Svukao je sve sa sebe i lagano je zagrlio. Na krevetu joj je dao sebe i ona ga obljubila usnama.
– Postani dio mene, želim te u sebi…
Pariz nalik na more
Vitrina sa bogatom zbirkom fotoaparata i kamera u Antinom pariškom stanu kroz staklo je stvarala mozaik raznih oblika, nudeći mjesečini svoje prividno raskomadane dijelove na noćnu igru sjena. Ante je na radni stol, preko svih papira, ispružio i prekrižio svoje duge noge i umor dana jednostavno pretočio u noćni mir. Kakav je samo ludi dan bio iza njega! Kakva glamurozna večer. Životni lažnjak! Eto, jedan od tih dana je iza njega. Izuo je jednu cipelu i raširio nožne prste.
Nasmiješio se, prisjetivši se da je upravo takve pokrete radila manekenka Lucia. Jadnica, vjerojatno od cjelovečernjih izlazaka na pistu i hoda, više nije osjećala nožne prste. Njezina faca mu se, jedino, onako upečatljivo od cijele večeri usadila jasno u memoriji. I žamor glasova i smrdljivi skupocjeni koktel mirisa u nosu. I druga cipela je pala na pod. Pritiskom na malu tipku naslon mu se spustio za desetak centimetara. Nije mu se dalo paliti računalo jer je nekoliko puta kamerom uhvatio jednu gospođu koja ga, na neki neobjašnjivi način podsjećala na njegovu majku. Zaista nije mogao objasniti na koji način. Neusporedivo su bile različite, ali neka crta lica, da, crte lica bile su joj pomalo profinjeno četvrtaste i davale baš gospodski šarm.
Gospodski šarm i dalmatinski krš
Gospodski šarm i dalmatinski krš, baš dobra kombinacija koja mu je topila gorčinu u ustima, a inače uvijek stisnula srce kad bi nekoj partnerici, stjeran pred zid strasti, ipak trebao reći poneku ljubavnu riječ. Sasvim je drugačije razmišljati o ljubavi i seksu ovdje i nakon gotovo pet godina kad se naputovao i vidio svijeta, nego da je jednostavno ostao, zasnovao obitelj i grcao u silnom potencijalu mladog ambicioznog čovjeka. Imao je dovoljno da živi polako i uživa u svom daru umjetnika koji se nikako ne uklapa u skučeni prostor samo jednog podneblja. Sada to zna. Kad je, u onim mlađim danima, jednostavno pobjegao od stvarnosti, neke stvari koje su se događale ni sam sebi nije znao objasniti.
Tako to obično biva. Povrijedio je one koje je najviše volio. Povrijedili su i oni njega. Ponovo je stisnuo tipku. Sada je ležao gotovo u vodoravnom položaju. U ruci je još uvijek držao ključeve svog sportskog limenog ljubimca i metalni privjesak. Zamahnuo je svom snagom i bacio ga ispred sebe. Staklo sa vitrine pretvorio je u hrpu usitnjenog i raštrkanog stakla. Sjetio se Nine. Pri pomisli na nju jedino je to uvijek i želio. Razbijati sve oko sebe.
Kad želja progovori
Imao je samo jednu želju. Ne ju povaliti, jer nije zaslužila niti atom njegovog tijela, ne ju povrijediti, jer ju je, pretpostavio je, dovoljno povrijedio. U ovom glamuru koji ga naučio razlikovati vrijednosti, želio joj se samo ispričati. Ljudski i muški, kao što to čine muškarci koji slave žensko tijelo iz mnogo razloga. Jedan od razloga je što je žensko tijelo pijedestal života, simbol nježnosti, ženstvenosti i muške ugode. Knjigu koja samo što nije bila gotova temeljila se na putopisima kroz evropske gradove koji progovaraju kroz žensku modu i ljepotu. Istinsku ljepotu i vrijednost. Svjetski događaji uz koje je bio vezan fotografijom financijski mu je to omogućila.
