Tajlandska hrana je poznata diljem svijeta zbog svoje egzotike, a u sve njene čari morali smo se uvjeriti sami, jer što drugo jesti dok si na Tajlandu nego tajlandsku kuhinju?
Prvi dani – prve avanture
Nije prošlo ni dva sata od našeg dolaska u Bangkok, a želudac je već najavio prvi vapaj za hranom. Kako i ne bi, kad je avionska hrana katastrofa, a još k tome i u malim količinama. Po dolasku u hotel, otkrivamo da se u prizemlju nalazi restoran. Sjedamo i bez razmišljanja naručujem piletinu u curry umaku sa začinskim biljem i paprikom.
Naravno, kao prilog je riža, ipak je to neki standard. Već prvi griz odaje mi da sam se grdo prevario, a goruće nepce lutalo je u potrazi za vodom ili bilo kojom drugom tekućinom kako bih isprao ljutinu koja je preuzela osjetila unutar mojih usta.
Ne moram ni govoriti da nisam pojeo do kraja i polugladan otišao iz restorana.
Dobra prva lekcija – ne naručuj nešto ljuto dok nisi siguran da to možeš podnijeti. Sljedećih nekoliko dana nije mi bilo bajno, prvenstveno na toaletu, a najbolji prijatelji su mi postali aktivni ugljeni koje sam na savjet kolega putnika uzeo sa sobom na put. I pokazali su se odličnim saveznikom u borbi s privikavanjem na tajlandsku kuhinju, obzirom da su prvi dani na Tajlandu uključivali brojne posjete toaletu.
Prekrasan izgled zna varati
Možda najveći problem kod tajlandske kuhinje je taj što svako jelo izgleda odlično, prepuna su boja, jednostavno mame da ih isprobaš. Sve dok ne otkriješ da je to bila čista navlakuša. Jer nisam se jednom prevario.
Međutim, u toj gomili, postoji i stvarno odlična hrana primjerena za sva nepca, poput pržene riže s komadima piletine i brojnim povrćem i pečenim jajetom. Pronađe se i nešto egzotičnih i naizgled nespojivih kombinacija poput one koju smo probali trećeg dana boravka na Tajlandu – piletina u sezamu s komadićima limete na vrhu, a uokolo limunska trava i sve preliveno umakom od vanilije.
Znam da zvuči čudno i drugačije, ali bilo je pravo osvježenje na vrućim ulicama Bangkoka.
Čili nije igra za svačije nepce
Iako na Tajlandu postoje brojni restorani i franšize koji prodaju zapadnjačka jela, mi se držimo one stare izreke primijenjive i na Tajlandu – Kad si u Rimu, radi sve što i Rimljani, tako da nismo imali previše izleta van tajlandske kuhinje. Osim našeg 18. dana boravka u Tajlandu.
Potreba za internetom me natjerala u Mc Donald’s, a kad sam već bio tamo, odlučio sam probati kakva je hrana. Bila je odlična, ali i skupa. Od sad nadalje, samo tajlandska kuhinja. Osim već spomenute pržene riže, vrijedi istaknuti iz gomile i Pad Thai, jelo bazirano na piletini i širokim prozirnim rezancima koji izgledom podsjećaju na pipke meduze, međutim, u kombinaciji s brojnim povrćem i mrvljenim kikirikijem stvarno odlično prija nepcu.
Potrebno je samo pripaziti s količinom čilija u prahu, kako ne biste proklinjali svoju pogrešku sljedećeg dana na toaletu. Naravno, u isto vrijeme gutajući ugljene i moleći da agonija prestane.
U prvom tekstu sam već spomenuo svoje prvo iskustvo s hranom iz ulice, koje nije najbolje prošlo obzirom da je većina završila u košu za smeće, ali narednih tjedana uz cestu smo pronašli neka odlična jela. Možda nisu bila toliko dobra, koliko su bila jeftina (svega desetak kuna). U svakom slučaju, pojela su se.
Palačinke vamo! Na tone!
Možda najveće pozitivno otkriće od svih su palačinke. Ne klasične kakve spravljaju naše majke i bake, već nešto totalno drugačije. Prvo, tijesto od kojih se rade je tvrda masa za razliku od naših vodenastih smjesa, zatim se to tijesto razvlači na određenu veličinu i debljinu, da bi se zatim stavilo na vrelu limenu ploču i na njega bacilo jedno jaje.
