Ako je dijete odlično u školi, sve u redu. Ako nije, taj koji podučava dijete je djelomično ili sasvim kriv jer smo očekivali da će on odraditi da naše dijete bude odlično...
Nekako čitav svoj život živimo po očekivanjima, svojim ili
tuđim. Roditelji od nas očekuju da ćemo biti dobro dijete,
da ćemo završiti školu, da ćemo se upisati na fakultet, uspješno
ga završiti, nakon toga očekuju da ćemo se zaposliti, biti
zadovoljni poslom, imati dobru plaću, slijedi udaja ili ženidba,
pa dijete.
Nakon toga očekuju da ćemo se pobrinuti za obitelj a s vremenom
se kolo okreće i mi iste stvari očekujemo od svoje djece – da
budu dobra djeca, da budu dobri učenici, da uspješno završe
školu, upišu fakultet, zaposle se, dobro zarađuju, nađu partnera,
ožene se ili udaju, imaju djecu, dvoje, troje…
Kako smo naučeni na to, nastavljamo to prenositi na djecu, iz
generacije u generaciju. To su neka generacijska očekivanja koja
ako netko prekine, onda ga opravdavamo, ispričavamo se u njegovo
ime i drugima branimo da nije loš zbog toga što nije nastavio
niz, nego eto tako…dogodilo se. Kao da smo dužni živjeti po tuđim
pravilima. Kao da je nešto loše ako ne slijedimo takve vrste
generacijskih očekivanja i društveno nepisanih normi.
Tako se uvijek nađu oni koji pitaju jesi li se udala, jesi li se
oženio, što nisi, kad ćeš, bit ćeš ‘stara cura’ ili stari dečko.
I ako nemate djecu, društvo vas svako toliko pita – pa zašto, pa
kako, pa što još čekate… Ako pak imate jedno dijete – kad
će drugo, treće…što toliko čekate, bit će prevelika razlika, i
sl. Kao da nismo zadovoljili neku društvenu normu ako se ne
držimo tih pravila.
Čak i ako smo slobodniji i ne poštujemo sva ta pravila, još
uvijek se katkada moramo opravdavati ili imati spremne argumente
u džepu za one koji ‘nedajbože’ pitaju.
Osim ovih društvenih očekivanja, svaki roditelj ima od svoje
djece još hrpu raznoraznih očekivanja, ovisno koliko je dijete
talentirano ili nije.
Tako roditelj očekuje da će njegovo dijete u najbolji vrtić ili
barem ako nije upalo u najbolji vrtić onda barem mora imati
najbolju odgajateljicu u vrtiću.
Kada pitate nekog u koji vrtić ide dijete, odmah počnu pričati o
kvaliteti vrtića ili tete u vrtiću. Iako nismo to ni pitali,
drugi se imaju potrebu opravdavati jer su im prešutno nametnuta
očekivanja koja oni imaju potrebu realizirati. I opet, ako nisu
ispoštovali, onda se opravdavaju i traže izgovore da su dobro
učinili. Kada dijete krene u školu, nastavljamo s
očekivanjima.
Mora ići u dobru školu i po mogućnosti k najboljoj učiteljici ili
učitelju. Raspitamo se već unaprijed da znamo dobre odlike onog
tko će podučavati dijete kako se ne bismo morali opravdavati
drugima.
Ako je dijete odlično u školi, sve u redu. Ako nije, taj koji
podučava dijete je djelomično ili sasvim kriv jer smo očekivali
da će on odraditi da naše dijete bude odlično a ne vrlo dobro ili
‘nedajbože’ s još nižom ocjenom.
Osim što su očekivanja usmjerena na onog tko podučava, usmjerena
su i na dijete. Očekujemo da ima odličan uspjeh. Možda čak
to i ne govorimo ali se tako ponašamo.
Primjeri!
Kada dijete dolazi doma i govori da je dobilo trojku ili
četvorku, pitamo kako to da nije dobilo 5. Kako su drugi
napisali? Koliko su dobili? Koliko je bilo petica? Tko je sve
dobio 1? Čudimo se.
