Imao sam popriličnu sreću što si je moj prijatelj Alen u Gruziji isto sredio iransku vizu. To je značilo samo jedno, da zajedno možemo do Teherana i to s njegovim kamperom. Sad bi stvarno bio lud da propustim ovu komfornu priliku i da počinjem stopirati prema Iranu. Bilo bi to, jednostavno rečeno, glavom u zid.
> Sjaj i bijeda Gruzije: Od ‘novog Dubaija’ do blatnjavih cesta i chache
Prema nekim mojim proračunima, trebalo bi mi minimalno tjedan dana, ako ne i više da stignem u Iran. Na putu bi mi se ispriječile velike planine i niske temperature koje se po noći spuštaju i do 15 stupnjeva celzijevih. Ispod ništice. Sve te prepreke bit će lakše proći u ulozi kopilota u jednom sivom kamperu. Oprostili smo se s Lusijom i krenuli za Iran.
Prva dva dana
Sunce se diglo iznad ogromnih bijelih planina koje moramo nekako proći u danima koji dolaze. Vožnja kroz planine bila je popraćena prekrasnim krajolicima. Ponekad bi se pojavile spektakularne scene, a ponekad samo prazna pusta cesta.
Kako se sunce sakrivalo iza planine tako je temperatura samo padala i padala i tako sve do – 10. Noć nas je dopratila u Erzurum, najhladniji grad u Turskoj. Tamo su nas ugostila tri Lusijina prijatelja. Ukratko, ovdje se ništa spektakularno nije dogodilo. Ujutro smo nastavili put.
Cijeli drugi dan trebao nam je da dodjemo do jednog gradića udaljenog samo nekoliko kilometara od iranske granice. Dolaskom noći i ovdje je temperatura pala debelo ispod ništice. Ime ovog graničnog grada je Dogubayazit. Hladan, siv, neprivlačan i totalno deprimirajući grad. Opskrbili smo se s hranom i zaključali u kamper.
Ulazak u Iran
Trećeg dana ulazimo u Iran. Na granici nas je dočekao jedan kamatar s iranskim novčanicama. Prodavao nam je brda i doline i u tome uspio. Stopostotnom iskrenošću i sjajem u lijevom oku objašnjavao nam je da ako kod njega promijenimo dolare u riale (iranski novac) da će nam on dati najbolji tečaj. Pali smo na te lijepe riječi.
Naravno da je to bila laž koju smo tek par dana kasnije razotkrili. Iskustvo na granici bilo je nezaboravno. Najzanimljivije prelaženje granice do sad. S istim interesima svi stojimo nagužvani u redu čekajući svoj štambilj. Odjednom, počinje svađa. Glavni krivci, policajac i jedan Iranac.
Nema tamo, kao kod nas, da se poštuje sve kako piše u zakonu. Stvari se rješavaju odmah, na licu mjesta. Prvo je izbila galama pa zatim mala svađa, pa malo veća, a nakon toga počeli su se udarati s nogama, pa malo prijetiti licem u lice i nakon par minuta svaki svojem poslu. Bez zamjerke. Kao da se ništa nije dogodilo. Predobro. Probajte vi našim plavcima vikati u lice i prijetiti.
Lokalna ispomoć
Prijatelj i ja počeli smo se pogledavati ispod oka kad smo skužili kako u biti funkcionira prelaženje ove granice. Puno ljudi na graničnom prijelazu tamo nisu niti zaposleni. Naime, puno lokalaca samo se ušeta unutra i počnu rješavati vaše probleme. Preuzmu vašu putovnicu, vaše ostale dokumente, fotokopiraju vam dokumente, objašnjavaju vam kako i gdje dalje, vode vas po cijeloj toj granici i ubrzavaju cijeli taj međugranični proces.
Na kraju svega pogodite što se dogodilo? Tu uslugu žele si lijepo naplatiti. Prva cijena bila im je 20 eura, našli smo se na pet eura. Stvarno neka luda granica. Ovo opet moram malo usporediti s nama. Probajte se Vi tako ušetati u neku našu granicu i raditi posao od granične policije i to sve još si lijepo naplatiti.
Shvatili smo da je ovdje u Iranu nemoguće pronaći internet. Mislim da će to biti problem koji će nas pratiti cijelim putem. Došli smo u prvi veći grad, u Tabriz. Već je bilo osam navečer i svi kafići bili su zatvoreni. Ima tu i logike. Što da ljudi rade tako kasno u kafićima ako ne piju alkohol. Malo je prekasno za kavu.
