislim da vam je ovdje dosta samo odjeća koju nosite. Ma mislim da možete preživjeti i bez nje. Ljudi vam ovdje ionako prilaze, bez vaših pitanja, a kamoli da nekoga nešto zamolite za pomoć.
Ovdje možete prelako naći prijatelje ili bar trenutne prijatelje. Sve što trebate je samo se zaustaviti na pola minute nasred ulice i već će vam netko prići i pitati vas kako vam može pomoći. Sljedeće što će se dogoditi jest to da ćete za 10 minuta nalazit ćete se s njim na čajanki. To se dogodilo baš i nama.
Tomičino putovanje svakodnevno možete pratite na njegovom Facebook profilu Tomica Kristic-Journey to Middle-earth.