Blokada koja se pojavila posljednjih dana djelomično je bila vezana i za mail koji mu je uputio Niko, njegov prijatelj iz djetinjstva. Zbog njega su se uvijek lomila koplja i izbijala bi svađa sa Ninom. Bili su mladi, ali opet ne toliko da bi im ljubomora podarila krhotine i raskid veze. Nina i on bili su rođeni jedno za drugo. Tako je bar mislio. Na proslavi svojega rođendana u džepu je čuvao kutijicu sa prstenom i čekao pogodan trenutak večeri. Prije nego je namjeravao zaprositi njezinu ruku, izašao je u toplu ljetnu noć da se sabere. Čuo je tihe jecaje. U nekoliko koraka našao se iza stare smokve i sam se uvjerio u priče koje je već bio čuo. Mladi liječnik Niko i njegova odabranica Nina baš su bili u nekoj tužnoj situaciji. Možda su se rastajali zbog njega? Možda ih je mučio problem oko datuma vjenčanja, tko zna. A baš ga i briga više. Moš’ mislit dodira u džepu i kako je samo sekundu kasnije izgledala kutijica u kojoj je bio zlatni prsten njegove pokojne bake.
Otok ljubavi i silovanje
Čim ga primijetila, Nina ga zazvala imenom, ali Ante je već trčao prema moru i rukama sjekao vodu, a potom i zaplivao daleko od obale. Ona ga čekala. Valjda nije krivo shvatio Nikov i njezin prijateljski zagrljaj. Pa sto puta mu je rekla da su samo prijatelji i da on ima zaručnicu. Ipak, crv sumnje bio je jači. Ne zna ni sam koliko ga dugo čekala. Satima, sve dok ipak nije odlučio vratiti se sa obližnjeg otočića. Taj otok zvali su Otok ljubavi. Ljutnja, ljubomora i bijes nisu ga napuštali. Zašto ga, do vraga čeka tu, tutnjilo mu je u glavi nakon što ju je ugledao na mjestu gdje ju je ostavio? Zašto ga čekala?
Sa njega se cijedila voda kad je izašao iz mora i namjeravao krenuti kući. Očajna, htjela je da je zagrli. Odgurnuo ju je od sebe i ona je pala na pijesak. Dignula se i potrčala za njim.
– Odmakni se od mene za sva vremena! – povikao je, ali ona ga nije slušala.
– Ante, molim te saslušaj me. Volim te, ti stvarno ništa ne shvaćaš?
– Shvaćam, i te kako shvaćam. Samo što sam bio slijep. Što sam ja u odnosu na mladog bogataša? Liječnik, zamisli, žena mladog liječnika. Laskavo za skromnu djevojku kojoj majka ne može pružiti mnogo.
Kraj jedne ljubavi
– Ante, znaš i sam da ti Niko nije niti do koljena sa svime što ima. Zašto nam to radiš? – počela mu je prilaziti, a on ju je opet odgurnuo od sebe. Nina nije odustajala. Sagnula se, zagrabila rukama mokri pijesak i već iznemogla bacila mu ga u lice. On je zastao na trenutak, gledao je dugim bezizražajnim pogledom, a zatim ju je zgrabio za ramena i privukao k sebi. Ljubio ju je grubo i strgnuo sa nje odjeću. Njezino silovito opiranje nije mu ništa značilo. Želio ju je povrijediti. Za razliku od onoga o čemu je sanjao. I uspio je.
Postala je njegova. Njezine molbe da prestane prigušio je grubim poljupcima i one su se gubile u šumu valova. Odjednom su pokreti utihnuli. Plač je utihnuo. Njihova ljubav je utihnula. On ju je uništio. Vidio je to u njezinim očima. Vidio je bol, neopisivu bol. S razlogom. Nikada nije vodila ljubav, a on se ponio kao idiot. Ona se na brzinu obukla i nijemo se zaputila prema prvim kućama. Njega je još satima zapljuskivalo more. Osjećao se kao zadnji bijednik i sramio se sam sebe. Neopisivo ga bilo sram samoga sebe.