Vozikali smo se po gradu 15 na sat, s otvorenom laptop i uključenim wifiom. Tražili smo otvoreni wifi, bez passworda i našli smo ga kod jedne benzinske. Bio je možda 10 put sporiji nego normalna konekcija na Internet, ali bio je od pomoći. Skužili samo da nismo jedini koji tamo sjede u autu i kradu internet.
Loš domaćin
Prije 4 sata dobio sam poruku od jednog couchsurfera koji nam je ponudio prenoćište, ali poruka nije bila tako vesela. Rekao je da nas ipak ne može ugostiti jer mu je nekakav izvor iz vlade prenio poruku da je ovdje u Iranu zabranjeno ugošćavati turiste. Noćenje posebice. Mislim da je to totalna glupost.
Vjerojatnije je da je u zadnji čas donio odluku da nas ipak neće ugostiti i onda je odigrao na ovu kartu. Znam da je to zabranjeno raditi u Vijetnamu, ali ne i ovdje. Ako je to istina, neznam zašto onda Iranska vlada ne zabrani cijelu ovu stranicu. To bi onda imalo više smisla. Uglavnom, ostali smo bez prenoćišta.
To je značilo samo jedno, još jedna nezaboravna noć u kombiju, na nekoliko stupnjeva ispod nule. Ako ste korisnici te stranice, tako nešto je za negativnu referencu koju napišete svojem domaćinu. Pošto naš nesuđeni domaćin do sad nije imao niti jednu referencu na svojem profilu, zaboravio sam cijeli ovaj događaj.
Četvrtog dana snijeg je počeo padati tek kasno poslijepodne. Počeo je padati s tolikim intenzitetom da je bilo nemoguće nastaviti vožnju. Vidjeli smo par auta u jarku kako ih izvlači vučna služba. To je bio znak da stanemo što je prije moguće i ostanemo u kombiju do jutra. Bio je to cijeli dan ispunjen snijegom.
Teheran – grad bez zanimljivosti
Konačno smo stigli u Teheran. Odmah nalazimo prvog couchsurfera, odnosno cauchsurfericu. Nakon pet dana u kombiju vrijeme je za malo komfora. Pranje sebe, pranje svoje odjeće, znate kako to već ide. Samaneha nas srdačno ugošćuje u svoj stan koji renta s cimericom. Pripremile su nam večeru i zaželjele dobrodošlicu u Teheran.
Trebamo nekog domaćeg, nekog lokalnog da nam malo objasni cijelu ovu iransku kulturu. U ovim blogovima opisujem svoje doživljaje i svoje viđenje svega što me okružuje, tako vam mogu slobodno predložiti da ako se jednog dana slučajno nađete u Iranu, Teheran je grad kojeg možete samo preskočiti. Glavni grad u kojemu nema ništa zanimljivoga, osim gužve i prometa. Teherančani, nemojte se uvrijediti, to je ipak samo moje mišljenje.
Došao je dan da se Alen i ja rastanemo. Zajedno smo proveli 20-ak dana. Sreli se još u prošlom blogu, u Gruziji i zajedno smo ostali sve do danas. Mislim da je to i više nego dosta. Jednog dana, kada se sretnemo u ljepoj našoj, nastavit ćemo ovo naše druženje.
Planovi nam se ionako mijenjaju. Njegov je plan otići u Yazd, a moj u Esfahan. Pravim mu društvo do prvog raskrižja izvan Teherana gdje nam se ceste razdvajaju. Izlazimo iz kombija, bacamo jedan selfie, pozdravljamo se, rukujemo i rastajemo. Hvala ti Alene na svemu.
Spušta se noć i ulazim u Esfahan. Grad koji je smješten u sredini Irana. Čuo sam predivne priče o njemu koje su me osvojile. Već drugi put na ovom putu nisam imao sreće s pronalaskom couchsurfera koji će me ugostiti. Poslao sam puno zahtjeva, ali pola ih nije odgovorilo, a oni koji su odgovorili, odgovorili su negativno.
Sreo sam jednog dečka koji mi je objasnio zašto je to tako. Zato što sam muškarac. Zbog ovdje malo čudne situacije između muško-ženskih odnosa, dečki većinom vole ugostiti cure, a curama baš i nije dopušteno da ugošćuju dečke. Država, religija, vlada. Eto, nikako nije dobro. I što sad? Ništa, jednostavno neću više misliti o tome. Možda se nešto već dogodi.
Dogodovštine s Tomičinog putovanja pratite na njegovom Facebook profilu Tomica Kristic-Journey to Middle-earth .
