Okićeni gradski trgovi, rasvijetljene ulice, ukrašene kuće, obilje na stolu i darovi ispod bora, dio su Božićne tradicije suvremenog doba. Vrijednost takvog slavlja u Hrvatskoj, barem prema podacima, ove će godine doseći iznos od 11,5 milijardi kuna – pola milijarde kuna više nego smo potrošili slaveći Božić prošle godine.
Najsvetiji blagdan u kršćanskom svijetu, u suvremenom i globalnom dobu, postaje tako gotovo pa uniformiran, sveden na računicu potrošnje i orijentiran na neke nove običaje jednake za cijelo katoličanstvo. Ispovjediti se tijekom adventa, okititi bor, priskrbiti obilje jela i pića, otići na polnoćku ili koju dnevnu misu – običaji su koji se sada prenose na novije generacije gazeći pri tome dio tradicionalnih običaja koji su karakteristični, ali i različiti, ovisno o krajevima Hrvatske.
U modernoj proslavi Božića, barem prema brojnim zapisima, usađeni su mnogi elementi proslave zimskog solsticija. Vratimo li se daleko u prošlost, uočit ćemo da je u 2. stoljeću početak slavlja Isusova rođenja bio je u proljeće, dok je dva stoljeća poslije slavlje prebačeno na zimski solsticij.
Slaviti Božić danas je gotovo nezamislivo bez okićenog bora, a takvo ukrašavanje doma uvriježeno je već od davnih dana. Uvode ga luterani u 16. stoljeću u Njemačkoj, a u Hrvatsku ova tradicija dolazi 1850-ih godina.
– Božićni bor simbolizira vezu neba i zemlje, korijenje koje je u zemlji ide prema nebu. Kršćanstvo je prihvatilo bor jer su zimzelena drvca ravna pa je simbolika još veća – govorio je tako 2012. fra Zvjezdan Linić objašnjavajući kako je kićenje bora naša etnološka tradicija.
Betlehem s djecom u štali
I dok će neki već početkom prosinca okititi bor, prema tradiciji ukrašavanje počinje na Badnjak – dan kada se iščekuje Isusovo rođenje.
Brojne šarene kuglice i lampice dio su moderne tradicije. Prije su bor ukrašavala djeca jabukama, kruškama, raznim slasticama, pozlaćenim lješnjacima, a tek kasnije su se počeli izrađivati ukrasi od papira i vate da bi se predočio snijeg na drvcu. Naziv badnji dan ili Badnjica nadjenut je prema drvetu koje se u našim krajevima dizalo ranim jutrom.
Običaji su podrazumijevali da netko od momčića urani prije svih, otrči do susjedove kuće, podigne drvo od zemlje koje su domaćini naslonili na kuću i vikne: “Domaćine! Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću.” Podigavši drvo – “badnjaču”, momčić se pojavljuje na vratima, a ukućani ga zaspu kukuruzom, orasima, lješnjacima, voćem i ponude kolačem posebno pripremljenim za tu prigodu, a zove se kovrtanj. Okrugao, s rupom u sredini i različitim ukrasima, kolač je to koji se pripremao u svim hrvatskim krajevima.
Stvoriti betlehemski ugođaj kupnjom već gotovih ili izradom vlastitih jaslica ispod bora u našoj je tradiciji posve uobičajena stvar – u prijašnje doba tako je bilo samo u uglednijim kršćanskim obiteljima, a oni koji su živjeli na selu uglavnom si jaslice nisu mogli priuštiti zbog slabijeg imovinskog stanja. Dapače, vjerovali su kako je dovoljno da s malom djecom uđu među blago i tako si dočaraju betlehemsku stvarnost.
Na sam Badnjak na stol su ukućani slagali jabuke, orahe, rogač, smokve, bademe – ovisno o tome što je u kojem kraju uspijevalo, a blagovala se riba, grah i med – jela bez mesa. Od kolača na stol su se stavljale fritule, fanjki, gibanice, a prije večere palila se svijeća i izmolila molitva. Do Božića je kuća jednostavno morala blistati; tako se u Podravini nije melo sve do Nove godine, a glavna briga na sam Badnjak bila je vatra u ognjištu – ona se nije smjela ugasiti.