Niko i Bojana drugi put roditelji
Bojana, Ninina sestra bila je presretna kad je i drugi put zatrudnila. Niko i Nina Bojani nikada nisu ispričali što je izazvao njihov iskreni i spontani zagrljaj zbog kojega je Nina nehotice žrtvovala svoje zaruke i udaju za Antu. A taj san bio je njezin život, a Ante čovjek njezinoga života. Kasnije više nije bilo prilike da se objašnjava bilo što. Unatoč svome bolu, prekidu sa Antom i ožiljcima koji su njegovim grubim odnosom s njom ostali, Nina je bila presretna kad joj je Niko saopćio da će se Bojana i on vjenčati. Njihova ljubav rodila se za vrijeme Bojaninog liječenja nakon operacije lijevoga kuka i njezine rehabilitacije. Na operaciju ju je nagovorio upravo njezin Niko, jer su bolovi postajali sve jači, a u hodu nogu je lagano zavlačila za sobom.
Godinu dana trebalo im je da konačno Bojana shvati da lagani hendikep nije mjerilo jedne ljubavi. Kad je sve prošlo u najboljem redu i kad je shvatila da može biti poput ostalih žena, Bojana je pristala. Niko je Bojaninu i njegovu tajnu otkrio upravo Nini kada su se slučajno sreli dok je dolazio na slavlje. U tom trenutku naišao je Ante.
Prije toga, Ante je na slavlju pratio Ninu pogledom i primijetio da izlazi na svježi zrak. Mislio je da je to prilika da je zagrli i ljubi, u stvari nije imao neki pripremljeni scenarij. Krenuo je za njom. Znao je samo da je želi za sebe, da želi obitelj, karijeru, ljubav koja je u njemu poput vatre buktila i nije prestajala. Taj slučajni Nikov dolazak baš u tom trenu i prijateljska čestitka i zagrljaj Nine i Nika promijenila je Anteov život. Uvjerio se na vlastite oči da ga Nina vrlo lukavo vara. Spontana slučajna okolnost odlučila je o sudbini dvoje zaljubljenih ljudi.
Ne mogu si oprostiti
Ante si nikako nije mogao oprostiti svoje ponašanje na obali mora. Od tog događaja prošlo je četiri godine, jedanaest mjeseci i osam dana. Vrtio je film tisuću puta, dodavao je dan po dan, brojio i nije si namjeravao oprostiti ono što je učinio. Svakako što je narednih dana namjeravao učiniti bilo je, nakon gotovo pet godina posjetiti majku Mandu. Imao je potrebu s njom izgladiti narušeni odnos. Njihova komunikacija bila je onakva kakvu u stvari nije želio. Štura i službena. Čeznuo je za toplinom koju mu je majka oduvijek davala. Svojim odlaskom i rijetkim javljanjem sve se više udaljavao od obitelji.
Pet godina učinilo je svoje. Za sve je krivio Ninu. Niko ga pozvao na krštenje njihovog drugog djeteta. Vjerojatno se vjenčao s Ninom. Preživio je on udaraca ovih godina, može i ovaj koji slijedi, uvjerio je sam sebe i razmišljao što će ponijeti na put. Nina je tek sljedeće ljeto Antinoj majci Mandi ispričala što se dogodilo između njih dvoje na obali. Osjećala je da se mora nekome povjeriti. Posebno iz razloga, jer se to sljedeće ljeto pojavila sa malom bebom u naručju.
Njezina majka je više bila naklonjena sestri Bojani, ali majka je te iste godine počela živjeti sa čovjekom kojega je nekada davno poznavala, pa je proživljavala neku svoju staračku, doduše, njoj nerazumljivu ljubav.
