Nikad se neću udavati, odlučila sam zbog obiteljske tragedije. Onda sam ugledala crne oči. Beskrajno sam se zaljubila…U Matea, bivšeg muža očeve ljubavnice i njegovu kćerkicu sa sindomom down
Postala sam bogata nasljednica
– Ušla sam u slastičarnicu i zatekla u svađi dvije svoje djelatnice. Djevojke su vikale jedna na drugu, a mojim otvaranjem vrata sve je utihnulo. Nastavile su sa svojim poslom kao da se ništa nije dogodilo. Dvije gospođe koje su redovito navratile na kavu zatekle su se u vrlo neugodnom položaju, jer bile su naviknute na ovaj prostor i njihovo ugodno zajedničko vrijeme, subotom prijepodne, kada su razmijenile vijesti o svim važnim događajima u gradu. Tada su se najbolje raspričale, kad im nitko nije smetao.
Ovo prijepodne vjerojatno su raspredale i o smrti moga oca, događaju koji je danima punio novinske stupce. Sa dvadeset osam godina nisam imala izbora, morala sam se pobrinuti o lancu očevih kafića i slastičarnica. Nakon studija prava otisnula sam se u skandinavske zemlje, gdje sam imala svoje prijatelje, ne bih li odlučila kojim ću životnim putem uistinu krenuti.
One odluke koje sam donijela u tom razdoblju u nekoliko sekundi pale su u vodu i prisilile me da najprije posložim situaciju oko bogatstva koje me apsolutno nije privlačilo. Život kojim je živio moj otac sa svojih šest ugostiteljskih objekata svaki put pričinjavao mi je nova iznenađenja, budući da su se stalno od nekuda pojavljivali novi ljudi i novi poslovni partneri. To me najmanje zanimalo, stoga sam se udaljila od svoje obitelji, ne razmišljajući o nasljedstvu. O onome o čemu sam najmanje razmišljala, nametnulo mi se sada kao kamen oko vrata.
Očeva smrt pod sumnjivim okolnostima zbog koje sam se i morala vratiti kući. Bilo je tu naravno i onaj dio koji slijedi, no to sam sve prepustila pravnicima.
Kamen oko vrata i život bez majke
Tri kafića i tri slastičarnice sada su postali moje vlasništvo, kao i novac koji mi je obitelj osigurala još prije samoga školovanja. Bila je tu i moja majka, smještena u specijalnu ustanovu nakon kobnog pada sa balkona obiteljske kuće. Nju sam neizmjerno voljela, ali nažalost, majka me najčešće nije prepoznavala i nije bila u stanju apsolutno se brinuti o sebi.
Ipak, liječnik je rekao da bi se stanje moglo znatno popraviti. Bolno je to, jer ona mi je bila sve na svijetu. Čudne okolnosti pod kojima se pad sa balkona desio, svađa sa ocem i još niz okolnosti od strane očeve obitelji. Od tada je prošlo gotovo deset godina i to je možda bilo najbolnije.
Ostala sam bez majke kada su se dešavale vrlo važne stvari u mojem životu, a koje sam željela s njom podijeliti. Odlučila sam se ne udavati i živjeti potpuno boemski život. Tako sam se i ponašala, pa se muškarci nisu previše sa mnom, unatoč mojoj fizičkoj ljepoti baš i zamarali. Brzo bi odustali, jer nisam apsolutno pokazivala želju da se usidrim i zasnujem obitelj.
Djelatnice slastičarnice, koje se nikako nisu mogle dogovoriti oko slobodnih dana od mene su očekivale oštar nastup. To su očekivale i znatiželjne gospođe koje su kao gošće polako ispijale svoju kavu. No ja sam u ponašanju tih djevojaka prepoznala sebe u tim godinama i nije mi padalo na pamet kažnjavati ih.
– Što se događa ? – upitala sam više reda radi, nego što me zanimalo što se zapravo događa. Istina, bile su tu gošće, ali po njihovim pogledima više su mi sličile na tračljivice koje jedva čekaju senzaciju.
– Ja bih trebala skoknuti kući na nekoliko dana. Znate, roditelji obavljaju završne radove pred zimu, a otac je bolestan… – rekla je jedna od njih.
