Godišnji je gotov. Stigla sam čitava, živa, zdrava i prepečena. Misija ispunjena. Najbolji ten ikad. Prijateljice zavidne na super boji. Konačno i meni netko zavidi na nečemu pa makar to trajalo samo tri tjedna sve dok u potpunosti ne izblijedim.
Treba se vratiti u stvarnost, na posao i to baš nije nešto… najrađe bih još malo produžila, ali mi se opet ne druži previše sa tetama sa zavoda. Nisam rekla da su loše ili dosadne, već nekako nisu moj tip za druženje u pol osam ujutro na bedastim orijentacijama kojima ne vidim smisao.
I kako to biva dok jednima ne smrkne drugima ne svane. Mater odlučila otići na godišnji daleko daleko i na privremeni boravak mi poslala svoju mater i oca, baku i djeda. Odlučila je ne gledati i ne slušati nikoga, pametna neka žena. Malo joj je pun kufer svega tak da sada imam pravi mali dječji vrtić doma, a njegova dva polaznika imaju zajedno 175 godina.
Zanimljivi su ti stariji ljudi, kaže se da su kak mala djeca. Istina, al se ne kaže do kraja – tak su kak mala djeca na drogama. Ne onima za smirenje, već onima što ljudi konzumiraju na raznim dance-rave-glasna muzika-po tri dana festivalima. Budni su od već valjda pol 6 ujutro (kao ja sada, ali to je iznimka svaka dva tjedna i samo zato što je ljeto pa imam pametnijeg posla nek nabadanje po tipkovnici u neko normalno vrijeme) i sve nešto rade.
Kog vraga rade? Razovaraju, i to glasno, jako glasno jer se ne čuju međusobno. Pa me probude, a imam još sat i pol onog najčvršćeg i najslađeg sna za koji sam zakinuta. Pa sam neispavana, još sam k tome neprilagođena radnom danu jer sam sa godišnjeg, pa sam na poslu pospana, dezorijentirana i mamurna, pa posao trpi, pa poslodavac trpi, pa zajednica trpi, pa cijela županija trpi i na kraju je Hrvatska u govnima. Eto ga na ako nisam otkrila zašto je Hrvatska nikud-nikam država, mora da odgovorni ljudi u Hrvata imaju puno djedova i baka za koje moraju skrbiti od pol šest ujutro pa su neispavani i onda k tome neproduktivni i beskorisni.
Stariji ljudi jako vole zaključavati vrata. Ulazna, izlazna, od ormara, od soba pa tako i moji vrtićarci samo što oni to rade tik prije nego li odem na posao. S tim da sam ja zaključana unutar kuće, unutar sobe prije nego li sam otišla na posao. Zvala sam ih glasno, jako glasno. Jesam li spomenula da ne čuju baš najbolje? Sva sreća da susjedi čuju… iz ulice pokraj moje.
Jako vole zalijevati cvijeće, pogotova baka, sve dok voda ne nađe sama svoj izvor u tegli i odluči postati rijekom po parketu. Moram reći, imam skoro pa više rijeka u dnevnoj sobi nek Amazona. Nateravam ih po cijele dane gdje su i što rade jer oni moraju nešto raditi vani na plus 35. Sva sreća na sapunicama, crtićima za odrasle.
Prodam priču da je to turbo zanimljivo, da sve moje prijateljice to prate, a i susjeda Trezika. Baka gleda, deda gunđa pokraj. Zanimljivo, sad čuju dobro… doduše svaku petu riječ pa krivo poslože rečenice pa se posvađaju. Pa moram svakog poslati u svoj kut na hlađenje.
Naporna su ta djeca. Stalno imaju nekakva pitanja. Osobne prirode. Intimna. Pitanja na kojima je jedini pravi i točan odgovor “što te briga”, ali s njima se pravim da ih ne čujem. Možda pomisle da me nisu pitali na glas već u svojoj glavi samo. Ne čuju se međusobno pa onda imam velike izglede da me ne provale. Ne žele ništa jesti jer oni su super ljudi, najedu se sunčevnih zraka ujutro i cijeli dan su bez brige. I teka. Tjeram ih da jedu na silu. Ide im, ne bune se kad postavim tanjure. Završe li na hitnoj na infuziji mater će me ubiti. U svakom smislu – emocionalnom, psihičkom i fizičkom.