Potom se na palačinku postavlja banana u komadićima, tijesto se presavija u pravokutnik i peče s obje strane dok ne poprimi zlaćanu boju.
Tek nakon toga, slijedi ono pravo – izbor dodataka. Naravno, ponuda nije ista na svakom štandu, a mi uglavnom uzimamo palačinke kod onih koji nude Nutellu i med. Spoj, koji je konačni produkt, stvarno je odličnog okusa, ali teško je ostat imun na količinu ulja u kojem je palačinka pečena. Svejedno, podsjeća na one koje peče moja baka, tako da me podsjeća na dom i automatski dobiva drugu notu.
Jedi jeftino, jedi dobro
Cijene hrane po restoranima variraju, ovisno o ciljanoj publici, širini izbora, korištenju namirnica, ali i uređenju objekta i želite li platiti poslugu ili ne, a na našoj listi omiljenih restorana su svakako oni koji nude kompletan obrok za otprilike desetak kuna.
Čak i manje u našem kvartu u Ao Nangu, gdje se nalazi odličan restoran s još boljom ponudom.
Isprobali smo nekoliko jela tamo i još uvijek nismo pronašli neko za koje bismo rekli da ne valja. Najčešće se jede piletina u umaku od povrća s dodatkom zapečenih indijskih oraščića, a uz to ide naravno riža i nezaobilazni komadi svježeg krastavca, kojeg Tajlanđani stavljaju uz svako jelo.
Tek kad smo isprobali piletinu u umaku od povrća i crnog papra, otkrili smo zašto je kao prilog svježi krastavac – savršeno neutralizira ljutinu koju umaku daju papar i ljute papričice. Stvarno ljute papričice. Nevjerojatno ljute. Suze i znoj su zagarantirani, kao i deformiran izgled lica koji daje svima do znanja da ste pretjerali s ljutinom.
Tajlanđani su inače veliki ljubitelji dobre hrane i nerijetko ih se može vidjeti kako jedu i po nekoliko slijedova u restoranima. Obzirom da su porcije hrane manje nego u nas, možda nije to toliko čudno, ali kad vidite o kojim količinama hrane se radi, lagano se zapitate kuda to sve spremaju obzirom da nema previše debelih Tajlanđana.
Tako smo u jednom restoranu svjedočili i prizoru koji se ne viđa svakog dana – trojica muškaraca jela su jelo za jelom u enormnim količinama, a jedan od njih je plakao kao beba u isto vrijeme mijenjajući boju lica i grimase. Ali nije posustao, sve se pojelo. Njemu je sigurno drugog dana bilo još gore nego nama.
Voće ovdje poprima druge dimenzije
Govoreći o hrani, potrebno se osvrnuti i na voće koje se nudi ovdje. Većinom smo jeli ananas, koji je stotinu puta bolji od onog koji se može nabaviti kod nas, ali i lubenicu koja je puno sočnija. Isprobali smo i razne voćne shakeove koji se mogu pronaći na gotovo svakom koraku, a ugodno su nas iznenadili oni od manga, bobičastog voća i sveprisutnog ananasa.
Po cijeni manjoj od 10 kuna za ledeni osvježavajući napitak, nemoguće je odoljeti, a na prvi gutljaj dolazi se do spoznaje da je shake bio pun pogodak. Punih dva tjedna nam je trebalo da se odvažimo probati sveprisutni kokos, odnosno njegovo mlijeko.
Iako nam nije baš sjelo na prvu, sa svakim drugim gutljajem je postalo bolje. Sad shvaćam zašto se njegovo mlijeko može koristiti kao infuzija, ali i da je dobar lijek za mamurluk. Možda da ponesem koji sa sobom kući?
Ne vjeruj očima, mogu zavarati
U svakom slučaju, njihova kuhinja je nešto posebno, teško za opisati riječima, nepce govori puno više, ali valja biti oprezan. Jer iza svakog prekrasno serviranog jela, možda se skriva ljutina zbog koje imate osjećaj da vam cijelo tijelo gori.
U tom slučaju ne pomaže vam ni Coca Cola po cijeni od četiri kune u restoranu. Vjerujte mi, nisam se jednom opekao.