– Kada bi trebala kući? – upitala sam je
– Čim prije, teško mi pada jer moraju sve sami, tih nekoliko dana puno bi im značilo.
– Možeš odmah, ja ću te zamijeniti do nedjelje – Nisam bila ni svjesna što znači raditi četiri dana u slastičarnici s kolačima, ali u tom trenutku nije mi bilo ni bitno. Djevojka se nasmijala od uha do uha.
– Hvala gospođo, hvala puno.
– Idi samo i pomozi, ali u ponedjeljak, nadam se da ću te naći na radnom mjestu.
– Svakako, gospođo. I znajte, žao mi je zbog Vašeg oca.
– Sve je u redu. Život je nepredvidiv. Pa tako i smrt. Svi ćemo jednom, zar ne? – rekla sam ravnodušno, a one su se u čudu pogledale.
– Kako ti je ime? – upitala sam tek da znam koga mijenjam, a ona se nasmijala srdačno:
– Isto kao i Vama, Ivana.
– Znači i to smo riješile, sad mi pokaži najosnovnije stvari koje moram raditi. Zatim možeš ići.
Pola sata vrzmale smo se u susjednoj prostoriji oko namirnica i pića. Zatim smo se vratile u glavni prostor.
– Eto, sad kad smo sve lijepo dogovorile, imenjakinjo, možeš ići i pozdravi roditelje. U ponedjeljak si opet na radnome mjestu.
– Hvala. Samo da uzmem stvari i kupit ću nekoliko kolača da ih obradujem.
Sjetila sam se majke koja je već oko osam godina, od pada sa našega balkona bez ikakvih osjećaja za ljude i suza mi je potekla nakon dugo vremena. Upakirala sam Ivani kolače neka obraduje svoju obitelj. Nekoga je mogao obradovati jedan poklonjeni kolač, a nekoga nije moglo ni niz ugostiteljskih objekata. Ražalostilo me to i gledala sam za njom suznih očiju. Sutra ću posjetiti majku, ona nije bila svjesna da oca više nema. Samo je ponavljala moje riječi koje sam joj polako izgovarala.
Gospođice, naručio bih tortu
– Gospođice ? – začuo se muški glas i ja sam se trgnula. Nisam bila ni svjesna da pred izlogom s kolačima stoji visoki i tamnoputi muškarac. Stresla sam se i prizemljila.
– Oprostite. Mali trenutak slabosti. Čime vas možemo poslužiti? – tužno sam se nasmiješila
– Ja bih naručio jednu tortu mojoj djevojčici za osmi rođendan, ali nemam ideju kako bi morala izgledati. Imamo toga dana u kući na slavlju i njezine prijatelje iz škole. Nešto mi, molim, predložite – rekao je
Pogledala sam u djevojku pokraj sebe koja se nije dala iznenaditi i počela mu je nabrajati sve što mu možemo ispeći.
– Gotovo da se ne mogu odlučiti, što god da pripremite, vjerujem da će torta biti ukusna i naoko prihvatljiva. Znate, moja djevojčica ima sindrom down i moramo joj nekako olakšati svakodnevni život. Tako se svi i ponašamo. Da vam olakšam, takva mora biti i torta.
– Da, takva djeca vrlo su draga i obraduju se svemu što im je prihvatljivo. Naravno gospodine da ćemo se potruditi. Da joj prijatelji budu zadovoljni, a ona sretna i nasmijana – rekla sam
Čovjek me u čudu pogledao, imala sam osjećaj da misli da mu se rugam, a u takvom dojmu me ostavio i dok je odlazio. Trgnula sam se kad se vratio da priupita može li odmah platiti. U stvari, želio se uvjeriti da li se zaista šalim na neki način ili stvarno razumijem sa čime se njegova obitelj susreće.
– Pa još ne znamo čime ćemo vas iznenaditi, zašto biste prije plaćali? Nadam se da to nije bio običaj dok je moj otac bio živ? – obratila sam se djelatnici.