Vole hraniti kornjaču… količinom hrane namjenjenom omanjoj skupini tuljana. Nekako im se čini mala i sitna, zavirili mu ispod oklopa. Pustili ga da se malo prošeta po kući. Normalno nisam ga mogla naći. Odustala. Našla ga u pola tri ujutro kad je treskao oklopom o vrata što se čuje jako glano i jako zastrašujuće. Skoro sam se upišala u gaće od straha. Skoro nazvala policiju. Upalila svjetlo, trčečim korakom zaključala vrata i našla na dnu ormara drugu polovicu od para utega od dve kile. Krenula u akciju Nikita eliminiraj neprijatelja udarcem u glavu. Našla sam ga jadnoga dezorijentiranoga u kutu kupaone i vratila ga na njegovo mjesto. Zapalila dvije, tri, pet cigareta.
Natjerala Hausmajstora na privremeni boravak jer me trenutno strah živjeti sama sa sobom i još njih dvoje. Dobio špotanciju za vodu u bazenu. Treba šparati. Opet su krenuli s intimnim pitanjima. Osobnim i intimnim. Pile ga. E pa neka, tako mu i treba. Možda poklekne. Figurativno i doslovno. On uzdiše sve glasnije iz dana u dan. Počeo se hvatati za prsa. Kaže da ga nešto pritišće. Odgovaram mu da je muško i ako me voli nek istrpi do kraja. Bog će ga nagraditi za trud. Nije nešto oduševljen.
Sve u svemu naporan tjedan poslije godišnjeg iz kojeg sam jedva izvukla živu glavu. Vidjela sam neke drage ljude koje dugo nisam vidjela. Drugi su se iselili iz Male Švicarske u pravu pravcatu Švicarsku. Ne znam čemu kad je ovdje kad nas sve tako super, bajno i sjajno? Nije mi jasno zašto ljudi dobiju taj poriv da odu miljama, kilometrima daleko iz ovog raja u kojem se tako dobro živi? Mora da su ludi. Ili ne žele gledati ni čuti nikoga. Prave se da su na dugom godišnjem. Možda se samo žele pošteno naspavati. Možda stariji ljudi tamo daleko dugo spavaju i ne ometaju san odgovornim ljudima koji onda normalno funkcioniraju na poslu. Koji vrag bi ga znao?
Neki dan sam odgledala Titanik. Po prvi puta, morala sam. Kaže Hausmajstor da je to skoro pa dio opće kulture. Film je dug, malo dosadan sa previše nelogičnih nateravanja. Nisam se mogla načuditi filmskom paru. Tamo neka mačka i tamo neki balavac kojem svako malo treba obrisati nešto sa lica. Hranu, pljuvačku, glup izraz. Zaplaka sam kad su se razbili tanjuri. Ostatak finala filma smo diskurirali o zakonima fizike. I zašto nikad ne krstarimo. Eto ga na zašto!
Deda obavezno prati Dnevnik. Baka pokraj gunđa. Pohvataju svaku petu riječ, komentiraju i neki nevini slušač pokraj bi shvatio da su pratili vijesti iz Mauritanije, a ne iz Hrvatske. Diskutiraju o politici. Jako puno previše. Zalijepilo se i za mene. Dedi se sve vrti oko drugog svjetskog rata, a baki oko kuruze i kalampera. Nadam se da će me proći kad se sve vrati u normalu. Starim ljudima je baš cool u životu, rade što im se prohtije, govore što hoće i čuju što im se želi čuti. I nitko im to ne može uzeti za zlo.
Sad moram ići. Naći sve ključeve koje sam pospremila i pobjeći na posao. Prije nego li me opet zatoče u kući da mi se nešto ne desi. Baka kaže da ne mora raditi, deda ima penziju. Bilo bi mi pametno da Hausmajstora pošaljem u pravu pravcatu Švicarsku da i ja imam penziju. Opet ga počelo pritiskati u prsištu. Ne znam je l’ zbog njegove Švicarske ili zbog moje švicarske penzije. Kako sad stvari stoje daleko je i Švicarska i penzija. S tim da je penzija dalekije.