Ako pak je dijete donijelo peticu, pitamo koliko je posto
riješilo, je li 100% i kako to da ima 2 greške. Nemamo fokus na
onome što je dijete znalo i što je dobro riješilo nego na onome
što nije znalo.
Poruku koju šaljemo djetetu je da nije dobro, nije dovoljno
uspješno, da se mora bolje potruditi i da nismo
najzadovoljniji. Neki se možda čak i sjete pohvaliti dijete,
no tek nakon svih ovih komentara, a tada je dijete već dobilo
prvotnu poruku.
Osim za školu, od djeteta očekujemo da bude jednako uspješno i u
svim aktivnostima izvan škole. Kad već sve to plaćamo i to ne
malo, a to smo djetetu dali do znanja već nekoliko puta ili mu
dajemo svako toliko da ne zaboravi.
Tako dijete zna da i u učenju stranog jezika mora briljirati i
pokupiti sve nagrade koje se tamo nude, inače ništa od te škole.
I u sportu koji polazi mora biti jednako uspješan, barem pokupiti
prve tri nagrade. Ako nije pri vrhu uspješnih, ubacujemo ga u
drugi klub pod izgovorom da su tamo bolji treneri i veće su mu
mogućnosti. Kada se i tamo ispostavi da djetetu ne ide,
upisujemo ga u neki drugi sport jer još uvijek tražimo za što je
dijete talentirano. I to su sve opravdanja koja govorimo
drugima, opravdavajući sebe i dijete. Pri tome zaboravljamo kako
se osjeća dijete i kako sva ta očekivanja utječu na dijete.
Zar je toliko teško prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, bez
nametanja dodatnih očekivanja koja čine da se loše osjećamo i mi
i dijete? Koliko su očekivanja dobra ili možda loša za
dijete?
Dijete voli svoje roditelje bezuvjetno i dijete bi za svoje
roditelje napravilo sve. To i radi. Trudi se realizirati sve što
roditelj očekuje od njega, pri tome ne misli da to možda ono samo
ne želi.
Želi roditelj, znači dijete jedino želi usrećiti roditelja i
slijedom toga, radi ono što mu se kaže. Osim ako nemate
svojeglavo dijete koje se pobuni kontra sustava i misli svojom
glavom. No, nije da se roditelju to sviđa, no ne može si pomoći.
Ostala ‘poslušna’ djeca su poslušna sve do puberteta. Tada se
počnu buniti i pokazati samovolju, ako uspiju pored roditelja.
Naravno, ima djece koja su uspješna i uživaju u svim aktivnostima
i školu ne doživljavaju teškom, no opet ih ima u manjoj mjeri.
Zato se i u ovom članku obraćam roditeljima one većine koja guši
svoju djecu očekivanjima kojima se i njih gušilo.
Kako bi bilo da generacijski prekinemo niz očekivanja? Da se ne
držimo nepisane šprance? Jednostavno i sami postanemo svojeglavi
i želimo slobodno odlučivati što je dobro za naše dijete a što
nije? Što je dobro čak i za vas, a što nije?
Kako bi bilo da imamo fokus na djetetovim dobrim osobinama i
usmjeravamo ga prema njegovim afinitetima i interesima.
Što ako naše dijete ne mora govoriti 2-3 strana jezika i voli
više vremena provoditi vani s prijateljima, bez da polazi ekstra
dodatne aktivnosti koje se plaćaju? Bismo li mogli to
prožvakati? Kako bismo se osjećali? Što bismo drugima
govorili zašto naše dijete ne ide…? Razmislite!
Kakav ste roditelj od spomenutih? Želite li nastaviti
generacijski niz očekivanja jer se to tako mora i zato što će
vama tako biti lakše živjeti pred drugima? Ili želite prekinuti
sva ta silna očekivanja koje društvo nameće i želite slobodno
odlučivati i ne biti poput ostalih i to prenijeti na dijete – da
samostalno uz vašu podršku odlučuje prema svojim afinitetima da
radi ono što voli, dok to voli.
Ne zbog uspjeha već iz ljubavi i strasti. Ono što želite
rezultirat će vašim ponašanjem prema djetetu i drugima. Vi
odlučujete!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.