– Ne, nije, gospođice. Sve je uvijek bilo korektno – odmah je rekla
Imala sam osjećaj da sad tek čovjeku ništa nije jasno, ali srdačno se zahvalio i uz lagani naklon otišao. Prije toga prodorno me pogledao, jer je očito shvatio da sam kćerka pokojnog vlasnika. Začudili su me ti gospodski maniri, strani naglasak i ljubav prema djetetu koju apsolutno nije krio. Mora da je u takvoj obitelji zaista sve drugačije, htjeli to roditelji ili ne.
Najviše je važno da se dijete uklopi u okolinu i da ga okolina prihvati. Ako ide u redovnu školu sa vršnjacima, mora da su se svojski potrudili da se adaptira u društvu. To je najvažnije, pomislila sam i misli su me ponovo odvele k majci. Danas, nakon što nam završi smjena, namjeravala sam je opet posjetiti. Kada me gledala, nikad nisam znala koliko je svjesna svog majčinstva.
Danas sam joj namjeravala reći da oca više nema, ako joj to išta bude značilo. Vrijeme je bilo trulo, kao da sivilo nije dalo suncu da proviri bar malo. Ali to su bili dani kad se može očekivati i kiša i hladnoća, a uskoro i prvi snijeg. Klima kakva je bila ove godine podsjetila me na hladnu Skandinaviju i sve mi se nekako činilo da se neću tamo više vratiti. Razmišljala sam o torti, a zaboravila sam pitati kako je djevojčici ime i koliko joj je godina. Druga djevojka također je slegnula ramenima.
– Mala se zove Neva – uključila se jedna od onih dviju gospođa. – Žive nedaleko od mene. Slave njezin osmi rođendan – napomenula je.
I tako smo stvar riješile prije nego smo se nadale. Odjednom sam osjetila da taj posao i nije tako dosadan, bez obzira na moju diplomu i ostale papire o školovanju. Svaki dan donosio je nešto novo. U subotu smo ispekle veliku tortu i ukrasile je. Na gornjem dijelu kriškama kivija napravile smo livadu, panj je bio od čokolade, a djevojka je napravila Crvenkapicu sa korpom, nekoliko borova i cvijeće. Sve u svemu, izgledalo je kao da se rođendanu i Crvenkapici ja isto veselim kao i mala Neva.
Nevin tata je prekrasan muškarac
Ono što svakako moram reći, Nevin tata je prekrasan muškarac. Osjetio se u njemu taj zaštitnički stav prema djetetu koje je malo drugačije od ostale djece i uvijek će trebati tuđu pomoć. Uostalom, sva napredna društva, takvu i sličnu djecu uključuju u normalan život. Jako mi se dopao čim sam ga ugledala.
Namjeravala sam osobno odnijeti tortu, odnosno odvesti automobilom, a nakon toga posjetiti majku u njezinoj ustanovi. Ušla sam u otmjenu četvrt i gledajući u zapisanu adresu zaustavila sam se pred velikom bijelom kućerinom, ograđenom zelenom živicom i pogledala je li adresa točna.
Potom sam nazvala telefonom i najavila da je torta stigla. Starija žena rekla mi je da će odmah otvoriti jer se gospodin sprema na posao. Ubrzo su škljocnula vrata i pojavila se mala zdepasta i uredno obučena gospođa. Vjerojatno je to bila domaćica kuće. Iza njezinih skuta provirila je plavokosa djevojčica kosih očiju. Spontano sam pružila ruku i pogladila je po kosi. Ona je odmah prišla i zagrlila me oko struka. Iza žene pojavio se i Nevin tata.
– Neva, ta gospođa je ispekla tvoju tortu. Pretpostavljam da je u autu i još uvijek u komadu – nasmiješio se i odvojio djevojčicu od mene.
– Ne morate je odvajati, znam da ta djeca vole kad ih se zaštitnički grli. Takva su. Prave maze – rekla sam.
– Dođi, Neva, da uzmemo tvoju tortu – nasmiješila sam se.
– Nadam se da će se tvojim prijateljima svidjeti – obratila sam joj se.