Na more to ljeto nije došla, Bojana se bila udala i odselila k mužu u susjedno mjesto. Skromna pak kamena kuća nadomak samoga mora sada je bila dovoljno prostrana za Ninu i dijete. Pogled sa prozora spavaće sobe gledao je na lijepo uređenu kuću i okućnicu Antine obitelji.
Tko ti je dao vozačku, idiote?
Nina je pjevušila i trpala stvari u auto od ranih jutarnjih sati. Ostavljali su Zagreb na dva mjeseca. Završetak školske godine bila je točka na i, jer ovu je godinu bila razrednica prvom razredu. Budući da je prvi put bila razrednica prvom razredu, zadnji atom znanja i ljubavi zabila je upravo u taj zid, koji je zajedno s njima probila i uspješno privela kraju školsku godinu.
Najdraži muškarac njezinog života pojavio se na vratima spavaće sobe kada je ona, u predahu, ispijala prvu jutarnju kavu. Kada ga ugledala kako se, još uvijek nerazbuđeno njiše lijevo – desno, držeći u naručju igračke koje je namjeravao ponijeti, sva nervoza od nježnosti se jednostavno istopila.
– Dobro jutro, mama – izgovorio je isprekidano, jer je pazio da mu ne ispadne koja igračka.
– Jutro, zlato, pa ne možeš sve to nositi. Znaš da te tamo čekaju igračke koje smo spremili i koje su obećale da će te čekati kad im opet dođeš.
– Ne mogu ništa od ovoga ostaviti. Baš ništa.
– Dobro, hajdemo polako vidjeti što od toga te ipak može čekati dok se vratiš – Nina je pokušavala na taktičan način da se riješe većine tih stvari.
– Kamion ne može čekati i fotoaparat ne može. Ostalo može. I lopatica ne može, lopta ne može, Sivko ne može.
– Heej, polako. Lopta te tamo čeka, Sivko ima dugu dlaku i zamisli da ugine.
-Sivko nije živ. Ne varaj, mama.
– Nosimo kamion, alat i fotoaparat. Točka.
Već sat kasnije pokušavali su izaći iz gradske gužve, a vrućina je obećavala ubitačni dan. Klimu u automobilu Nina nije uključivala, razmišljala je da to učini kad se sunce direktno upre u automobil. Najednom joj sa sporedne ceste izleti neko teretno vozilo i došlo je do obostranoga jakoga kočenja. Udar je izbjegnut za dlaku. Vozač, koji je umalo izazvao nesreću mahnuo joj je sa zahvalnošću i sam šokiran situacijom koju je izazvao. Nini su podrhtavala koljena, ali je nastavila vožnju.
– Idiote, tko ti je dao vozačku? – izgovorila je onu rečenicu koja se obično izgovara u sličnim i još gorim situacijama. Pogledala je na trenutak u retrovizor i zadnje sjedište.
– Što je junače, i ti si se ukipio, ha?
Zaista sam mu sve oprostila
– Bez obzira na sve, da nema Vas, moje ljeto na moru ne bi imalo smisla – govorila je Nina gospođi Mandi već idućega jutra i grčevito je grlila.
– Ne pretjeruj. Nego, želim vidjeti jedinoga muškarca iz naših dviju kuća.
– Još je u kući, mora pod hitno napraviti inventuru svega što smo ostavili dok smo bili proljetos. Mislim da je zadovoljan, jer je očito sve na broju. Doći će ubrzo. Znate, ne može se sve tako, od oka – nasmijala se Nina.
– Dijete… – polako je rekla starica i stavila ruke Nini u krilo – moramo razgovarati…
– Nešto se dogodilo? – usplahirila se Nina.
– Slušaj me i ne govori ništa dok ne kažem sve što mislim. Možeš li me saslušati bez riječi?
– Ne plašite me, gospođo Manda. Pretvorila sam se u uši.
