Svi roditelji žele da im je dijete emocionalno čvrsto i stabilno, otporno na sve što im život pruži i znati se nositi s dobrim stvarima, kao i lošim. A sposobnost roditelja da potiču otpornost u djeci ovisi o njihovoj emocionalnoj otpornosti i jačini.
Dio problema je ideja da roditeljstvo treba biti nevjerojatno, blaženo i savršeno te kulminacija naših nada i snova. No, naravno da nije. Ljutnja, suze i ispadi prirodni su dio razvoja svakog djeteta. Ako se roditelji ne mogu ili ne znaju s tim suočiti, mogu vidjeti dječje ‘eksplozije’ kao problem koji treba riješiti.
Postupci roditelja služe kao primjer djetetu da vidi kako se nositi s izazovima i kako razumjeti vlastite emocije. Ipak, za mnoge roditelje, uznemirujući temper tantrumi predstavljaju izazov – pogotovo ako imamo nerealna očekivanja o tome što je ustvari djetinjstvu.
Kada se to dogodi, roditelji ponekad čak i ismijavaju djecu i govore da je to njihova krivnja i izoliraju ih šaljući ih u sobu. Reakcija roditelja može se razlikovati, ali poruka je ista – da su bijes, tuga ili frustracija neprihvatljivi.
To je suprotno emocionalnoj otpornosti i jačini. Umjesto toga, to je krhka krutost koja ostavlja i roditelja i dijete u strahu da ih jake emocije mogu ‘uništiti’.
Za razliku od ove krhkosti, roditelji koji ne bježe od emocija poput ljutnje imaju veću sposobnost da apsorbiraju izazovne interakcije sa svojom djecom. I ne brinite se ako takva otpornost ne dolazi prirodno – s praksom, postaje lakše.