– Ali meni je rođendan – djevojčica je time željela reći da je najvažnije da se torta njoj dopadne i naglasila – sebe. Njezin otac, primijetila sam usput, sa velikim je zanimanjem pratio moje pokrete, lice, način govora. Iskreno, bio je jedan od rijetkih muškaraca koji su mi se svidjeli, onako, od prve. I dok je Neva naslonila lice na staklo zadnjih vrata, muškarac mi se približio i sa smiješkom konstatirao da bi već bilo vrijeme da se upoznamo.
– Ja sam Ivana – nasmijala sam se
– A ja Mateo, drago mi je – gledao me velikim tamnim očima i velikom dozom simpatija, ali nisam se usudila uzvratiti.
– Crvenkapica – uzviknula je Neva – Jupi !! Sviđa mi se. Tata, sviđa mi se!
– I meni se sviđa – dvosmisleno je rekao Mateo, gledajući u mene.
“Ono nešto” u Meteovim očima
– Prvo se pogleda torta, onda se izrazi divljenje – napomenula sam gledajući u Nevu. On je simpatični prijekor shvatio.
– Hvala, teta. Puno hvala.
– Nema na čemu. To je moj poklon za tvoj rođendan – rekla sam.
– Ne, to je moj poklon za njezin rođendan – usprotivio se Mateo.
– Ne brinite, sve je u redu. Uglavnom, složili smo se da je poklon i da joj se sviđa. A to je najvažnije – nisam znala što drugo reći. – A ja sad zaista moram dalje. Idem posjetiti majku. Za jedan sat ponovo moram biti u slastičarnici.
– Čekajte, moram platiti ovo remek djelo.
– Nećete plaćati. Rekla sam da je to moj poklon. Osim ako se njezina majka neće naljutiti.
– Neće se naljutiti. Neka bude Vaš poklon, ali inzistiram da ga platim.
– Dobro. Onda molim navratite u ponedjeljak u slastičarnicu i poravnajte račune. Neću se nametati poklanjajući je.
– Da krivo ne shvatite… – započeo je … želim platiti tortu. Teško da mogu objasniti. To je ipak dio Vaše plaće, a ni ne poznajete Nevu. Nemojte se ljutiti.
– Uopće se ne ljutim, dapače, rekla sam da u ponedjeljak navratite i sve sredite u slastičarnici. Ja sad žurim, moram do majke, pa natrag na posao. A popodne me čekaju privatne obaveze – nije više bilo smijeha, razgovor je poprimio ozbiljan tijek. Zastala sam da nešto kažem, okrenula sam se prema njemu, a onda sam se ipak predomislila i sjela za upravljač. Krenula sam majci koju sam jako voljela. Ovaj put preda mnom je bio težak zadatak. Znam, ona i ja opet ćemo pričati o našim životima, koje ona živi jedino u svojem svijetu. Ovaj put moram joj reći da je otac umro.
Kćerka ljubavnika bivše žene
Mateo je stigao na posao još uvijek razmišljajući o ženi koja je donijela tortu. Učinila mu se poznatom, a po odjeći, dugim i lakiranim noktima i stranom naglasku učini mu se čudnim da se našla upravo na takvom radnom mjestu. Nadao se samo da nije kćerka vlasnika slastičarnice, jer je onaj razgovor upućivao baš na to. Ne, nije to kćerka ljubavnika moje bivše žene! Ne želim to!
Još uvijek ga boljela u grudima rastava sa ženom i njezino ponašanje kad je bila u pitanju njihova djevojčica. Nikada se nije pomirila što ju je rodila sa sindromom down, a budući da je ubrzo upoznala bogataša kojega na sreću nikad nije osobno upoznao, uživala je u njegovoj pažnji. Iako, prijatelji koji su ih znali, znali su i to da je znala posegnuti za drogom, koja ju je malo pomalo uništavala.
Nekoliko godina bilo je teško jer je gradio ustanovu za ljude sa posebnim potrebama, a kao inženjeru brodogradnje i vrsnom pomorskom stručnjaku koji je sa svojim inovacijama na tom polju osvajao prestižne nagrade, to je bio svojevrsni korak unatrag. Međutim, za svoju djevojčicu i njihovu zajedničku budućnost učinio bi sve, pa i ovaj korak koji ga odvojio od posla gdje mu nije bilo ravnog. Tješila ga financijska sigurnost, ali ne i obiteljska situacija.