– Dakle, Nina, za koji sat kući dolazi i Ante. Ne, skini taj izraz sa lica. Nije namješteno. On je bio taj koji je osjetio snažni zov rodnoga doma. Bile smo zajedno u najtežim trenucima. Poštivala sam tvoju želju da mu ništa ne kažem. Bila sam ogorčena na njega i prigrlila sam tebe. Vaše dijete smo nosile kao kap rose na dlanu. Znam da je patio tamo daleko i da se vjerojatno često pitao zašto ga nikad ne pitam o vašoj ljubavi. Znaš li koliko je molitvi sišlo s mojih usana, a sve su bile s jecajem i molbom da budu uslišane…
– Što mi poručujete, zapravo?
– Nije pobjegao, Nina, to znaš. Kada se to dogodilo, sljedeće jutro me upozorio da bi mogla na vrata pokucati policija. Bio je spreman. U očima su mu bile suze. Nije slutio, ni mjesecima kasnije, da čekaš dijete. Ja sam samo pokušavala, ne znam ni sama što. Uslišiti molbe i tvoje i njegove da vas vrijeme poduči životu i kaže što ste izgubili. Ali, ostavimo to po strani, uvijek je pitao mene samo kako sam i kakvo je vrijeme. Ništa ga o drugima kao nije zanimalo. Sjećaš li se prošlog proljeća kad je nazvao? Čuo je dječje glasove, šutio, ali nije pitao čija su djeca. Bojao se. Bojao se da ću reći ono što ne želi čuti.
– Mogu li dobiti malo vode, gospođo Manda? – sva blijeda i drhtavih ruku, prošaputala je Nina. Znala je da će se ovaj trenutak jednom dogoditi. Ali, baš sada zaista nije bila spremna.
Susret oca i sina
Nina je ostavila dječaka pri hrpi igračaka u njihovoj kamenoj kući i u napetom razgovoru sa gospođom Mandom nije joj bilo ni na kraj pameti da on neće dotrčati za njom. A njemu je u trenutku sinulo da mora pogledati jesu li cestari još ostavili one hrpe zemlje nedaleko od njihove kuće. Uzeo je kanticu i lopaticu i otrčao pedesetak metara uz cestu. Od veselja što je zemlja na hrpama vrisnuo je i zamahnuo lopaticom koja je odletjela na asfalt. Potrčao je za njom kad se začula snažna škripa kočnica. Automobil se zaustavio nekoliko metara od dječaka koji se ukipio točno na sredini ceste.
Ante nije imao snage uopće išta dalje misliti, samo je prstima okrenuo ključeve i ugasio automobil. Dječak je gledao širom otvorenih očiju i prvo što mu je palo na pamet izgovorio je isprekidanim dahom:
– Koji idiot je tebi dao vozačku? Ha? – derao se mališan, a u stvari iza tih riječi krio se veliki strah i krivica.
– O Bože… – Ante je stavio glavu među dlanove i nije znao bi li što rekao, smijao se, plakao, srce mu je lupalo kao bubanj, osjećao je aritmije, pa opet udarac bubnja.
– Kad bih znao sada tko mi je dao ključeve, odmah bi mu ih vratio, kunem se. Priđi malo bliže – pozvao je mališana Ante kojemu su ruke još lagano podrhtavale.
– Dođi, uđi u auto s druge strane.
– Ne smijem sa strancima pričati – bio je uporan dječak.
– Ja sam sin od gospođe Mande, poznaješ je?
– Poznajem. Onda može, otvori vrata – u tren oka dječak je skočio na sjedalo.
– Kako ti je ime? Upitao je Ante i pružio mu ključeve u ruku. Vidio je da mu je privjesak vrlo zanimljiv.
– Ante – odgovorio je dječak i gledao mali metalni automobil na privjesku.
– A tebi? – zanimalo je mališana.
– I ja sam Ante – odgovorio je vozač.