U Crnome Dabru na Velebitu okupljali su se mještani sela koji su zbog snijega bili odsječeni od svijeta i po šest mjeseci, pričali o precima, častili se bakalarom i pucali iz kubura. Takvu su tradiciju održavali sve do 1976. kada se cijelo selo raselilo, a kuće ostale prazne. Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja i postaviti ih ispred ognjišta – simbol je to Svetoga Trojstva, kao i slama koja se prostrla negdje u kući – najčešće ispod stola. U Podravini se ona donosila na plahti, a u okolici Petrinje u košari.
Božićnica je jabuka
Žene su izvlačile slamke. Ona koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame izrađivali su se vijenci i snopovi, na slami se sjedilo sve do odlaska na polnoćku, a na njoj se po noći u nekim krajevima i spavalo. Ponoć badnjeg dana posebno je vrijeme – tada se svi upute prema crkvi. Tradicijski je to običaj koji je jedini ostao nepromijenjen – početak dana kada se s mnogo radosti, nade i žara u svečanom, veselom raspoloženju slavi Isusovo rođenje. Uobičajeni pozdrav na dan Božića – koji se nekada često mogao čuti, a danas vrlo rijetko – glasi: “Hvaljen Isus i Marija! Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje.” Pozdravljeni bi odgovorio: “Uvijek bio hvaljen! Čestita ti vjera i duša.”
Božićnom jutru naročito su se veselila djeca jer čekali su ih darovi. Po našim je selima darove djeci donosio mali Isus, a simbolični pokloni predstavljaju izvorni kršćanski običaj. Na sam dan Božića odlazilo se na tri mise: polnoćku, ranojutarnju i poldanicu. Djevojke nisu propuštale priliku da se na misu zapute u svečanim narodnim nošnjama. Mladići su ih darivali božićnicom. U modernoj je to tradiciji novac koji sretnici dobivaju od poslodavca, no božićnica je nekada bila ukrašena jabuka.
Pravila su bila jasna: Božić se slavio u kući, nije se išlo nikamo. No prvi posjetitelj nakon proslave koji bi kročio u kuću, takozvani položar, trebao je biti zdrav, krepak i veseo, za što se vjerovalo da će domu donijeti sreću. Naši stari su vjerovali da će sljedeće godine uroditi plodom sve što se okopava ako na Božić pada kiša. Dan iza Božića slavi se sv. Stjepan. Tada se mnogi običaji ponavljaju kao i na dan Božića. Ide se na misu, ali i u posjete: rođacima, kumovima, prijateljima. U istarsko selo Trstenik dolazili su na taj dan iz susjednih sela jašući na konjima i mulama, na otoku Braču održavale su se igre mladeži.
Katolički božićni običaji završavali su proslavom Sveta tri kralja, 6. siječnja. Na taj dan svećenici blagoslivljaju vodu, posljednji put pali se božićna svijeća, završava blagoslov domova i obitelji te se uklanjaju božićna drvca i ukrasi. U okolici Zagreba i Bjelovara uobičajeni su bili ophodi zvjezdara – tri dječaka s betlehemskom zvijezdom izrađenom od kartona obilazila su kuće i pjevala: “O sveta tri kralja, o blažen vaš dan, kad Sveti Kralj Mladi bil z neba poslan.”
Postiti znači jednom u danu do sita se najesti
Nekada se za bogat stol govorilo “kao na Božić”. Danas je od toga ostao tek posebni režim prehrane kojim su obilježeni i božićni blagdani. On počinje postom i nemrsnim Badnjakom.
Postiti znači da je toga dana dovoljno jednom do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso. Jede se, dakle, riba. Post završava nakon ponoćne mise poslije koje slijedi slavlje s pečenjem (većinom perad), slasticama i vinom. Ovu tradiciju poštovali su svi hrvatski krajevi, i ona se “zavržala” do danas.
Tako se, primjerice u Slavoniji na Badnjak kuha fiš, a u Dalmaciji nema Badnjaka bez bakalara.