U stalno skrbništvo kćerkicu je dobio prije šest mjeseci jer je majci doslovno bilo svejedno gdje će odrastati, kod njegovih roditelja, u ustanovi za takvu djecu ili udomiteljskoj obitelji.
Sindrom Down i snaga očeve ljubavi
Nakon rastave ostavio je poslove koji su ga mogli dignuti u sam vrh na ljestvici stručnjaka i posvetio se Nevi. Nije bilo ljepših trenutaka nego kad bi ugledao njezine kose oči koje mu se milo smiješe i govor koji nije bio do kraja ispravan jer joj se jezik zaplitao pa je “gutala” slova, ali, to je bila njegova djevojčica. Zauvijek.
Svojoj ženi nije zamjerao takvo ponašanje, ostavio je da se sama suoči s tim kad dođe vrijeme. Misli su mu se ponovo vratile Ivani. Bila je visoka i vitka, više je nalikovala vili nego djevojci koja peče kolače i torte. U plavoj kosi bilo je višebojnih pramenova, što je podsjećalo na jesen.
Požurio je na posao. Dočekalo ga nekoliko stranaka, ali nekako se osjećao uznemireno i nervozno. Kao da će se toga dana dogoditi nešto neugodno ili loše. Obavio je nekoliko telefonskih razgovora.
Tajnica je pokucala i rekla da ga čeka neka gospođica i da želi razgovarati s njim. Rekao je neka uđe.
Kad je Ivana ušla lice mu je ozario smiješak, ali začudio se ona tako uozbiljila. Doduše, nije znao zbog čega je ovdje. Blago ju je uhvatio za obje ruke i odveo do dvosjeda.
– Molim sjednimo. Po licu kao da nešto nije u redu? Ivana? – Glas mu je bio tih i sa stranim naglaskom djelovao je vrlo dojmljivo, muški.
– Oprostite, htjela sam razgovarati u svezi moje majke. Ona je korisnica ove ustanove. Ema Gajski.
Šok – Ivanina majka je Ema Gajski!
Mateo je počeo povezivati konce. No ipak ovo nije očekivao. Bio je šokiran.
– Gospođa Gajski, tvoja majka, osjeća se isto svaki dan. Uz lijekove nema nikakvih promjena. Gospođa je draga i mislim da se dobro osjeća. Ili? Ima možda nešto što se dogodilo u međuvremenu?
– Da… ima. Umro je otac. Ona još ne zna. Trebam savjet kako postupiti nakon svega. Kako će vijest na nju djelovati? Da joj se stanje ne pogorša? Trebam pomoć, ako nemate ništa protiv – rekla sam
Mateu je trebalo malo da se pribere. Mobitel koji je zvonio bio je spas u ovom pomalo neugodnom trenutku. Ustao je i uz ispriku izašao iz prostorije. Dakle Ivana je Emina kćerka!
Pretpostavio je! Vjerojatno ni Ivana ne zna da je njegova žena bila ljubavnica njezinog oca. Da, pred nama je jedan neugodan dan, preletjelo mu je glavom. On je dio priče, dio neugodnoga puta već prošao, ali kako će na nju sve ovo djelovati, pokazat će razgovor koji će se voditi za nekih desetak minuta, pomislio je nervozno.
Mateo se izgubio iza vrata, ali nisam ga čula kako razgovara. Najvjerojatnije se udaljio u neku od prostorija. Ustala sam i počela razgledavati njegov radni prostor. Činilo se nevjerojatnim da se srećemo opet u ovako neobičnim okolnostima. Dakle, on je čuveni biznismen o kojem se vodio tračeraj mjesecima? Od ljubavne obiteljske drame pa sve do izgradnje doma za specijalne bolesnike, zbog kojeg se odrekao, moglo bi se reći, svjetske karijere?