Mali Ante se slatko smijao i naravno, nije povjerovao.
– Zezaš me? – nastavio je mališan.
– Ne, ne zezam. A kako se zove tvoja mama? Moja je Manda.
– Moja se zove Nina. Baš je kod bake Mande. Jučer smo doputovali iz Zagreba.
Tata se utopio kod onog otoka
– A tata, što radi tata? – ispipavao je teren Ante.
– Nemam tatu. Utopio se. Tamo, vidiš, kod onog otoka. Mama i on su se kupali i on je plivao daleko, na otok. Ona ga čekala, a on se nikada nije vratio. Tako da mama i ja živimo sami. Teta Bojana se udala i odselila. Nemamo nikoga. A, da. Imamo gospođu Mandu. Voli ona mene. Ali smeta me što me uvijek ljubi kao i mama. A već sam im sto puta rekao da to ne čine. Ja sam veliki.
– Dođi – pozvao je mališana u svoje krilo – vozit ćemo do kuće.
U tren oka veliki Ante sa malim u krilu upalili su auto i klizili prema kući.
– Zašto ti ruke drhte? – pitao je dječak. Ante je naslonio svoj obraz na dječakovu kosu.
Kad su stigli pred Antinu veliku kućerinu, Nine više nije bilo. Čuo je kako zove malog Antu i on mu se istrgnuo iz ruke i potrčao kući.
Zašto mi niste rekle da imam sina?
– Sine, nakon ovih naših razgovora, preostaje ti jedino razgovor sa Ninom. Takav put je put zrelih i odgovornih ljudi.
– Majko, pogriješio sam i sad je moj ponos i moj život u njezinim rukama. Spreman sam riskirati. Jedino vam ne mogu oprostiti maloga Antu. Negdje duboko u sebi vam ne mogu oprostiti. Ali nikada neću to izgovoriti glasno.
– Ante, kad je ostala trudna, Nina se prvo povjerila meni. Ja sam najbolje poznavala tebe. Da si saznao u ono vrijeme, to dijete se sigurno ne bi rodilo. Nina je vrlo teško podnijela vaš rastanak. Tvoje ponašanje. Godinu dana je svako malo trebala i liječničku pomoć.
– Spreman sam na sve. Ako kaže da odem, otići ću bez riječi. Ako me još imalo voli, oprostit će mi. Molim te, danas pred večer, odvest ću tebe i maloga Antu do tete Bojane. Iako, grlio bih ih u kompletu, ali kad je već pristao… želim biti sam s Ninom.
Prsten na bakinom otoku
Ante nije osjećao nelagodu kad se našao pred Nininim vratima, nije osjećao ništa osim velike ljubavi koja se sada razlikovala od one prije pet godina. Nina se nije imala potrebu uljepšavati. Ogrnuta u kućni ogrtač, sveže okupana, češljala je svoju dugu svjetlu kosu boje meda. Na kucanje otvorila mu je vrata i nasmiješila se.
– Slobodno uđi bez straha. Nadam se da nam je ovaj razgovor potreban da bismo mogli nastaviti dalje. Ipak smo se voljeli. Kako si, Ante? Nastavila se češljati i gledala ga koliko se proljepšao. Sad je bio muškarac koji može bez problema postići u životu sve svoje ciljeve. Naravno, one koje nije.
– Večer. Nadam se da se ne bojiš što smo ostali sami – rekao je.
– Ne bojim se. Osjećaj se dobro došlim.
– Neću te dugo zadržavati. Vidim da me svojim držanjem pokušavaš udaljiti od sebe. Zato, ukratko. Došao sam reći da te volim. Došao sam reći da vas volim. Nisam te došao moliti da mi oprostiš. Došao sam te zamoliti da me voliš, ako misliš da još to možeš. Da ne govoriš djetetu da sam se utopio nego da sam dobar čovjek. Da mu jednog dana objasniš, ali nemoj mu tajiti da ne postojim.