Odmah sam se sjetila Neve. Ona je najvjerojatnije presudila u njezinoj odluci. No stvari su mi bile nejasne jer sam sporadično u posljednje dvije godine boravila kod kuće i to samo da bih bila bliže majci. U ovom trenutku preda mnom je bio težak zadatak i Mateo će mi ga pomoći riješiti. Jer, uskoro će stizati pozivi za podjelu ostavštine. To me ubijalo u pojam jer ću se zbog majke morati boriti protiv očeve obitelji. Njihova pohlepa oduvijek me izluđivala, a otac se ponašao kao da živi s njima, a ne sa svojom ženom i kćerkom.
Obiteljska tragedija me udaljila od obitelji
Od majčine tragedije gotovo ga nismo ni viđale, jer ja nisam zalazila u obiteljsku kuću, već sam se preselila u veliki stan u gradu, kojeg je otac kupio iz, ne znam kojih pobuda. O ljubavnici, mlađoj od njega više od dvadeset godina nisam nikada ni pričala, a dva susreta s njom bila su i više nego dovoljna da na nju uopće ne obraćam pažnju. Rekli su da s njom živi i da ih viđaju u njegovim kafićima u kasne sate.
Iskreno, uopće me nisu zanimali. Ja sam imala svoj cilj i svoje puteve i prijatelje. Za ovaj gradić vezale su me najljepše uspomene i na kraju majka, koju nikad nisam namjeravala ostaviti. Posjećivala sam je svaki drugi dan, a dok sam bila na putu i odsutna na duže vrijeme, obavezno smo svaki dan razgovarale telefonom. Otac je dolazio jednom tjedno i to su bili vrlo mučni susreti. Majka ga se bojala, a nije znala objasniti da ga ne želi vidjeti. Govorila je nepovezano i gubila pamćenje. Pad je učinio svoje.
Mateo me zatekao u razmišljanju. Odlučno mi je prišao, privukao stolicu i sjeo nasuprot mene kao da se pobojao da ću u nekom trenutku pobjeći.
Koljena su nam se skoro doticala i ja sam ga u čudu gledala.
– Ivana… – započeo je – Moram ti ispričati niz stvari vezanih za tvoju majku, moju obitelj, prošlost, budućost… – gledala sam u te lijepe muške usne kako se miču i uhvatila me neka čudna zebnja. O čemu on to priča? – pitala sam se u panici. Kako sam naučila biti odmjerena i pristojna, čekala sam razvoj događaja.
– Hoćemo li biti hrabri i reći si sve što moramo, a da ne bude nesporazuma, a ni sumnji? Jer, nakon svega, ja osjećam… – nije završio misao.
– Ne plaši me, molim te, prvo moram reći da mi uopće nije jasno kako sam se dovela u situacija sa toliko okolnosti, koje se poklapaju.
– Hajdemo ispočetka, može? Želim da tebi i majci olakšam. Meni ti možeš također olakšati, ako nakon svega budeš željela.
– Evo naslonila sam se, a ti od početka do kraja ispričaj što moraš. Nadam se da nema previše iznenađenja – iskreno sam se ponadala.
– Što god čula, nemoj me prekidati, molim te. Nakon toga odluči o svemu.
Ima dovoljno “štofa” , ali preživjet ćemo. Početak se veže za rođenje moje Neve.
Mateova priča ubila me u pojam
Znaš, bio sam oženjen, ali moja žena nikad nije prihvatila drugačije dijete. Dijete koje ima posebne potrebe, tako se to danas kaže, zar ne?
– Nevu nije željela? – tiho sam šapnula i raširila oči, neugodno se iznenadivši. Pored tako divnog muža? – Shvatila sam da sam se zaletjela u odgovoru, ali on je to namjerno prečuo. – Nije ju voljela?
– Ivana, polako samo, nemojmo biti strogi. Recimo da nije bila spremna na takvu vrstu majčinstva. Ja sam u to vrijeme gradio karijeru, vjerojatno si čula.
– Čula jesam, ali nisam te poznavala. Nisam ni tvoju suprugu. Nju ne poznajem.
– Nju sigurno jesi, ali polako. Moja žena, kad su Nevi bila samo dva mjeseca, postavila mi je ultimatum da se odreknem karijere i vratim kući ili će dijete… – progutao je knedlu …– loše završiti. Ja sam deset sati kasnije već sjedilo u avionu i letio kući, iako sam od kuće otputovao samo nekoliko dana prije. Očito se nije šalila. Njezino sumnjivo ponašanje i stanje u kojem se nalazila natjerali su me da je pratim malo bolje. Put me odveo do lake droge koju je uzimala.
– Pa kako u tako kratkom vremenu? Ali imala je bebu, ne razumijem…
– Zato slušaj dalje. Htio sam saznati gdje kupuje tu pošast. Nekoliko večeri kasnije rekla je da ide prošetati i da je boli glava. Sjećam se, padao je snijeg. Krenuo sam za njom. Nije trebala šetati daleko. U jednom od kafića čekao ju je vlasnik. Popila je piće i krenula kući. Kafić nasuprot crkve.
Moj otac i lanac droge
– Moj otac. Je li joj on dao drogu? – Gledala sam ga tražeći u njegovim tamnim očima odgovor. Gledala sam usne i bojala se što će izgovoriti.
– Da, tvoj otac joj je dao drogu više puta. U trenutku kada sam danas ušao u slastičarnicu, nisam znao da si ti njegova kćerka. Bez obzira na sve, odlazimo ponekad tu po kolače. Odlučio sam pratiti situaciju. Ali, supruga je rekla da me ostavlja. Da ima muškarca kojega voli – pogledao je u svoje nepomične ruke.
Bila sam šokirana i bilo mi ga je žao. Osim toga… otkad je ušao u slastičarnicu naručiti tortu, moje srce je željelo da me njegove ruke zagrle i da me poljubi. Ali odlučila sam saslušati do kraja.
– Nisam dao da više bude sama sa djetetom, već sam liječniku ispričao cijelu priču. I on je mislio da je ispravno da ja preuzmem brigu o kćerki i da je ne ostavljam samu s majkom – rekao je tiho
Mateo mi je potom ispričao još šokantnih detalja. Tragedija sa tvojom majkom se dogodila dan kasnije nakon što sam ja otišao na svoje posljednje poslovno putovanje. Znači desetak dana nakon mojeg konačnog povratka. Moja žena Elizabeta živi u vašoj kući, a ti najvjerojatnije ni ne znaš. Prvih godina su se seljakali, tvoj otac je imao dva stana u gradu. Kuću su izbjegavali. Čujem da se u nju preselila ovih dana, nakon smrti tvoga oca.
Nevjerica i poljupci
– O, Bože… – dvije suze su mi pobjegle niz obraze i bila sam sretna što majka ne može shvatiti neke stvari, između ostalih i ove. Mateo je ustao i prošetao prostorom.
– Dalje? Ima li dalje, kad već plačem? Pretpostavljam da ima… – gledala sam ga kao znatiželjno dijete. On mi je prišao i pružio ruku. Ustala sam i u trenu sam se našla u njegovom zagrljaju. Koliko je samo on propatio zbog svega, pomislila sam i gurala lice u njegove grudi. Imala sam osjećaj da ću pasti, a onda sam smogla hrabrosti.
– Poljubi me, Mateo. Želim te. Znam, možda ćeš pomisliti da mi to sad ne priliči, ali ja sam se zaljubila u tebe. Ne znam što još znači biti i živjeti s nekim, ali nemoj me odbijati. Stalo mi je do tebe… -šaputala sam. Pronašao je moje usne i ljubio me, stiskao k sebi kao da je to jedino što je u tom trenutku bilo važno. A i bilo je. Zaista. Vjerujem da je o ocu saznao mnogo toga pa i to da od srednje škole ne živim s njim.
– Otišla sam k baki još u četvrtom srednje. Nisam mogla podnijeti kako maltretira majku, ali ona je, nekim čudom, na kraju ipak ostajala u kući. Ja nisam mogla s time živjeti. Svi njegovi kafići, žene i glazba, njegov miris kad bi ujutro dolazio. Nisam… nisam mogla – jecala sam. Kosa zavezana u rep rasula se, a on me utišavao:
– Pssst, polako samo, znaš, dopalo mi se kako me ljubiš. Mogu li dobiti još malo? – šalio se i gledao me s visine, stisnuo k sebi i ljuljao u zagrljaju.