– Ali…- započela je…
– Sve to mi je rekao Ante, a ne mama. Sreli smo se mi baš u pravom trenutku – nasmiješio se kada se sjetio svoje vozačke, koja je upitna.
– Nina… – učinio sam nešto što je teško oprostiti i zaboraviti, zato me nemoj mrziti. Duga kosa lijepo ti stoji…
Ante, još te volim… Ali…
– Ante, volim te još, ali ne želim da mi više prilaziš.
– Neka bude kako ti kažeš. Samo, dozvoli da se ove dane kad smo zajedno, družimo svo troje. Nisam imao ljubav. Ti si bila svaki moj dodir i svaka misao. Ne želim vas povrijediti, niti postavljati pitanja o sinu. Divno ga odgajaš i ponosan sam na to. Prihvaćam svaku odgovornost koju mi dopustiš. Kazni me čime god želiš, zaslužio sam. Samo mi oprosti. Previše patim da bi me mrzila. Nije očekivala ove riječi koje su je slomile. Znala je, ako ga otjera od sebe, on će bez riječi otići. Željela ga, ali kako mu to reći? Nakon svih suza i kletvi da mu neće oprostiti…
– Ante… volim te najviše na svijetu, ali bojim se svakog tvog dodira… povrijedio si me jako, mjesecima sam se budila u znoju, strah je grozna stvar… eto i sad danima te promatram, ali strah je jači… prejak.
– Nina, oprosti, dopusti onda da budem uz tebe i Antu još ovih nekoliko dana. Onda se moram vratiti. Prihvaćam sve što dopustiš – pružio joj je zgužvanu kutijicu po koju je plivao prethodnog dana.
Zadrži prsten kada odem…
– Zadrži ga kad odem. Prsten sam ostavio na otoku prije nego sam se vratio plivajući natrag. Prije nego što sam te… silovao.
– Grub si prema sebi. Nemoj upotrebljavati taj izraz. Očekivala sam…
– Znam… odvrtio sam film tisuću puta. Eto toliko za večeras. Svrati s Antom svaki dan. Pruži nam priliku… molim te. Nina ga gledala i odjednom se spustila na koljena. Kako dalje bez njega, odjekivalo joj je u srcu i u grudima? Tiho je plakala.
– Ne usudim se dirati te da krivo ne shvatiš. Priđi mi sama. Čuvam sebe za tebe. Nisam grubijan. Sve nježnosti čuvam za tebe. Nina je ustala i prišla mu je. Ogrtač joj je skliznuo s tijela.
– Spremna sam za ljubav. Nemoj me povrijediti.
– Nikada više, obećavam. Nina, želiš da vodimo ljubav? Sad sam se ja počeo bojati – nasmiješio se. Svukao je sve sa sebe i lagano je zagrlio. Na krevetu joj je dao sebe i ona ga obljubila usnama. Svaki dio tijela. Nije se više bojao da ga ne voli. Kad je osjetio da traži njegove dodire, nije bilo mjesta na tijelu koji nije dotakao, koje nije poljubio. Prolazili su sati u igri nježnosti sve dok konačno nije prevalila preko usana.
Postani dio mene, želim te u sebi
– Molim te postani dio mene. Želim te u sebi. Želim… tebe… u sebi.
– Nina… ne moramo… zaista…
Vrijeme je prolazilo, a Nina je osjetila svaki atom Anteove fizičke ljubavi. Ušao je u nju. Učinio ju svojom.
– Jesam li možda grub? Umorna?
– Doživjela sam…
– Puno orgazama? I treba tako. Zaista. To je divno. Svaki put biti će ljepše, obećavam.
– Ljubi me, Ante… divan si… želim… još…
– Osjećam da želiš, ali već gotovo spavaš…
Zaista su bili gladni nježnosti. Već umorni. Pospani. Nisu ni bili svjesni da su zaspali stopljeni u jedno.