– Sviđam ti se ?– upitala sam.
– Ne, ja ljubim svaku koja naiđe – našalio se i pogledao me nježno – A kome se ne bi sviđala žena koja peče torte?
– Nisam ja… – nasmijala sam se – a kako se vi muškarci odmah lovite za žene koje dobro kuhaju i spremaju slastice. A ja se uvijek nađem na pravome mjestu…
– Dođi, želim ti pokazati nešto – primio me za ruku i poveo niz hodnik. Nekako sam bila sigurna da me vodi mojoj majci. Pogodila sam. Majka je sjedila u velikoj sobi, svojevrsnom rasadniku cvijeća. Izgledala je nekako čudno.
Majko, majko moja najdraža!
– Majko… – raznježila sam se i zagrlila je. Za čudo ona mi je uzvratila i nasmijala se. Moja majka se nasmijala. To me rasplakalo ponovo.
– Čudiš se, zar ne, dijete? Teško pamtim stvari, ali neke ipak nisam zaboravila. Tvoj otac me gurnuo sa balkona. Ali prije toga prisiljavao me da mu potpišem vlasništvo nad kafićima u gradu. Ja nisam htjela. Zbog tebe. Da nisam ovdje bila na neki način zaštićena, otac bi me bio ubio, bio je opasan čovjek. Droga je bila njegov veliki izvor zarade. Ne znam je li što svoje pripisao na Mateovu bivšu ženu, ali u tome će ti on pomoći. Obećao je.
– Još dok je nisam poznavao, gospođo Eva, a sada, znate li da ja volim vašu kćerku.
– A ja volim tvoju princezu Nevu. Majko, jesi li vidjela Nevu?
– Jesam, dušo, dolazi ona meni. Zajedno sadimo cvijeće. Više me brine da ti se što ne dogodi. Mateo, čuvaj je od ljudi iz svijeta droge. Kćeri, moram sad odmoriti se malo. Možemo sutra nastaviti?
– Možemo, majko. Mila moja majko – grlila sam je, sigurna da će se nakon smrti oca oporaviti još više. Zbog mene se žrtvovala, nije dala da mi uzmu nasljedstvo.
Izašli smo iz sobe. Mateo me povukao u jednu sobu preko puta. Nalazio se tu neki sitni alat i kante, zemlja i sadnice cvijeća.
Ti si moja ljubav, o, jesi…
– Ti si moja ljubav – šapnuo mi je, prebirući svojim usnama po mojima – Još onog trena prije ulaska u slastičarnicu bio sam jako tužan zbog svega, cijele situacije i nedostatka ljubavi zbog kojeg sam se osjećao isprazan i siromašan.
– I onda odjednom dobiješ na lotu – nasmijala sam se
– I onda ugledam tebe, kako s dugim noktima prćkaš po kolačima – podsjetio me… – Što nisi zvao sanitarnog inspektora?
– Ljubavi, ne osjećaj se obaveznom biti u mojoj blizini, ne mogu tražiti od tebe da budeš prijateljica mojoj kćerki… i više od toga, da budeš moja…
– Vidi, ja ne planiram ništa, jedino znam da sam se zaljubila. Sretna sam. Muškarac si na kojeg mislim danima.
– I noćima… – podignuo je upitno obrvama.
– I noćima. Daj me poljubi i šuti već jednom. Udvaraj mi se i sve redom, kako već to ide… – nasmijala sam se, konačno sretna, presretna.
– Radije ću te ljubiti. Udvarati se ne znam. Zapravo, mislim da smo preskočili taj dio. Zavolio sam te naglo i neću te više pustiti. Sad nam treba mnogo snage za sve što nas čeka. Ja je imam u tebi. Ti si moja ljubav. Zaslužujem je – rekao je na kraju Mateo i nastavio me ljubiti. A što bih na to odgovorila? Ostala sam bez riječi i usnama mu odgovarala na sva pitanja. Jedva sam čekala našu zajedničku noć i trenutak da se stopimo u jedno.
– Znam na što misliš – nasmiješio se i pogledao me u oči. – Da se mene pita – nastavio je – to bi bila već ova noć koja dolazi.
